Слике страница
PDF
ePub

brovnika i Kotora, a dužd naslova,,vojvoda Dalmacije i Hrvatske", kojim se ponosio još od godine 1001. Ovim su slavnim mirom dalmatinski gradovi i otoci povraćeni zakonitomu kralju i majci zemlji hrvatskoj, a republika mletačka bila je istisnuta s naših obala za dulje vremena.

Poslije sklopljena mira u Zadru pošalje i Dubrovnik, do sada pod vrhovnom vlašću mletačkom, svečano poslanstvo kralju Ludoviku, da mu se pokloni, i da ga priznade vrhovnim gospodarom svojim. Na osnovu toga poklonstva bi dne 27. maja 1358. sklopljen izmedju kralja i republike posebni ugovor. Kralj ugarsko-hrvatski primao je od Dubrovčana godišnji danak od pet stotina dukata, a za slučaj rata imali su ga pomagati na moru, dok se u njihove nutarnje poslove nije nimalo miješao. U političkim poslovima općega državnoga interesa bio je Dubrovnik doduše podredjen hrvatskodalmatinskomu banu, ali inače bijaše on sasvim slobodna republika, ravna svojim talijanskim družicama.

Pobijedivši Veneciju i stekavši dalmatinske gradove okrene Ludovik na jug s namjerom, da na Balkanskom poluotoku ostvari misao Bele II. (III.). Na jesen 1358. započe rat na Srbe, koji su se raspali po smrti cara Stjepana Dušana na više manjih oblasti, jer sin njegov Uroš IV. bijaše samo po naslovu car. Nakon dvogodišnjega ratovanja osigura kralj banovinu mačvansku ne postigavši inače većih uspjeha. Malo po tom odmetne se od

njega bosanski ban Tvrtko, na što Ludovik provali u Bosnu i doprije sve do Sokol-grada na Plivi. Pored sve svoje sile kralj morade uzmaći, dapače i druga vojska njegova, što ju je poslao na Srebrenik u Usori pod vodstvom palatina Nikole Konta, bude takodjer potučena (1363.). Kad potom plane u Bosni buna protiv Tvrtka, kojoj bijaše na čelu mladji mu brat Vuk, morao se i on pokloniti kralju i priznati ga svojim vrhovnim gospodarom, a brata Vuka suvladarom (1366.). Mir s Tvrtkom omogući Ludoviku navalu na Bugarsku, u kojoj su po smrti cara Aleksandra zavladala oba njegova sina Šišman i Sracimir, prvi s prijestolnicom u Trnovu, a drugi u Vidinu. Kako su braća bila u zavadi, lako uspije Ludoviku pokoriti vidinsku carevinu i zarobiti i samoga cara Sracimira (1366.). Kralj osnova sada bugarsku banovinu, ali izmirivši se nakon tri godine sa Sracimirom, povrati mu državu kao v a zalu svomu.

Uto umre ujak njegov, poljski kralj Kazimir (1370.), a Poljaci uzmu bez otpora, prema ugovoru od god. 1339., Ludovika za svoga kralja i okrune ga svečano u Krakovu. Ta ko postade Ludovik gotovo najmoćnijim vladarom u Evropi; vlast njegova se zala je od donje Visle do Kotora na Jadranskome moru, a osim Magjarâ što su mu se pokoravali, svi su ostali narodi bili Slaveni.

Dok je Ludovik ovako širio granice svojoj vlasti, pojavi se na Balkanskom poluotoku nova jedna sila koja postade ubrzo najopasnijim dušma

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest.

10

ninom Ugarske i Hrvatske. To su Osmanlije ili Turci.

Kaspijskomu moru na istok širi se golemo nizozemlje Turan (Turkestan), gdje su kroz mnoge vijekove živjela razna nomadska plemena prozvana jednim imenom Turci. Kad džingiskan Temudžin utemelji svoju prostranu mongolsku držau, ostavi početkom XIII. stoljeća jedan dio Turaka domovinu svoju i preseli se u Malu Aziju, gdje sc vodja njihov Osman licem pred XIV. vijek prroglasi nezavisnim sultanom primivši sa svojim narodom islam; po njemu se onda oni prozvaše Os manlije. Sin Osmanov Urkan učini Brušu prijestolnicom i primače se Mramorskomu moru (1326.). Već sada bile su Osmanlije na glasu sa svoje hrabrosti, pa s toga ih je bizantinski dvor često zvao u pomoć protiv cara Stjepana Dušana i domaćih suparnika. God. 1362. prijedje Urkan s malom četom Dardanele, pa iznenada osvoji gradić Zimpi nedaleko Galipolja, prvo evropsko mjesto, što su ga Turci dobili; od sada ih više nitko nije mogao odavle istjerati, dapače doskora zauzmu oni još i Galipolje. Uredivši stalnu pješačku vojsku, zvanu janjičari,1 što se u početku sastavljala isključivo od zarobljene kršćanske djece, ostavi Urkan Muratu (1362.-1389.) moćnu državu. U taj je čas bizantsko carstvo bila najslabija vlast na Balkanskom poluotoku, pa s toga sultan Murat lako osvoji Drenopolje i učini ga novom prijestolnicom. Ovim se činom Turci oglasiše kao nova država u Evropi, a podjedno nov, čeri vojska.

1jeni

[ocr errors]

je iznesen a na vidik njihova namjera, da žele osvojiti ostatke bizantinskoga carstva i Balkanski poluotok. Kako su toj težnji najviše mogli smetati Srbi i Bugari kao jači od Bizantinaca, sasvim je prirodno, da je sultan morao najprije s njima doći u sukob. I odista, kad uvidje srpski kralj V ukašin, kolika mu pogibao prijeti od Turaka, digne se prvi na njih s težnjom, da ih izbaci iz Evrope, ali bude kod Črnomena na Marici (24. sept. 1371.) hametom potučen, dapače i sam pogibe u boju. Sada padnu sve srpske zemlje južno od Kosova polja u vlast osmanlijsku, a sin Vukašinov Marko (Kraljević Marko) postade turskim vazalom. Iste godine umre car Uroš (2. decembra) kao posljednji član dinastije Nemanjića i gospodar sjevernoga dijela Srbije, gdje onda preuze vlast knez Lazar Hrebljanović.

Izumrće dinastije Nemanjića i rasulo još nedavno toli moćnoga srpskoga carstva znatno se dojmi bosanskoga bana Tvrtka. Djed njegov, ban Stjepan Kotroman († oko 1313.) imao je za ženu Jelisavetu, kćerku srpskoga kralja Stjepana Dragutina, sina Stjepana Uroša I.; prema tome dakle bješe Tvrtko u rodu po tankoj krvi s Nemanjićima, a on ne samo da je to stao isticati, nego se uze i otimati za posjede iste porodice. U slozi s knezom Lazarom Hrebljanovićem osvoji godine 1374. svu Humsku zemlju i onu oko gornje Drine, a sam oko 1376. protjera iz Travunje Jurja Balšića, tako da mu je vlast tada sezala na jugu preko Huma i Travunje

do Kotora i Onogošta (Nikšića), dok je na istoku držao u svojim rukama jedan dio Raše do Sjenice, gdje se takodjer nalazilo Mileševo s grobom sv. Save. Osilivši se tako odluči se, d a na osnovu baštinskoga prava obnovi kraljevstvo Nemanjića. Ljeti 1377. dade se na grobu sv. Save okruniti,,s ugubim vijencem", kako ga sam zove, to jest dvostrukom krunom u znak srpske i bosanske zemlje i prozva se:,,Stefan Tvrtko po milosti gospoda Boga kral Srblem, Bosni, Primorju, Hlmsci zemli, Dolnim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli i Podrinju i k tomu." Tim su krunisanjem koje su Dubrovčani i Mlečani odmah priznali, prešla i sva prava Nemanjića na njega i njegove baštinike.

Medjutim zaplete se Ludovik ponovno u rat s republikom mletačkom. God. 1378. planula je borba izmedju Venecije i Genove radi njihovih zajedničkih interesa na istoku. Na poziv Genove, da joj dodje u pomoć, Ludovik se rado odazove, želeći, da što većma oslabi staru suparnicu ugar. hrv. kraljeva na Jadranskome moru. Ratovalo se i opet poglavito na sjevero-italskom kopnu, dok se mletačko brodovlje ograničilo na pustošenje dalmatinske obale. Napokon došlo je 8. augusta 1381. do mira u Turinu, u kojem republika priznade sve točke zadarskoga mira (od 1358.), a suviše još se obveza svake godine plaćati ugarsko-hrvatskomu kralju danak od 7.000 dukata. Što Ludovik nije jače skučio Venecije, i opet su krive napuljske prilike. Ne htijući priznati rimskoga papu Urbana VI., nego avignonskoga protupapu Klementa VII., bude

« ПретходнаНастави »