Слике страница
PDF
ePub

glavnih ugarskih velikaša protiv strogoga kralja Matijaša; jedino slavonski velikaši, naročito knez Lovro Iločki, sin nekadašnjeg bosanskoga kralja, bili su listom za Ivaniša Korvina. Osim njega se pojaviše još tri kandidata za ispražnjeni ugarskohrvatski prijesto: češki kralj Vladislav Jag elović i mladji mu brat poljski kraljević Ivan Albrecht, te njemački kralj Maksim ilijan, sin Fridrika III. Dok su oba Jagelovića temeljila pravo svoje na rodbinskim vezama s bivšim ugarsko-hrvatskim kraljevima, pozivao se Maksimilijan na ugovor izmedju Matijaša i Fridrika od god. 1463. Nastojanjem sepeškoga kneza Stjepana Zapoljskoga bude konačno izabran na saboru u Pešti dne 15. jula 1490. dobroćudni i slabi Vladislav II. Jagelović (1490.-1516.). Ivaniš Korvin zadovolji se čašću nasljednoga s'a- . vonskog hercega, a kasnije i bana hrvatsko-da matinskoga, dapače obećano mu bude, da će ga novi kralj okruniti još i za kralja bosanskoga, do čega ipak nije došlo. Nakon što je novoizabrani kralj položio prisegu na krunidbenu zavjernicu, kojom postade sasvim odvisan od velikašâ, udje svečano dočekan u Budim, a malo kasnije i u Stolni Biograd, gdje bude okrunjen od zagrebačkoga biskupa Os valda Tuza.

i

Prvo je bilo kralju Vladislavu da obračuna sa svojim suparnicima: bratom Ivanom Al

1 Porodica knezova Zapoljskih hrvatskog je podrijetla; ona polazi iz mjesta Zapolje u požeškoj županiji nedaleko Nove Gradiške (danas je tamo selo Go dinjak).

brechtom i kraljem Maksimilijanom. S Ivanom Albrechtom bijaše lak posao, jer poslije izgubljene bitke kod Košicâ napusti on svoje težnje. Teže je bilo s Maksimilijanom. Istjeravši ugarske posade iz Austrije, naročito iz Beča, provali Maksimilijan sve do Stolnoga Biograda i Budima i prozva se samovlasno ugarsko-hrvatskim kraljem. Od hr-. vatskih i slavonskih velikaša bili su uza nj knez Lovro Iločki, Ivan Frankapan Cetinski, Nikola Frankapan Tržački, potomci banova Talovaca, dapače i zagrebačka općina Gradec (gornji grad), dok je Kaptol bio uz Vladislava II. Kako su herceg Ivaniš Korvin i knez Bernardin Frankapan Ozaljski ostali vjerni kralju Vladislavu, nije čitavo kraljevstvo hrvatsko pristalo uz Maksimilijana. Medjutim prisili nestašica novca Maksimilijana na uzmak u Austriju, na što Ugri opet uzmu osvojene gradove. Kad Maksimilijan uvidje, da ne može uspjeti, sklopi s kraljem Vladislavom 7. novembra 1491. mir u Požunu, po kojem bješe Habsburgovcima zajamčen po drugi put ugarsko -h rvatski prijesto po izumrću muške loze kralja Vladislava. Osim toga odrekoše se Ugri Beča i Donje Austrije, a hrvatskim bi pristašama Maksimilijanovim zajamčena amnestija. Taj mir prihvatiše napose ugarski stališi, a napose hrvatski, ovjerovivši ga svojim peča ima (7. marta 1492.).

Tako bijaše Vladislav doduše općenito priznat ugarsko-hrvatsk m kraljem, ali slabost njegova vladanja i nazadak države doskora se jasno pokaza. Prvo bijaše, da je kralj učinio palatinom Stje

pana Zapoljskoga, a onda snizi na zahtjev plemstva i sabora financijalnu državnu snagu dokinućem izvanredne daće, dašto na njihovu ličnu korist. Tako nastupi u Ugarskoj i Hrvatskoj nečuvena financijalna bijeda, u kojoj treba tražiti glavni razlog općemu rasulu. Slabost kraljeva vladanja odluče knezovi Frankapani upotrijebiti tako, da se opet makar silom domognu od kralja Matijaša oteta im primorja, a naročito Senja. Radi ovih smutnja odreče se herceg Ivaniš Korvin svoje časti, a banom hrvatskim postade Mirko Derenčin. Novi ban i knez Bernardin Frankapan povedoše ljutu borbu za Senj, kadno bosanski paša Jakub s jakom vojskom provali u Hrvatsku, a odavle u Kranjsku i Korušku. Na taj glas izmire se Frankapani s banom i napuste borbu za Senj, te svi složno dočekaju na Krbavskom polju pod Udbinom Turke, kad se vraćahu. Dne 9. septembra 1493. došlo je do užasna boja, u kojem bude hrvatska vojska hametom potučena i najvećim dijelom ili pogubljena ili zarobljena. Sam ban Derenčin bi uhvaćen te odveden u Tursku, gdje poslije nekog vremena umre. Porazom na Krbavskom polju počinje onaj dugi niz godina, za kojih se hrvatski narod nalazio u ne pre

1 Ban Mirko Derenčin bijaše rodjen Magjar od plemena Balog. Ime mu je po gradu Derencseny (slovački Drjenčane) u gömörskoj županiji; Hrvati su ga zvali Derenčin.

kidnom i očajnom boju s Turcima braneć otadžbinu svoju.'

Odmah po boju uzmu se Hrvati ogledati za pomoć. Znajući, da im kralj Vladislav ne može pomoći, obrate se na kralja Maksimilijana i papu Aleksandra VI. Maksimilijan im odista stavi na raspolaganje neke kranjske čete, a papa im pošalje novčane pomoći, hrane i zaire. Ipak Turci doskora opet provale u Hrvatsku i Slavoniju tolikom žestinom, da su im se neki hrvatski knezovi obvezali na godišnji danak, a sam kralj Vladislav teškom mukom ishodio u sultana Baja zida II. (1481. do 1512.) trogodišnje primirje (1495.).

Medjutim se slože u Ugarskoj dvije stranke: jedna dvorska, na čelu joj ostrogonski nadbiskup i kancelar Toma Bakač Erdödy, i druga opozicionalna s Lovrom Iločkim težeći zbaciti Vladislava s prijestola. Radi toga povede Vladislav vojnu na hercega Lovru Iločkoga, tada gospodara čitavog Srijema i gotovo čitave vukovske županije, te ga konačno prisili na pokornost. Poslije te vojne sastane se sabor ugarski u Budimu i stvori zaključak, kojim bješe za sva dalja vremena zaja mčena većina niže mu plemstvu, jer je

1 Savremeni pop glagolaš Martina c napisa poslije boja ovo: „I tagda načeše cviliti rodivšije i vdovi mnoge i proči ini i bist skrb velija na vseh živućih v stranah sih, jakaže ne bist od vremene Tatarov i Gotov i Atelja (= Attila) nečastivih".

2 Ta porodica potječe iz szatmárske žup., gdje se i nalazi grad Erdöd, po kojem joj ime. Na naš Erdut na Dunavu nipošto ne valja pomišljati,

od sada mogao svaki plemić doći na sabor. Taj je zaključak djelo palatina Stjepana Zapoljskoga, koji zamisli svoga sina Ivana učiniti poslije Vladislava kraljem, i to baš s pomoću nižega plemstva, koje je bilo listom za njega sa svojim vodjom, rječitim pravnikom Stjepanom Verböczyje m na čelu. No Stjepan Zapoljski umre već 1499., na što preuze sve časti očeve, osim palatinata, stariji mu sin Iv a n. Njegovim nastojanjem stvori sabor 12. oktobra 1505. zamašni zaključak, da odsada pod prijetnjom kazni radi veleizdaje nitko više ne smije predlagati tudjinca na prijesto ugarsko-hrvatski. Taj je zaključak u prvom redu bio naperen protiv kuće habsburške.

Čim je kralj Maksimilijan saznao za nj, uze se spremati, da makar oružanom rukom sačuva svoje pravo, ali u to se rodi (1. jula 1506.) kralju Vladislavu sin Ludovik, čime bi svako krvoproliće bar za taj čas bespredmetno. Stoga sklope oba vladara ponovno ugovor, po kojem bude kući Habsburškoj po treć put zajam čeno nasljedstvo nakon izumrća J agelovićâ u Ugarskoj i Hrvatskoj (5. aug. 1506.).

Za vrijeme ovih nereda u Ugarskoj opet se vrati u Hrvatsku kao herceg Ivaniš Korvin. On se oženi Beatricom, kćerkom kneza Bernardina Frankapana, te stolovaše izmjenice u Bihaću na Uni ili u Krapini u hrv. Zagorju. Glavna mu je zadaća bila braniti zemlju hrvatsku od neprekidnih navala turskih, a naročito zaštititi važni

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest.

13

« ПретходнаНастави »