Слике страница
PDF
ePub

,,ducalis Maiestas" (herceško veličanstvo). Herceg stolovao je redovito u Zagrebu, Kninu i Zadru, a kasnije i u Bihaću na Uni. Godine svoga vladanja brojio je kao kralj. Nadalje vrši razna kraljevska prava u Hrvatskoj namještavajući banove, sazivajući sabore, dijeleći plemstvo, vodeći vojsku u rat, potvrdjujući privilegija pojedinim gradovima i plemićima i kujući svoje posebne novce.

Kad nema hercega, onda upravljaju banovi gotovo istom vlasti. U prvi kraj bio je samo je da n ban, no od Bele III. (IV.) nalazimo ih po d v a, i to napose za Hrvatsku i Dalmaciju, a napose za Slavoniju; od Matije Korvina, kad bijaše već izgubljena Dalmacija i južna Hrvatska, ima ili samo jedan hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban, ili dva ista. Taj se naslov sačuvao sve do danas. Svaki ban imenovao je sebi banovca (vicebanus); slavonski banovac bijaše redovito župan križevački, a hrvatski župan kninski. Uz bana i banovca javlja se notarili protonotar, izabran na saboru od plemićâ, a čuvao je pečat kraljevstva, kao što je to činio kancelar u Ugarskoj.

Herceg, odnosno ban, sazivao je sabore te im je predsjedao. Pošto je kraljevstvo bilo razdijeljeno na dvije upravne oblasti, sastajali su se napose slavonski, a napose hrvatski sabori (generalis congregatio regni Slavoniae, g. c. regnorum Dalmatiae et Croatiae), i to prvi u Zagrebu, Križevcima, Čazmi, a drugi u Kninu, Senju i Ninu. Sabori trajali su redovito po više dana, a dolazili su na nj svi plemići, dapače i zastupnici gradova. Na saboru se vijećalo o svem, što se

ticalo Hrvatske, no ipak ponajviše su se rješavale zapletene parnice.

U sudbenosti bila je Hrvatska vazda sasvim samostalna. Vrhovni sudac bio je herceg, odnosno ban, kojega je zamjenjivao ba nova c. Niže instancije bile su županijski sudbeni stol i plemenski stol (obični sud). Priziv na kralja od herceške ili banske odluke nije bio nikomu dozzvoljen, osim nekim privilegiranim velikaškim porodicama i kr. slob. gradovima. Podanicima (predijalistima, kmetovima) sudila su gospoda njihova, i to bez apelata. U kr. slob. gradovima sude gradski suci (koji bijahu u srednjem vijeku ono, što su danas načelnici), pa stoga njima i jeste dozvoljena apelacija na kralja. Sudilo se poglavito po običajnom pravu, a samo primorski gradovi počeše od XIII. stoljeća dalje uvoditi napisane statute, i to u glavnom po uzoru mletačkom. Malo kasnije uzeše popisivati svoje zakone i privatne gospoštije; tako je nastao vinodolski zakonik od godine 1288. na zemljištu Frankapanskom, najstariji pravni hrvatski spomenik.

Hercezi, odnosno banovi, kovali su i svoje novce. Prvi je to činio herceg Andrija (1197.— 1203.), a održalo se to pravo sve do vladanja kraljice Marije pod kraj XIV. vijeka. Novac se obično zvao,,moneta banalis"," a kovala ga herceška, odnosno banska kovnica zvana camera. Najstarija kovnica bila je u Pakracu, a onda sve do konca opstanka njena u Zagrebu (odatle denarii

'Još i danas se u Bosni i Dalmaciji zove sitan srebren novac banovac, banica.

Zagrabienses); kovnica je davala hercegu (odnosno banu) velike prihode. Vrste novca bili su din a ri, oboli ili pol dinara i ba ga tin, najsitniji novac; novci su bili kovani isključivo od srebra pomiješana s bakrom. Dvjesta dinara činilo je jednu m a r k u; četvrtina marke zvala se ferto, petina pensa, a osmina libra. Na naličju banskog novca nalazila se kuna u bijegu izmedju dviju šestokrakih zvijezda, to jest grb stare Slavonije, kasnije od Vladislava II. god. 1496. napose dozvoljen kraljevini Slavoniji. Ujedno se nalazio na naličju još i polumjesec nasuprot zvijezdi, a to je drevni grb Dalmacije, odnosno Hrvatske. Na obličju novca nalaze se dvije okrunjene glave, svakako u znak dvaju kraljevstva, i napis:,,Moneta regis per Sclavoniam", ,,Moneta ducis per Scl." i,,per Chro acia m“, to jest kraljevski, odnosno herceški novac za Hrvatsku.

Porezi bili su u Hrvatskoj ovi. Najprije k unovina (marturina) za uživanje zemlje, koja se smatrala uopće vlasništvom kraljevim. U najstarije doba podavala se kunovina u naravi, kasnije u novcu (na godinu dvanaest dinara). Kralj je mogao po volji opraštati od kunovine. God. 1102. oslobodio je Koloman onih dvanaest hrvatskih plemena, stoga se kunovina u Hrvatskoj kralju nije plaćala, nego jedino u Slavoniji. Uz kunovinu ima nadalje lucrum camerae (dobit komore); u starije se doba svake godine kovao nov novac, koji je valjalo izmijeniti starim, ali tako, da je vlastnik dobio za tri stara dva nov a komada do

tičnoga novca. Kasnije bude to pretvoreno u stalnu daću u iznosu od sedam dinara. Napokon dolaze lokalni porezi, kao što su to lučki, tridesetnica (.,harmice" od magj. harminc = 30), mitnice i sola ne. Kad su kralj, odnosno zamjenik njegov herceg i ban, bili na putu, trebalo je da ih plemstvo i gradjanstvo dočeka i pogosti; to se zvalo za laznina (descensus), a bio je jedan od najneugodnijih poreza, jer su kraljevi, banovi i njihovi činovnici, na koje se to takodjer proteglo, bili neprestano na putu. Kraljevi su mogli po volji i od toga poreza pojedine velikaše i gradove ili potpuno oprostiti, ili im dužnost ograničiti. Ova je institucija bila poznata u Hrvatskoj još za narodne dinastije. (Gl. str. 81 i 82.)

U vojsci hrvatskoj nastadoše u to doba važne promjene. Dok je ona za prvih Kolomanovih nasljednika bila plemenska kao za narodne dinastije, stali su kraljevi kasnije uvoditi feudalno uredjenje. Tako zamijeniše stare plemenske čete nove velikaške ili banderija, a ban i plemstvo bili su ih dužni podržavati. Pored banderijâ pojavljuju se kasnije i plaćeničke čete. Vojsci hrvatskoj bijaše redovito na čelu ban kao vrhovni vojvoda (capitaneus) izabran napose zato od sabora. No sabor je mogao i koga drugoga izabrati, naročito kad je bila banska stolica nepopunjena. Mornarica je znatno spala, od kad je Dalmacija došla u mletačke ruke; najjača bila je za kralja Ludovika I., koji je imenovao posebnoga hrvatskoga admirala (admiratus regnorum Dalmatiae et Croatiae). Radi obrane

od Turaka, naročito u doba Matije Korvina, podiže se još i brodarstvo na rijekama (šajkaši, nasadisti), kod kojega su služili poglavito doseljeni Srbi. Središte bilo im je u Petrovaradinu.

Gradovi su imali dvojaku upravu. Dalmatinski gradovi živjeli su starim autonomnim životom po uzoru rimskom, kasnije mletačkom, dok su slavonski gradovi Zagreb, Varaždin i drugi bili uredjeni po uzoru njemačkom kao slobodni gradovi. Slavonija je trgovala naročito s Ugarskom, Štajerskom, Kranjskom, Hrvatskom i Bosnom, a Hrvatska i Dalmacija, osim s Bosnom i Srbijom na kopnu, još i s Italijom. Pomorsku trgovinu podupirala je velika trgovačka mornarica dalmatinskih gradova, a kopnene ceste i putovi. Najvažnija cesta počinjala je kod Vaške na Dravi te nadovezujući se na ugarsku cestu išla preko Virovitice, Varaždina, Zagorja do Zagreba, a onda preko Odre u Turopolju u Topusko, Bihać, Knin i dalje na more; kod Topuskoga odvajala se jedna druga grana na Modruš preko Brinja i Vratnika u Senj. Onom prvom cestom običavala je putovati vojska, pa se zato i zvala ta cesta obično ,,via exercitualis" (vojnički put).

U to doba podigla se i književnost. Pored hrvatskih pisanih statuta i crkvenih knjiga nalazimo latinskih historijskih spisa. Neki su velikaši naročito podupirali književnost (Mladen Šubić, lički knez Novak Disislavić, vojvoda Hrvoje). Pod kraj se javljaju i prvi hrvatski umjetni pjesnici Marko Marulić Spljćanin, Gjore Držić i Šiško Menčetić Dubrovčani.

« ПретходнаНастави »