Слике страница
PDF

u Požunu. Rezultate sabrao je u instrukciju svojim poslanicima, i to podbanu i velikom županu požeškomu Andriji Markoviću za gornju, te Aleksandru Dominiću i Hermanu Bužanu za donju kuću. Ponajprije trebali su poslanici da izrade, da bi u kraljevski naslov pored Ugarske, a iza Češke v a zda došla još i „Dalmacija, Hrvatska i Slavonija", nadajući se tako svom državopravnom položaju dati krepko uporište; imali su nadalje oprijeti se gradjanskom pravu protestanata, ter se svojski zauzeti za latinski jezik protiv uvedenja magjarskoga jezika u hrvatske urede, a tako i za izravno sjedinjenje Dalmacije i Vojne Krajine s Hrvatskom, po čem bi se natno podigao ugled i vlast banska. Osim toga povela se debata još i o narodnom jeziku, kad se raspravljalo o učenom društvu. Tom je prilikom sabor zaključio, da se ima zamoliti ban Vlašić. s pozivom na saborski č1. XV.: 1836., da bi kod kralja izradio potvrdu još uvijek nepotvrdjenih pravila onoga društva. Ovaj je zaključak sabor obrazložio ovim značajnim riječima: „Kultura se svakoga naroda ogleda u jeziku njegove domovine, po kojemu se nužno i dolazi do ljubavi spram rodjene grade, čime se opet podiže i narodna snaga. Zato sabor hrvatski drži, da je po rebno što više njegovati ilirski jezik, koji obuhvata sve narodne dijalekte, a koji se u posljednje vrijeme i lijepo razvio." Još se na saboru zahtijevalo i obligatno učenje „narodnoga jezika", kako u gimnazijama, tako i na pravoslovnoj akademiji, ali do tvrdoga zaključka zasada još nije došlo.

Sabor požunski lično je otvorio kralj Ferdinand V. dne 6. juna. Na njegovu želju, očito da udobrovolji sabrane staleže i redove magjarske, pozdravi ga u ime čitavoga sabora magj arskom zanosnom besjedom, možda prvom nakon vijekova i vijekova, novi primas Josip Kopacsv. Uza sve to ubrzo se dvor mogao uvjeriti, da je broj pristaša reforma i na ovom saboru samo porastao, i to u objema kućama. U gornju kuću udjoše grofovi Ludovik i Kazimir Batthyany, grof Ladislav Teleky, baron Josip Eotves i mnogi drugi; svi su se ti združili u jedan klub, sastavljajući opozicionalni krug od 35 velikaša. U donjoj kući zastupali su opozicijom program Franjo Dižak, Gavro Klauzal, Stjepan Beszeredv, barun Bela Wenkheim, Franjo Pulszkv, Mavro Szentkiralvi i mnogi drugi. Svi su oni s poštovanjem gledali u grofa Szechenvja u očekivanju da će im se staviti na čelo, te ih dovesti do pobjede. Tada je Szechenyi imao prilike, da stvori veliku političku stranku i da joj postane vodjom, ali on to ne učini, pa tako je dirigovanje sabora sve protiv njegove volje prešlo na Franju Deaka, koji je posve zadovoljio očekivanja, što su ih u nj stavljali. U prvom je redu nastojao, da djeluje na vladu upozorivši je, da obustavi nasilja, jer njime ne će satrti opozicije. No Metternicha nije bilo možno riječima umekšati; ako je i učinio štogodj, što se čini kao koncesija, odmah bi iza toga jednoga koraka naprijed pokročio dva natrag. Otpustio je doduše grofa Fidela Palffvja, no njegovim nasljednikom u kancelarstvu imenova boležljivoga i tromoga grofa Antuna Majlatha, koji se samo starao oko toga, da sačuva svoj položaj smatrajući ličnim dušmaninom svakoga, pa i prijatelja, koji bi samo riječ izustio u korist reforama.

Još prije sabora, u doba županijskih izbora, vlada je medju brojnim drugim nasiljima počinila jedno vrlo značajno. Ona je naime zabranila peštanskoj županiji izabrati grofa Gedeona Radava, koji je u svoje doba energički istupio u korist političkih osudjenika. Peštanska ga je županija ipak izabrala, našto je vlada odlučila, da će silom spriječiti, da grof Raday ne zauzme svoga zastupničkoga mjesta. Sasvim je dakle prirodna stvar, da je saborsko zasijedanje vrlo burno počelo, a naročito u donjoj kući, gdje se umjesto o kraljevskim propozicijama uzelo raspravljati o povredama, o slobodi govora, o parnicama baruna Wessel6nvija i Ludovika Kossutha, kao i o ostalim osudjenicima. Radaveva stvar lako je bila ri ešena jer se grof odrekao mandata, ali se stim žešća borba vodila oko onih drug h pitanja. U toj raspri predložio je palatin Josip, da bi se zamolio kralj, da osudjenicima milošću svojom opet povrati slobodu, no u Beču o tom ne htjedoše ništa ni da čuju, šta više, već su stali pomišljati na to, kako bi sabor raspustili, u županije poslali kraljevske povjerenike i silom utjerali porez. No Deak i njegova stranka takodjer ne htjedoše ništa da znadu za milost kraljevu, već su tražili pravicu. U tom je času nastao u vanjskoj politici preokret. Poradi istočnoga pitanja uzela se Francuska spremati na rat, što je dalo povoda ozbiljnoj bojazni u Beču, da ona tom prilikom i opet ne bi stavila na glavu jakobinsku kapu i tako možda ponovno Evropu bacila u vrtlog revolucije. T a pogibao spasla je sabor od raspusta i omogućila opoziciji, da od vlade bečke iznudi važnih uspjeha. Prvo je bilo, da je Metternich pristao na pomilovanje Wesselenvijevo, dok je i Deak odstupio od svoga ranijega stajališta, te načelno pristao na amnestiju, ali samo za sve osudjenike, dakle i za Kossutha. Podjedno je izjavio, da bez toga ne će vlada dobiti poreza. Iza dulje debate sklopljen je konačno sporazum; dne 29. aprila 1840. kralj je potpisao pomilovanje, našto su uapšenici pušteni na slobodu. Nadalje je omogućio vanjski politički položaj, da je Ugarska sada konačno u čitavoj svojoj upravi potpuno dobila magjarski kao službeni jezik, osim u vojsci, a onda još su stvoreni neki važni zakoni na polju narodno-gospodarstvenoga kredita i pravosudja, zaključeno je graditi most lančanik izmedju Pešte i Budima, provesti regulaciju Dunava, te konačno stvoriti mjembeni zakon. Osim toga još jevotirana za gradnju peštanskoga magjarskoga narodnoga kazališta 450.000 for., kod koje je svote i plemstvo dobrovoljno sudjelovalo. Stvorivši tako pedeset i pet zakonskih članaka sabor se razišao, nakon što ga je kralj sam zaključio, dne 13.maja 1840.

Medjutim ni taj sabor nije po Hrvate mirno prošao, jer su Magjari i tom prilikom što s uspjehom, a što bez uspjeha napali hrvatska prava. Na nj su došli od Hrvata pored trojice poslanike, naime podbana Andrre Markovića za gornju, a Aleksandra Dominića i Hermana Bužana

a donju kuću, još i protonotar Nikola Miksić s glasom i mjestom u donjoj kući, onda od visokoga klera Juraj Haulik, biskup zagrebački, Josip Kuković djakovački, Mirko Ožegović senjski, Josip Schrott naslovni beogradski, pa Stevan Stanković mitropolit karlovački s Josifom Rajačićem, episkopom vršačkim. Od velikaša bili su nazočni: grofovi Nikola Szecsen, veliki župan požeški, te Nikola Zdenčaj zagrebački, pa grofovi Aleksandar Drašković, Aleksandar Erdodv, Petar Pejačević . barun Franjo Kulmer. Kaptol zagrebački zastupao je kanonik Josip Haramustek, djakovački Karlo Pavić, a čazmanski Petar Javić, dok su u ime kr. slob. gradova došli: Franjo Kukuljević za Bakar, Karlo Catinelli za Rijeku, Karlo Klobučarić za Karlovac, Martin Šegerc za Varaždin, a Ivan Bedeković za Zagreb. Napokon slavonski županijski zastupnici bili su: Gustav Marković, veliki bilježnik i Aleksandar Farkaš, odvjetnik za požešku, grof Ivan Pejačević i Ladislav Janković prisežnici županijski za virovitičku, te Zigmund Posavec komorski savjetnik i Josip 2itvay podžupan za srijemsku. Turopoljsku plemićku općinu zastupao je komeš Antun Josipović.

Za saborovanja, kako u donjoj tako i u gornjoj kući, Hrvati sudjelovahu gotovo u svim raspravama zauzimajući redovito konzervativno .stajalište vladino naspram magjarskih reformističkih težnja, što je i bila sasvim prirodna stvar, jer su se sve novotarije pokazale kao pogibeljne po hrvatska prava. Prvi je sukob planuo u donjoj kući 26. juna (u 7. sjednici) i to prigodom čitanja popisa svih sabor

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

15

« ПретходнаНастави »