počeli raspravu, da imadu uložiti svečani protest, te putem banske konterencije podastrijeti kralju predstavku, i to već i s toga razloga, što je i po zak. čl. LVIII. 1790/1. za raspravljanje o hrvatskim municipalnim pravima jedino kompetentan hrvatski sabor. Budući da Slavonija treba da uživa ista municipalna prava kao i Hrvatska, poslanici će nastojati, da se ona oslobodi od prehrane i uzdržavanja vojske, kao i od plaćanja čitave kontribucije. Nadalje treba, da se banu opet povrati čitava starodrevna vlast, pa stoga će zatražiti, da se s Hrvatskom sjedini Dalmacija, čitava Vojna Krajina i Rijeka s čitavim Primorjem kao i s Gorskim kotarom, a ujedno i to, da se obnovi posebno od Ugarske neodvisno i s ugarskim ravnopravno hrvatsko namjesničko vijeće (to jest vlada), a s njime još i cenzuralni ured, kao i školski odbor, sve to pod predsjedanjem banovim. „,Budući da pak duševna naobrazba svakoga naroda napreduje s njegovanjem narodnoga jezika, koji se kod svih obrazovanih naroda poglavito izučava, neka zastupnici uznastoje oko toga, kako bi hrvatski sabor učinio korake, da se omladina naša pomnjivo podučava u već dotjeranom i narodnom literaturom procvjetalom, te od provincijalizama očišćenom hrvatskoslavonskom jeziku; u tu svrhu trebalo bi, da se narodni jezik u ovim kraljevinama podigne do opće porabe, a navlastito da se uči na akademiji i po svim gimnazijama." Inače ostaje službenim jezikom u ovim kraljevinama i dalje latinski, utvrdjen municipalnim statutom od godine 1806., koji sve dosada nije promijenjen. Pa stoga će hrvatski posla

nici na požunskom saboru imati uznastojati, da se nedavno izdani intimat ugarskoga namjesničkoga vijeća, u smislu kojega mogu u ovim kraljevinama samo oni postati profesorima, koji su vješti magjarskom jeziku, promijeni tako, da hrvatsko-slavonski sinovi i bez znanja magjarskoga jezika mogu postati profesori na akademiji i na gimnazijama, a na peštanskom sveučilištu da mogu postići doktorat. Osim toga neka se sa sabora požunskoga zamoli Njeg. Velič., da se cenzorska služba podijeli samo onima, koji su narodnom jeziku sasvim vješti, a akademija neka se podigne na univerzitet na kojem se ima predavati historija naroda hrvatskoga i kojemu će se dodati još i medicinski fakultet. Podjedno neka se nastoji oko osnovanja učenoga društva za unapredjenje narodnoga jezika, što je još člankom V. od godine 1836. hrvatskoga sabora predložen Njeg. Velič. na potvrdu. Slične zaključke stvori i plemstvo varaždinske županije (18. aprila) izabravši na hrvatski sabor svojim zastupnicima podžupana Blaža Švagela i velikoga bilježnika Metela Ožegovića, te križevačke (još 3. aprila), koje odasla na hrvatski sabor podžupana Ivana Zidarića i velikoga suca Karla Koritića.

Sabor se hrvatski sastao na poziv bana Hallera 22. aprila. Na nj je došlo nebrojeno mnoštvo seljačkoga plemstva, prvi puta uopće što se znade, želeći da ,,prisustvuje raspravama“, a naročito, da svijesno „sudjeluje" kod najvažnije točke saborskoga rada, naime kod izbora poslanika za požunski sabor, kao i kod izradbe njihove instrukcije. No ovo je plemstvo došlo oboružano, i to pod

vodstvom komeša Josipovića i njegovih drugova, sve po tri u jednom redu, dakle čitava vojska. Kad to vidješe ban i ostalo plemstvo, od godiše otvorenje sa bora, a Turopoljcima i drugom seljačkom plemstvu bi javljeno, da podju kući. U prvi se mah ustručavahu, medjutim pitanje golemoga troška za prehranu tolike mase ljudi, a za neizvjesno vrijeme, bješe razlogom, da je Josipovićeva četa ipak morala okrenuti svojim kućama. Sada otvori ban Haller sabor 24. aprila svečanom besjedom, izrečenom posve u duhu Metternichove konzervativne politike, što ga i odaje kao dvorskoga čovjeka, a nipošto ne kao zastupnika magjarskih težnja, kako ga griješkom još i danas mnogi poimaju. Ban ponajprije istače očinsku brigu kraljevu oko očuvanja domovinskih prava, konstitucije i narodnosti, a onda opomenu sabor, da se ne dade zavesti kakim lažnim patriotskim čuvstvom, već da radi na zajedničku korist, koja traži, da se lične težnje stave na stranu, jer ne valja smetnuti s uma, da čovjek u radu za domovinu treba da vazda računa s vremenom i njegovim zahtjevima. To će pak Hrvati pokazati na požunskom saboru, gdje ne smiju dozvoliti, da se državno uredjenje za mnogo udalji od stare konstitucije, što bi se lako znalo zgoditi, kad bi i hrvatske poslanike vodile kake nove ideje, optimizam i druge teorije, koje će izići na površinu u Požunu. Kuda opet ovake revolucionarne ideje vode, to zna svatko: one preokreću čitavu državnu zgradu i po

remećuju postojeći poredak. Stoga treba da Hrvati budu na požunskom saboru,,zidine i utvrde mira“, a ne,,kvasac za buduće nemire“, imajući na umu, da će domovini svojoj to više koristiti, što će većma podupirati i ojačavati vladu (naime bečku).

Govoru banovu odazva se plemstvo burnim i iskrenim odobravanjem. Ta upravo one pedesetgodišnje težnje Magjara za reformama i novim idejama bjehu glavnim razlogom, što su se hrvatska prava našla u ugroženom položaju. Hrvati su dakle u ovoj poruci dvora (a da je tome tako, kazao im je sam ban) gledali jamstvo, da će budući sabor imati za njih mnogo povoljniji tečaj od dojakošnjih. No skora budućnost će ih u tome temeljito razuvjeriti.

Čim se sleže bura odobravanja, ustade komeš Josipović, te uloži svečani protest protiv obdržavanja sabora, koji da raspravlja u nenazočnosti mnogobrojnoga plemstva (reče,,preko hiljadu plemića"), a i onako je oglašeno, da je sabor odgodjen. No staleži znajući što zapravo hoće Josipović, odvrate, da je sabor urečen bio za 22. aprila i narednih dana, a predsjednik, to jest ban, da ima od pamtivijeka pravo, da sabor ureče i raspusti po volji; najposlije da otpora jednoga jedinoga čovjeka na javnim skupštinama uopće nigdje nema, te da ono što većina zaključuje, svagdje po zakonima vrijedi, makar se tome i pravovaljano opirala manjina. I tako bi protest Josipovićev uz veliku buku odbijen i ništetnim proglašen, a sabor nastavi svojim radom. Potom bi pročitan kraljevski

poziv od 15. marta za požunski sabor, našto ban predloži listinu kandidata, izmedju kojih da sabor izabere svoje poslanike. Sabor odmah jednoglasno izabere prisjednika banskoga stola Herman a Buzana za gornju, a prisjednika mjenbenoga suda u Karlovcu Karlovcu Karla Klobučarića i velikoga bilježnika županije varaždinske Me tela Ožegovića za donju kuću. Sada imenova ban deputaciju s biskupom Haulikom kao predsjednikom, koja će izraditi potanku instrukciju za izabrane poslanike. Deputacija radila je punih osam dana na svom poslu, te ga onda podnijela saboru dne 1. maja na raspravu. Značajno je, da su u toj deputaciji pored narodnjaka grofova Janka Draškovića i Jurja Oršića, te baruna Kulmera bili još i poznati magjaroni grof Ivan Nep. Erdödy i Eduard Zerpak. Instrukcija ponajprije traži od poslanika hrvatskih, da po dolasku svom u Požun predadu vjerodajnice svoje palatinu i personalu, to jest predsjednicima obiju kuća saborskih, te da tom prilikom preporuče njihovoj zaštiti hrvatska municipalna prava kao i narodnost. Potom je preuzela instrukcija gotovo sve već nam poznate zaključke zagrebačke županije, a izrijekom zatraži još od poslanika, da se zauzmu, da kraljevski naslov u saborskim spisima glasi: „Ferdinand V. kralj Ugarske, Ceške, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije", a stim u vezi, da se Slavoniji ne daje naziv,,Tótország" već,,Slavonija", a osimtoga, da se i svi njeni poslovi zajedno s hrvatskima rješavaju. Nadalje se instrukcija bavi mnogobrojnim upravnim poslovima i željama hrvatsko-slavonskih staleža. Pri