Слике страница
PDF

svećenstvu koje drži s Ilirima!" Nakon ovih naprosto nerazumljivih objeda barun Rauch predje na turopoljsko pitanje. Neosporivo je pojedinačno pravo glasovanja turopoljskog plemstva, reče, pa baš zato, jer je ono došlo na sabor u velikom broju, zadrhtale Iliri, a s njima i jedna stanovita poglavica (egy bizonvos foniik, naime biskup Haulik), jer se činilo, da je većina na strani plemstva, a Iliri da će pasti. Da to spriječi, poglavica se domisli političkoj taktici, koja se ne može odobriti: sabor je, a da se ni sastao nije, raspušten, a onda treći dan održan, što je protuzakonito. „Budući da nijesam niti čovjek ruske knute, niti ilirska crvenkapa, dovrši barun Rauch, niti sam rad da dodjem pod kakovu okružnu kapetaniju (Kreis-kapitanysag, naime Austriju), već hoću da ostanem svome kralju nepokolebivo vjeran član magjarskoga naroda (magyar nemzet tagja), a vlada saniranje hrvatskih nevolja odgadja preko reda, a ja želim da se iščeznuli zakoniti poredak opet povrati, — pridružujem se mnijenju donje kuće." Barunu Rauchu odmah se pridruži još i grof Aleksandar Draškov i ć: „Tridesetoga maja prošlo je godinu dana, otkad se ona paklena ideja ilirska inkarnirana pokazala u svoj ogavnosti svojoj. Iliri su oružjem navalili na plemstvo!" Potom pripovijeda tok restauracije od 1842., a onda prelazi na saborske dogadjaje od 1843., te konačno izjavljuje, da prihvaća nuncij donje kuće.

Iza ovih žestokih govornika zaredjaše blaži, koji uzeše u obranu Ilire, te zagovarahu, da se nuncij donje kuće ne prihvati. Bili su to požeški župan grof Nikola Szecsen, biskup senjski Mirko Ože«zović, barun Franjo Kulmer, prior vranski Josip Schrott i djakovački biskup Josip Kuković; konačno još se obazre biskup Haulik na riječi baruna Raucha, naročito s obzirom na klerike, za koje reče da ne stoje, pa ih treba tek dokazati. Kad se iscrpe broj govornika, proglasi palatin kao predsjednik, da je većina velikaške kuće zaključila, da se imade donja kuća pozvati, da odustane od svoga zaključka u pogledu turopoljske tužbe. I tako ona propade.

Skoro potom sastaše se hrvatske i slavonske županije na skupštine, da se izjave na želju poslanika glede zaključka donje kuće od 20. juna.

Prva se sastala dne 8. jula županija križevačka na poziv svoga prvoga podžupana Ivana Zidarića, te zaključi iza kratke debate, da se zamoli ban grof Haller, da izvoli s banske konferencije poslati Njeg. Veličanstvu deputaciju, koja bi ga zamolila, da se poslanici Hrvatske ne sprečavaju u vršenju svoje instrukcije u donjoj kući, a za slučaj, da donja kuća nepokolebivo ostane kod svoga zaključka, neka bi ban isposlovao obdržavanje novoga hrvatskoga sabora, da se u toj stvari donese nov zaključak. Pored toga neka se zamoli još i palatin, da uzme u zaštitu hrvatska municipalna prava i narod hrvatski. Poslanicima pak naredjeno bi, da dok ne dodje previšnja odluka, imadu raditi prema dosadanjoj uputi. Isto zaključiše 10. jula još i županije varaždinska i zagrebačka. Skupština županije zagrebačke bijaše vrlo brojno posjećena, a predsjedao joj je župan Nikola Zdenčaj. Kako se na njoj sabralo i mnoštvo maloga plemstva, pročitan je izvještaj hrvatskih poslanika s požunskoga sabora i u hrvatskom prijevodu. Govornika javilo se vrlo mnogo, a govorili su i vrlo žestoko. Tako reče Eduard Jelačić, drugi podžupan, da za slučaj, ako bi zaključci županijski ostali bezuspješni, onda neka se javi poslanicima, da govore hrvatski, što bješe popraćeno burnim „živio", dok se grof Juraj Oršić izjavio za prelom s Ugarskom: „Šta nam koristi, reče, magjarski sabor, kad nam otima ono, što je naše, dapače hoće da nas oporezuje za magjarsko kazalište i muzej." Ivan Kukuljević i opet izreče zanosan hrvatski govor pun historičkih podataka, pa se i on kano i svi ostali govornici ljuto okosio na Josipovića, od kojih su neki tražili, da ga kralj opomene, a županija da ga tuži s izdajstva, dapače čulo se u publici poslije skupštine, da bi ga trebalo vješati, a neki mu se uzeše prijetiti u razdraženosti batinama i smrću. Kako županije, tako se izjaviše i gradovi Zagreb, Karlovac i Varaždin. U Slavoniji pak nije bilo baš tako, naročito se u srijemskoj županiji, u Vukovaru (još 3. jula) raspravljalo ponajviše magjarskim jezikom, a neki svećenici, koji se tome uzeše protiviti, imali su prilike, da čuju svakojakih pogrda. Ipak županija zaključi, da se hrvatski poslanici imadu smatrati zakonito izabranima, dok spram zaključka požunskoga sabora od 20. juna ne zauze nikakova stajališta. Požeška županija pak stvori 17. jula zaključke posve jednake s hrvatskima, dapače dometnu, da ono, što se 20. juna dogodilo u Požunu, nije samo zakonska povreda za Hrvatsku, nego i za Slavoniju, jer i ona potpada pod bansku jurisdikciju. Njoj se 29. juna pridruži i virovitička. Istodobno se (22. jula) obrati posebnom predstavkom na kralja ban Haller, u kojoj istače, kako i on, poput hrvatskih županija, smatra onaj požunski saborski zaključak najvećom povredom zak. č1. CXX. : 1715., a pored toga još i drži, da je požunski sabor mjesto, na kojem se bez zajedničke privole Hrvatske i Ugarske ništa ne može mijenjati. Budući pak da Hrvati ne znaju magjarski, treba pridržati latinski jezik, pa stoga vlada ne smije nikako dopustiti, da se ostvari težnja Magjara, da uvedu u Hrvatskoj magjarski jezik kao službeni.

Kad je ban napisao ove posljednje riječi u svojoj predstavci, nesumnjivo je imao na umu onu zakonsku osnovu o općoj uporabi magjarskoga jezika, sto ju je još 8. jula stvorila donja kuća, dašto u nenazočnosti hrvatskih poslanika. Već 3. jula sastaše se magjarski zastupnici u cirkularnu sjednicu, u kojoj stvoriše zaključke svoje u tom pitanju, a onda ih predložiše donjoj kući dne 5. jula na raspravu. Ta je zakonska osnova glasila ovako: „Zakonska osnova o budućoj općenitoj uporabi magjarskoga jezika i narodnosti, državnoga grba i narodnih boja, te o nekim posebnim odredbama s obzirom na Hrvatsku. Državni staleži odrediše privolom Njeg. Veličanstva ovo: 1. Prestolonasljednici obvezani su u smislu opće izražene narodne želje u zakonskim člancima V. : 1530. i XXXIII. : 1560., da nauče magjarski jezik. Podjedno uvrštuju državni .staleži u zakon i premilostivo kraljevsko obećanje Njeg. Veličanstva, da će i ostali članovi velikaške kuće, kako nadvojvode, tako i nadvojvodkinje učiti magjarski jezik. 2. U Ugarskoj i s njom spojenim stranama bit će u buduće službeni i vladajući jezik isključivo magjarski. Nijedan službeni spis ili dokumenat napisan na drugom jeziku ne vrijedi. Uporaba drugoga jezika dozvoljena je samo u slučajevima predvidjenima kao izuzecima u točki 5., 6. i 7. ovoga zakona. 3. Nastavni je jezik takodjer isključivo magjarski. 4. Svi ugarski novci treba da nose na sebi ugarske embleme i magjarske napise. Svi gradjanski, erarski i vojnički zavodi u Ugarskoj i s njom spojenim stranama, kao i zastave na ladjama ugarskih pomorskih luka, ugarskih trgovaca i ostalih ugarskih ladja, imadu da se isključivo služe ugarskim narodnim bojama i ugarskim državnim grbom. Napisi na svim službenim pečatima valja da budu magjarski. 5. Sve o b 1 asti, svi sudovi i ukupno činovništvo u Hrvatskoj moraju s ugarskim n amjesnim vijećem (vladoxa\, sa sudovima i činovništvom Ugarske do pisi vati na magjarskom jeziku. 6. Magjarski jezik treba da bude po svim školama u Hrvatskoj obligatan predmet obuke. 7. Poslije'deset godina od dana proglašenja ovoga zakona ne može u Hrvatskoj nitko, koji nije vješt magjarskom u jeziku, preuzeti na osnovu kraljevskoga imenovo

« ПретходнаНастави »