Слике страница
PDF
ePub

PRVO DOBA.

OD GODINE 640. DO 1102.

Život naroda hrvatskoga za vladara narodne krvi.

A. Knezovi hrvatski.

I.

Začeci državnoga života.

Za višegodišnjih provala Slavena i Avara u Panoniju i Dalmaciju stari je elemenat romanski djelomice sasvim iščeznuo, a djelomice se spasao budi na otoke i u neke utvrdjene primorske gradove, budi opet u visoke planine, provodeći od sad život pastirski i seljački (Vlasi, u gradovima Latini). Jedan dio salonskih bjegunaca uteče se u Dioklecijanovu palaču, te uredivš sebi u njoj obitavališta, osnova tako grad Spalatum (odatle Splje t), koji se pravo poče razvijati, od kad se u nj sklonu i salonski bjegunci s otoka. Za vrijeme ove nevolje priskoči progonjenima u pomoć papa Ivan IV. (640.–642.) i sam rodom iz Dalmacije, te pošalje još nekrštenim Slavenima u Dalmaciju i Istru opata Martina, da medju njima kupi razgrabljene i rasturene moći kršćanskih mučenika i da u njih is

kupljuje zarobljene kršćane. To mu je povoljno uspjelo, što je očit znak nekoga pomirljivoga zbliženja izmedju poganskih pobjednika i pobijedjenih Latina. Carstvo bizantinsko nije moglo u to doba baš ništa učiniti za svoje bivše podanike, jer se jednako nalazilo u očajnom boju s Arapima. No kad oni budu tako odlučno potučeni, da su god. 679. zatražili i dobili mir, onda se radade caru Konstantinu IV. Pogonatu (668.–685.) prilika, da opet obrati pažnju carstva na Dalmaciju. Medjutim su i Slaveni saznali za ljuti poraz arapski i namjere careve, pa s toga pošalju još iste godine 679. u Carigrad po poslanicima darove i zatraže mir; car rado na nj pristade priznavši im naselja, a oni opet prime njega kao vrhovnoga gospodara svoga.1 Posljedice toga mira počeše se odmah osjećati, jer nasta prijateljski saobraćaj s Latinima, kojima bi dopušteno, da mogu izlaziti iz svojih gradova i posjed svoj obradjivati, dapače mnogi se Slaveni i sami naseliše po gradovima. Sada se moglo pomišljati na djelomičnu obnovu staroga stanja. Papa pošalje u Dalmaciju Ivana Ravenjanina sa zadatkom, da ondje obnovi crkveno uredjenje. I odista on obnovi u Spljetu propalu salonsku nadbiskupiju s pravom metropolitskim po čitavoj staroj Dalmaciji (u rimskom smislu), te postade prvi nadbiskup njezin. Mauzolej cara

'Čini se, kao da se na ovaj dogadjaj odnosi pričanje popa Dukljanina o saboru na Duvanjskom polju.

Dioklecijana pretvori u stolnu crkvu sv. Dujma1 i prenese (po tradiciji) u nju njegovo tijelo, iskopavši ga ispod salonskih ruševina. Nesumnjivo je već do toga vremena bilo pojedinačkih prijelaza od strane Slavena u kršćanstvo, ali od sada podje stvar življe, naročito medju onim plemenom, koje se zvalo Hrvati. Tom se prilikom Hrvati obvezaše papi, da ne će nikad napadati kršćana, to jest Latine i bizantinsko carstvo, a za izmjenu dobiše, prema tadašnjoj zvaničnoj formuli u ispravama, zavjetak od pape, da će im, ako bi ih kada napao koji strani narod, Bog biti osvetnik, a pobjedu da će im izmoliti njihov zaštitnik sv. Petar. Medjutim ovim krštenjem nije sa v narod hrvatski primio vjeru Isusovu, jer plemena na sjeveru u staroj Panoniji i na jugu u gornjoj Dalmaciji još se dulje vremena tome otimahu. Istom krajem IX. stoljeća, za djelovanja svete braće Cirila i Metodija iščeznuše posljednji tragovi poganstva po čitavoj hrvatskoj zemlji.

U to doba, naime krajem VII. vijeka, pada i političko uredjenje Slavena u više manjih oblasti u opsegu stare Dalmacije i Panonije. Sve do toga vremena spominju se oni u historijskim spomenicima samo pod imenom Slavena, dakle pod općenitim nazivom, no nema sumnje, da su isto dobno živjela i pojedina plemenska imena, a u prvom redu dva najodličnija: Hrvatâi Srbâ. Za vrijeme seobe ta su plemenska imena bila potisnuta natrag, no kad se stadoše stvarati političke

1 Dosada se krivo mislilo, da je to bio hram Jupiterov.

individualnosti, naime pojedine oblasti, onda su ona izišla na prvo mjesto. Tako se zgodi, da se jedan isti narod, iz najprije poznat pod imenom Slavena, stao kupiti oko dva plemenska i mena, Hrvata i Srbâ; kako se već ma proširila politička vlast jednoga ili drugoga plemena, tako je i odnosno ime obuhvatalo sada veći, sada manji prostor.

U prvi kraj obuhvatalo je hrvatsko ime (narod) sav prostor što se širio izmedju Raše i Drima, te mora i Drine. Taj se prostor raspadao na Bijelu Hrvatsku od Raše do Cetine; Bosnu oko gornjega tijeka rijeke Bosne, te Crvenu Hrvatsku od Cetine do Drima. Crvenu Hrvatsku sačinjavale su ove manje oblasti: Neretlja nska izmedju Cetine i Neretve, Za hum s ka (Humska zemlja) od Neretve do Dubrovnika, Travunjska od Dubrovnika do Kotora i Dukljanska od Kotora do Drima.

U staroj Panoniji izmedju Drave, Save i Kapele planine obrazovala se posebna hrvatska oblast, u kojoj je do XVI. vijeka živjelo ime slavensko, odatle toj oblasti i ime u latinskim službenim ispravama Slavonia, a u hrvatskim Slovinci. Ovu ćemo oblast zvati Posavska Hrvatska.

Od svega posjeda ostadoše bizantinskomu carstvu jedino gradovi Zadar, Spljet, Trogir, Dubrovnik i Kotor, te otoci Rab, Krk i Osor. Oni se zvahu Dalmacija, a žiteljstvo im bijaše većim dijelom latinsko. Inače nestalo je potpunoma staroga imena Panonije i Dalmacije na zemljištu hrvatskom.

Sve su hrvatske oblasti bile razdijeljene u brojne plemenske župe (županije); na čelu im bijahu župa ni, a cijeloj oblasti opet knezovi ili veliki župani. Pod njihovom upravom živio je narod hrvatski mirno kroz čitav VIII. vijek, pa zato i ne čujemo ništa o njemu. Istom licem pred IX. vijek izlazi on na historijsku površinu, naime onim časom, kad je došao u sukob s velikom državom franačkom, zapadnom susjedom svojom.

II.

Prevlast franačka i Posavska Hrvatska
(u IX. vijeku).

U drugoj polovici VIII. vijeka stala se vlast države franačke naglo širiti preko Italije na istok i primicati se granicama Balkanskoga poluotoka. Kad Karlo Veliki osvoji god. 788. bizantinsku Istru i pokori Bavarsku, podlože mu se i norički Slaveni (Slovenci), do sada podanici bavarski. Ovim osvajanjima primače se franački kralj državi avarskoj, te granicama posavsko-hrvatske i bijelohrvatske kneževine; posavsko-hrvatski knezovi priznavali su još uvijek vrhovnu vlast kagana avarskoga, dok su bijelo-hrvatski bili podanici carstva bizantinskoga. Zaželjevši proširiti vlast svoju do Dunava, a i za kazan, što su pomagali buntovne Bavarce, odluči se sada Karlo Veliki i na rat protiv Avara. Avarski rat vodio se poglavito po Ugarskoj u dva maha, godine 791. i 795. do 796., a sudje

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest.

3

« ПретходнаНастави »