Слике страница
PDF

zika i to samo unutar njihovih nutarnjih posala do 1. januara 1850. Poslije toga roka imadu se isključivo služiti magjarskim jezikom. Općenita uporaba magjarskoga jezika proteže se na Hrvatsku tek toliko, koliko njezine oblasti, sudišta i činovništvo dolaze u dodir s ugarskom legislativom, vladom i oblastima, kao i s višim sudovima i ostalim poglavarstvima i činovništvom. U tom djelokrugu Hrvatska i dopisuje magjarskim jezikom, a u čitavom nutarnjem saobraćaju kod oblasti i ostalih ureda ostavlja joj se i nadalje latinski jezik. U svim se javnim školama u Hrvatskoj ima učiti magjarski jezik, inače on nije u Hrvatskoj još i nastavnim jezikom. Kad ova poruka stiže u velikašku kuću, povede se o njoj 2. septembra rasprava, u kojoj je glavnu riječ s hrvatske strane vodio Herman Bužan. a onda pored bana Hallera još se istakoše barun Franjo Kulmer i grof Nikola Szecsen. Svi se ovi govornici zauzeše za sam ostalni položaj kraljevine Hrvatske spram Ugarske, a ban Haller naročito zatraži, da se staleži pozovu, da pridruženim zemljama daju naziv, koji ih po zakonu ide, naime kraljevine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija. Bužan pak izrijekom uze zahtijevati, da se u zakon stavi, da ugarski sabor ne kani da potisne hrvatsku narodnost, kao i to, da se H rvatima ostavlja na volju da se služe latinskim jezikom. Konačno stvori kuća ove zaključke , koje je odaslala donjoj kući na prihvat: 1. U zakonu ima 'se jasno izreći, da se sabor ugarski ne želi da miješa u nutarnje jezične poslove Hrvatske. 2 Neka se uporaba latinskoga jezika u Hrvatskoj učini ovisnim od volje Hrvata, a ue da se čini, kao da je ona kaki imperativni diktat. 3. Neka se izrijekom u zakonu istakne, da se hrvatski poslanici moraju na saboru služiti isključivo magjarskim jezikom.

Iza toga raspravi velikaška kuća dne 11. septembra poruku donje kuće, da se protestantima dade slobodan pristup u Hrvatsku. Odmah prvi uze riječ ban grof H a 11 e r, te otkloni prijedlog s političkoga i pravnoga stajališta, jer bi prisilno zakonsko uredjenje protestantizma u Hrvatskoj bilo izlikom uzbudjenosti i razdraženosti, a opiru mu se jasnim riječima toliki zakonski članci (XXIII. : 1687., LXXXVI. : 1723., XLVI.: 1741., XXVI. § 14. : 1790./1.) s pozivom na municipalna prava i slogu. Pravovaljanost municipalnih statuta pak još je Verbi>czy tako tumačio, da su statuti zaključci stvoreni jednoglasnim sporazumom zemlje i sankcijom Njeg. Veličanstva, koji imadu zakonsku moć, a naziv municipalna prava im je otuda, što vrijede kao zakon samo u onim municipijima, koja i h s t v o r i š e. Dapače, dne 18. augusta 1843. rekao jeisampalatin usjednici velikaške kuće, nastavi ban, da je izmedju municipalnih prava i običnih zakona ta razlika, što su municipalna prava stvorena opći m sporazumom, te se ne dadu mijenjati na jednostavni zahtjev jednoga dijela, a bez privole drugoga. „Stoga dakle — reče ban — držim, da mi redovitim ustavnim putem bez pri vole Dalmacije, Hrvatske i Slavonije našoj protestantskoj braci ondje pristupa pribaviti ne možemo, jer se ono, sto sam netom izustio o municipalnim pravima, temelji na ustavu, te stvara bit njegovu. Najveća pak blagodat jedne konstitucionalne države jeste, što se nijedna stranka ne može potužiti, da je prikraćena u svojim pravima, već naprotiv, da ustav bdije nad pravom svakoga, te mu jamči, da će mu nepovrijedjeno i ostati. Kad bi se dakle htjelo napasti ustavna prava, bila bi nužna posljedica toga, da bi se to i s druge strane moglo učiniti, a kroz to bi ustav prestao da bude štit nad pravima svakoga, te bi taj štit zamijenili stranački istupi i prezir. Stoga se dakle ne mogu ukinuti municipalna prava bez privole sjedinjenih zemalja (t. j. Hrvatske, Dalmacije i Slavonije). Po tom spomene ban, kako je car Josip mnogo dobra htio da učini, no narod se ipak opr'o. Zašto? Jer car toga nije činio putem ustavnim, zakonskim, već bez sporazuma s narodom, koji je tim otporom jasno pokazao, koliko drži do svojih privilegija, svoga ustava. „U takovom razmjeru stoje i Ugarska i Hrvatska s obzirom na njena municipalna prava; što se ona više plaši i najmanje povrede svojih prava, krepči je njezin otpor." Iza bana progovore od strane Hrvata još i požeški župan grof Nikola Szecseni hrvatski poslanik Herman Bužan,djakovački biskup Josip Kuković i barun Franjo Kulmer, koji svi podupriješe bana, a Bužan i Kulmer još izrijekom uzeše isticati, da se hrvatska municipalna prava protežu još i na Slavoniju, kao na sastavni dio kraljevine Hrvatske. Magjarski velikaši vrlo su jetko odgovarali Hrvatima ; tek poneki imali su smjelosti, da kažu istinu, kao grof Ivan M a j 1 a t h, koji reče, da Hrvati ne gledaju na protestantsko pitanje s vjerskoga gledišta, već s narodnoga, jer im je iz jedne štampane knjige dobro poznata ona izreka čuvenoga protestantskoga odličnika (grofa Karla J Zaya), da „magjarizam i protestantizam idu naprijed rukom u ruku, pa da je proširenje protestantizma i ono magjarizma, kao i vice versa, jedna ista stvar". Hrvati se dakle boje za narodnost svoju, a ne samo za jedinstvo svoje vjere. Konačno moradoše velikaši ipak priznati ispravnost hrvatskoga stanovišta, premda su kod toga velikom gorčinom isticali, da su takova intolerantna prava ne samo sramota za XIX. vijek, nego i nepravednost, budući da se Hrvati nesmetano mogu u Ugarskoj nastanjivati i ondje obnašati sve časti, a Magjarima je to u Hrvatskoj nemoguće, ali u pitanju Slavonije oni se ne priključiše Hrvatima, pa tako palatin konačno proglasi rezultat: da se Hrvatskoj bez njezine privole ne može nametnuti zakon o slobodi protestantizma, dok se postojećim slavonskim protestantskim općinama (u virovitičkoj županiji) ima zajamčiti zaštita. Ovom debatom konačno spasoše Hrvati za sebe u punom opsegu privilegij, da protestanti na njihovu teritoriju ne mogu steći gradjanskib prava.

[graphic]

Medj utiru saznaše za tok rasprava na požunskom saboru i hrvatske županije, pa se poradi toga u svojim jesenskim generalnim skupštinama na nj i osvrnuše. Zagrebačka učini to dne 21. septembra. Ponajprije pročitan bi izvještaj hrvatskih poslanika iz Požuna, u kojem javiše, da o n i j o š nikako ne polaze saborskih sjednica (u donjoj kući), jer magjarski staleži još nijesu povukli svojih zaključaka od 20. juna, dapače obje kuće da vode raspravu o općenitoj uporabi magjarskoga jezika. S toga odluči skupština, da se zamoli Njeg. Veličanstvo posebnom predstavkom, da uzme u zaštitu hrvatska municipalna prava, a hrvatskim poslanicima na požunskom saboru, da se povrati čast i utjecaj, što su ih od vajkada imali. Poslije toga pročitano bi pismo bana Hallera s požunskoga sabora, u kojem daje županiji na znanje, da će municipalna prava kraljevina ovih, kojima je on glava, braniti iz sve snage i očuvati ih svakoga napadaja, — što bi saslušano burnim povladjivanjem i klicanjem „živio". Potom stvori skupština zaključak, da se s obzirom na postupak od strane Magjara ima opet obnoviti posebna hrvatska vlada, nezavisna od Ugarske, kako je i prije bilo (do g. 1779.). Za tu svrhu dakle imadu se pozvati sve oblasti, da svi zajedno porade oko „ove toliko blagoslovene osnove, da se ona što prije u život privede", a hrvatskim poslanicima, da se u tom smislu dadu potrebne instrukcije. Konačno izreče skupština još posebnu hvalu barunu Franji Kulmeru što „tako krepko, temeljito i neustrašivo brani

« ПретходнаНастави »