stauraciju. Iza toga pročitan bi prezidialni dopis ugar. dvorskoga kancelara grofa Antuna Majlátha u kojem bje istaknuto, da se restauracija ima da opravi na osnovu popisa od godine 1835., uzevši dakako u račun umrle kao i novi naraštaj, a inače da će na previšnjem mjestu turopolj sko pitanje biti napose riješeno, čim budu svi spisi o toj stvari proučeni. Iza toga progovori prvi na opće udivljenje komeš Josipović hrvatskim jezikom i reče: Ne sumnja nimalo, da svi nazočni krvavim srcem gledaju, kako je poradi žalosne nesloge već dotle došlo, da su nam sva privilegija u opasnosti. Staleži više ne mogu u generalnim skupštinama da zaključe, što hoće; tako su nedavno oglašena generalna skupština kao i restauracija naprosto na viši nalog obustavljene, a da nije ni jednom riječi naveden razlog, a sada opet čuli smo prezidijalni dopis kancelarov, koji nam propisuje, kako se ima restauracija da opravi. Potom uze Josipović isticati svoj patriotizam i lojalno osjećanje svoje, uvjeravao je, da iskreno misli, te konačno pozove protivnike svoje, da se okane osobne borbe i da se s njegovom strankom ujedine na spas ugrožene domovine, no prije svega, da bi trebalo složno uložiti protest u zapisnik protiv protivu zakonitoga prezidijalnoga dopisa kancelarova. Kad Josipović svrši, diže se narodnjak Kazimir Jelačić te pohvali lijepe riječi komešove, no podjedno izjavi sumnju, da li su one i iskrene, jer tome da ne odgovaraju Josipovićeva djela na nedavnom požunskom saboru, na kojemu je on Hrvate svoje

zemljake nastojao osumnjičiti kao dušmane Magjara, kao ljude, koji gaze zakone, dapače kao izdajice zajedničke domovine, a i sada još uvijek podjaruje protiv njih mržnju kod Magjara. Šta se pako tiče prezidijalnoga dopisa kancelarova reče Kazimir Jelačić doslovno ovo:,,Što se prezidijala tiče ja kao ustavni sin ove domovine nijesam samo za to, da se protiv njega uloži protest, već želim, da se taj prezidijal u smislu naših zakona sasvim zabaci, jer se on ne tiče slavnih staleža i redova, nego je isključivo upravljen na gospodina velikoga župana za njegovo ravnanje.' Sada se razvi osobito žestoka debata, u kojoj je Josipović poricao njemu spočitnuto nepatriotsko vladanje na požunskom saboru, a bivši poslanik hrvatski Herman Bužan primijetio, da će on na narednom saboru hrvatskomu točno i vjerno izvijestiti, što se u Požunu zgodilo, pa onda da će komeš imati prilike, da kaže što hoće. a sada da nije čas o tom raspravljati. No u pitanju prezidijalnoga dopisa kancelarova bile su obje stranke složne ne priznavajući mu nikakove obvezatne kompetencije. Potom uze skupština u raspravu pitanje o restauraciji; magjaroni su uporno tražili, da se ona što prije opravi, dok su narodnjaci zahtijevali, da se prije svega dočeka obećano kraljevsko rješenje u turopoljskom pitanju, a onda tek na njegovu osnovu opravi restauracija. Iza trosatne vike i galame konačno ban i župan zaključi i odgodi na sjutradan skupštinu istaknuvši izrijekom,,,da smatra svojom najsvetijom duž

nošću opraviti restauraciju u smislu naloga Njeg. Veličanstva što prije", pa stoga da nipošto ne će odstupiti od toga, da se revizija onih popisâ ne izvrši; a jer se čini, kao da staleži danas nijesu voljni da o tome stvore zaključak, stavlja taj predmet na dnevni red u sutrašnjoj sjednici. Sjutradan 28. marta bila je skupština još burnija. Odmah na početku spočitne grof Haller staležima njihovo jučeranje vladanje, a onda im preporuči reviziju popisa plemića glasača, koju da nipošto ne kani napustiti. Sada se diže gradski sudac zagrebački Josip Štajdaher, te reče, da on zacijelo ni za kim ne zaostaje u dužnoj poslušnosti spram naloga Njeg. Veličanstva, kao i u ispunjavanju podaničkih i načelničkih dužnosti, no ipak kao ustavan muž nikako ne može da pročitani prezidijalni dopis kancelarov smatra previšnjom zapovijedi, već naprosto kao dopis kancelarov banu, u kojem mu javlja, da će ubrzo uslijediti previšnje rješenje putem ugar. namjesničkoga vijeća na županiju zagrebačku. Stoga je taj prezidijalni dopis samo na bana upravljen, pa ga nije ni trebalo saopćiti staležima, a još manje službeno ga pročitati. On dakle drži, d a bitrebalo zamoliti Njeg. Veličanstvo, da što prije oda šalje obećano rješenje zagrebačkoj županiji, a tek onda da se imadu opraviti predra dnje za restauraciju, dakle i revizija onoga popisa, jer sve do toga časa ne može se znati, e da li će turopoljsko plemstvo imati pravo glasa

ili ne će. Štajdaherov predlog burno pozdravi narodna stranka, našto onda zaredjaše mnogi magjaronski govornici, koji se dakako svi izjaviše za reviziju popisa. U velikoj buci jedva je nekako ban poslije teška napora došao do riječi i reče: ,,Budući da Njeg. Veličanstvo želi, da se restauracija što prije opravi, a uostalom velika je većina zato, ima se prijeći na pomenutu reviziju." Ove riječi Hallerove, koje su značile koliko proglašenje stvorena zaključka, poprati urnebesna vika od strane narodnjaka, koja se samo još i uveća, kad čas potom ban proglasi zaključak, da mora posao revizije opraviti posebni odbor s biskupom Josipom Schrottom kao predsjednikom, a članovi toga odbora da su grof Oto Sermage, barun Levin Rauch, Stjepan Jelačić, Herman Bužan, Antun Kučtić, Ivan Briglević i Franjo Novak. Ovaj je tobožnji zaključak ban i župan izrekao po najvećoj buci, tako da su ga čuli samo najbliži mu susjedi, a onda zaključi skupštinu, te uzbudjen ostavi stol i ode kroz magjaronsko mnoštvo u svoj stan. Odlazak Hallerov pratila je vika i smijeh ; netko je viknuo:,,Grof Balassa istjeran je nekoć iz sredine varaždinskoga plemstva radi svojih bezakonja“, a drugi opet :,,Ban hoće da u korist magjarona opravi restauraciju još prije nego li stigne kraljevsko rješenje", a čuo se i poklik: „Tiran“, dapače i žvižduk, dok su istodobno magjaroni bijesno vikali „vivat" i mahali šeširima. Odmah popodne ostave Turopoljci grad, tako da je dan prošao po naročito proračunatoj želji magjaronskih vodja - bez i najmanjega izgreda. Treći

dan, 31. marta, bjehu i opet u oba dvorišta poradi brojne nazočnosti seljačkoga plemstva proglašeni zaključci generalne skupštine, našto onda ban i župan izjavi, čim odbor svoj posao opravi, on će opet sazvati generalnu skupštinu. Kad je potom skupština zaključena, magjaroni uzeše klicati,,vivat", dok su narodnjaci šutjeli baveći se mišlju, da oda šalju kralju posebnu deputaciju s molbom, da se Hallerovi samovoljno stvoreni tobožnji skupštinski zaključci anuliraju, a njemu pridijeli administrator, eventualno u ličnosti podžupana Benka Lentulaja, koji će onda u smislu zakona voditi županijske poslove. No docnije promozgavši stvar zrelije, odustaše od te nakane, ali zato odlučiše uraditi sve, da se što dalje odgodi restauracija županije zagrebačke, a sve u nadi, da će medjutim doći obećano kraljevsko rješenje u turopoljskom pitanju, za koje držahu kao stalno, da će glasiti povoljno po njihove ciljeve. No u tom će se narodna stranka prevariti u Beču se u toj temeljnoj stvari tadanje hrvatske politike uopće nijesu naumili prije restauracije izjasniti, već tek poslije hoteći znati, tko će biti jači; kako već rekosmo, Beč je to radio pod utjecajem nadvojvode palatina, pa je tako ostao vjeran tradicionalnoj svojoj politici, naime da vazda voli i u najtežim krizama posegnuti za polovičnim mjerama, umjesto da se bistro odluči ili tamo ili amo.

Pomenuti odbor brzo je opravio svoj posao, tako da je grof Haller već 11. aprila bio u položaju, da sazove generalnu skupštinu županije zagrebačke