Слике страница
PDF
ePub

Na ovoj visini i snazi održa Hrvatsku sin i nasljednik njegov Kresimir (oko 854. do 862.), dapače, kad je na njega udario bugarski knez Boris (Mihajlo), prisili ga na mir i obnovu prijateljstva. I odista je u to doba hrvatska kneževina osjećala svoju naprednu snagu toliko, da je stala težiti za crkvenom samostalnošću, jer spljetska nadbiskupija s ostalim njoj podložnim biskupijama ipak je bila, pored svega toga, što joj se vlast protezala po cijeloj Hrvatskoj, izvan teritorija hrvatskoga. S toga bude u Ninu osnovana biskupija, i to bez odobrenja papina i spljetskoga nadbiskupa (oko god. 860.), što je u kasnijim vremenima urodilo teškim posljedicama. Država hrvatska za knezovanja Trpimirova i Krešimirova prostirala se uz obalu morsku od Raše do ušća Neretve (obuhvatajući dašto i sve otoke), te na istok do Dunava kod Beograda i nešto preko Drine, dok je na sjeveru bila Sava granicom. Po skoroj smrti Kresimirovoj, kad ga naslijedi sin Miroslav (oko 862.-865.), uze država hrvatska poradi nutarnjih nemira naglo padati. Protiv Miroslava naime podiže se buna, na čelu joj ban Pribunja, u kojoj nesrećni knez pogine. Urotnici podignu na prijesto kano kneza D o m a goj a (oko 865.—876.), koji ne bijaše od roda Trpimirova. Za tih buna spade veoma snaga Hrvatske na kopnu i moru, jer ona izgubi s jedne strane Bosnu i preko-drinske krajeve do Dunava, a s druge Neretljansku oblast.

1 Samo tako se mogu valjano shvatiti i protumačiti riječi Trpimirove (.... usque ad ripam Danubii), jer je Srijem tada bio u vlasti posavsko-hrvatskoga kneza.

Ove teške neprilike upotrijebi dužd mletački Urso Participazzo, te oko 866. udari na Hrvatsku. Domagoj osjećajući se preslabim, ne upusti se u borbu, nego mu ponudi, mir i taoce, što dužd i prihvati, dapače on uglavi s njime i savez.

Glavni razlog ovomu izmirenju ima se tražiti u pojavi zajedničkoga neprijatelja Arapa (Saracena), koji su tada sjedjeli u Bariju, ključu Jadranskoga mora, od kuda su mogli smetati mletačkoj trgovini, te harati mletačke i hrvatske krajeve. God. 865. zaletjela se jaka arapska mornarica pod Dubrovnik, te ga podsjedaše punih petnaest mjeseci. U toj nevolji obrate se Dubrovčani na bizantinskoga cara Vasilija Macedonca, a taj im se i odazove, odlučivši podjedno tom prilikom uspostaviti carsku vlast na Jadranskom

moru.

God. 867. posla veliko brodovlje pod Nikitom Orifom, na što Arapi napuste opsadu Dubrovnika, a dalmatinski gradovi, Neretljani i ostala hrvatska plemena opet se povrate pod carsku vlast. Istodobno spremao se i franački car Ludovik II., da Arapima uzme južno-talijanski grad Bari. Ne imajući dosta ladja, pozove hrvatskoga kneza Domagoja na vojnu, a podjedno sklopi savez i s bizantinskim carem Vasilijom. Složnim silama ovih kršćanskih vlasti uspije, da je Bari osvojen (2. febr. 871.).

Dok su još kršćanske vojske podsjedale Bari, budu neki papinski poslanici, koji se vraćahu jadranskim morem iz Bizanta u Rim, od hrvatskih ,,gusara" uhvaćeni, a spisi im, koji su radili o izmirenju i sjedinjenju istočne i zapadne crkve zaplijenjeni. Čini se, da su Hrvati to uradili na potajni

nagovor bizantinskoga dvora, no uza sve to, kad radi toga dogadjaja podigoše papa i car Ludovik II. viku protiv bizantinskoga cara Vasilija, naloži on svome admiralu Niketi Orifi, da s jednim dijelom mornarice tobože za kazan mučke udari na Hrvatsku, što on i izvede. Kad knez Domagoj i njegovi Hrvati pod Barijem saznaše za ovo izdajničko djelo, planuše gnijevom osvete: oni stanu,,gusariti" po Jadranskom moru i napadati ladje Bizantinaca i njihovih podanika Mlečana, koji su zacijelo sudjelovali kod one navale, i to tolikom žestinom, da se papa Ivan VIII. obratio na Domagoja, koga zove,,slavnim knezom" (duci glorioso), neka bi uznastojao primiriti svoje podanike, jer da mu njihova nedjela potamnjuju slavu, pošto to rade pod zakriljem njegova imena. Dašto, ovo je pismo bilo od slabe koristi, jer Hrvati i nadalje navaljivahu na Mlečane promjenljivom srećom, te nam mletački izvori zabilježiše jedan poraz hrvatski u Istri; vodja hrvatski bijaše tada knežević Iljko, po svoj prilici najstariji sin Domagojev.

U to uzmu uz pomoć bizantinsku, a valjda i mletačku, neki preostali članovi roda Trpimirova raditi o glavi knezu Domagoju, no budu uhvaćeni i teško kažnjeni. Malo po tom oko god. 876. umre knez Domagoj, na što preuzme vladanje posred teških razmirica i svadja najstariji sin njegov Iljko (Inoslav) (876.-878.), no iza trogodišnjega vladanja bude zajedno sa svojom braćom otjeran. Na prijesto se uspne Zdeslav, rodjak Trpimirov. Da se održi, Zdeslav se baci u zakrilje cara Vasilija; on otidje u Carigrad i prizna vrhovnu vlast bi

zantinsku. Ovim se dogadjajem prekidaju sve sveze izmedju Hrvata i fra na čkoga carstva. Priznanje bizantinske vrhovne vlasti od strane hrvatskoga kneza vrlo ugodi caru Vasiliju. Da bi uklonio svako sjeme razdora izmedju carstva i hrvatskih knezova duž Jadranskoga mora, čemu su povod lako mogli dati dalmatinski gradovi, naloži Vasilije, da Latini imadu u ime mira i zemljišta, što su ga imali na teritorijama hrvatskim, plaćati Hrvatima godišnji danak, i to od novca, koji se inače plaćao carstvu. Tako su hrvatskomu knezu plaćali Spljet 200 zlatnika, Zadar 100, Trogir i tri otočna grada Osor, Rab i Cres svaki po 100, što sve skupa čini 710 zlatnika, osim vina i drugih raznih daca u naravi.

Ali povratkom bizantinske prevlasti u Hrvatskoj zgodi se još nešto. Crkveni raskol izmedju Rima i Carigrada bijaše baš nedavno planuo svom žestinom, zbog čega su papa i vasilenski patrijar stali pomno paziti na balkanske narode, želeći ih privesti u svoje krilo. S toga i posla car Vasilije sa Zdeslavom u Hrvatsku nekoga dvorskoga časnika i mnogo grčkih popova, da odvoji narod od rimskoga pape, ali još i zato, da pokrste Neretljane i ostala južna plemena, što se opet povratiše poganstvu. I odista nadbiskup spljetski, a s njime i ostali biskupi dalmatinski prijedju na stranu patrijarovu, a po želji Zdeslavljevoj učini to i hrvatski narod. Sve ovo urodi novim nemirima, posred kojih pogibe Zdeslav (na proljeće 879.) već druge godine svoga vladanja; čini se, da je kod toga bila upletena rimska kurija, čiji se poslanik baš tada nalazio u Hrvatskoj.

Po pogibiji Zdeslavljevoj postade u Hrvatskoj knez ubojica njegov Branimir, pravi osnivač političke nezavisnosti Hrvatske. Odmah po svom nastupu prekide odnose sa Bizantom, pa tako postade Hrvatska potpuno nezavisna. Ujedno se postara, da zemlju svoju i u crkvenom obziru učini slobodnom od Carigrada. S toga napiše papi Ivanu VIII. pismo, izjavljujući neograničenu odanost svoju i naroda hrvatskoga apostolskome prijestolu sv. Petra. Kad je glasnik stigao s tim glasom u Rim, papu Ivana obuze velika radost. Služeći na Spasov dan (21. maja) svetu službu na oltaru sv. Petra podiže ruke k nebu i blagoslovi Branimira i sav narod hrvatski i svu zemlju njegovu. Ujedno ubavijesti o tom njega, svećenstvo hrvatsko i narod hrvatski, primajući ga raširenim rukama u svoj zagrljaj. Ovim se činom narod hrvatski za uvijek i stalno pridružio katoličkoj crkvi i papi rimskom u.

Istodobno pozove papa Ivan VIII. dalmatinske biskupe na pokornost, ali oni mu je zakratiše; s ve do vremena kralja Tomislava ostadoše dalmatinski biskupi u raskolu s Carigradom. To je bila najzgodnija prilika, kad je već ranije utemeljena biskupija ninska, kojoj je u taj par bio izabranim biskupom Teodozije, mogla steći papinsku potvrdu i posvetu. Na poziv papinski polazi biskup Teodozije u Rim, gdje ga papa posveti. Sada se proširi teritorij ninske biskupije po cijeloj državi hrvatskoj, a dalmatinske budu stegnute unutar gradskih zidina. Nekako u to vrijeme

« ПретходнаНастави »