Слике страница
PDF
ePub

kraljem; i odista kraljević Magno pošao je put Rima, da ondje primi od pape krunu, ali na putu umre, možda na silovit način.' ---- - ---

' Isto je tako postupao' papa Aleksander II., čiji je glavni savjetnik u to doba bio budući papa Grgur VII., S Engleskom, gdje se razvila anglosaska nacionalna crkva. (Gl. o tom Böhmer: Kirche und Staat in der Normandie im XI. und XII. Jahrhundert. Leipzig 1899. pg. 42.—79.) No kad njome za Eduarda III. „Confessora“ (1042.-1058.) zavladaše kao najviši časnici normanski (sada već polatinjeni) svećenici, nastadoše u zemlji nemiri i neredi. Po smrti njegovoj zavlada Engleskom ne njegov legitimni ba štinik Edgar, nego sin vodje narodne opozicije Harald. Sada se uze latinski (normanski) kler dogovarati s normanskim vojvodom Vilimom. O daljem tečaju stvari kaže sveuč. prof. Prutz u Königsbergu ovo: „Einen Bundesgenossen fand er (sc. Vilim Normandijski) dabei in dem hierarchischen Papstum, das die nationalen Kirchen zu beseitigen, nach der römischen Scha blone umzugestalten und ganz von sich abhängig zu machen strebte und die Gelegenheit benützte, um die Theorie von der Überordnung des Papsttums über alles weltliche Fürstentum samt seinem Rechte, Staaten und Kronen zu vergeben, einmal thatsächlich zur Anerkennung zu bringen. So wurde Wilhelm von Papst Aleksander II., als ob es einen Kampf gegen Ungläubige gälte, feierlich zum Kriege gegen die Angelsachsen geweiht und zog unter einer aus Rom übersandten Fahne und mit kostbaren Reliquien ausgerüstet gegen Harald zu Felde, den die Kirche als Usurpator bannte“. U bitki kod Hastingsa (14. okt. 1066.) pogibe Harald, a Vilim se okruni kraljem položivši istu vazalsku prisegu papi kao deset, godina kasnije naš Zvonimir. (Grote: Zarobljenjem kralja Slavića ostade prijesto hrvatski jedno vrijeme prazan, a zemljom su bješnjele teške borbe, koje zamisliše Normani upotrijebiti u svoju korist te posegnuše za dalmatinskim gradovima. Kad Venecija opazi, da se Normani žele utvrditi na dalmatinskoj obali Jadranskoga mora, pošalju onamo početkom 1076. brodovlje svoje, te uzmu dalmatinske gradove pod svoju za štitu obvezavši ih podjedno tvrdom vjerom, da nikad više ne će primati tudjinaca. U taj par sastao se u Spljetu pod predsjedanjem papinskoga poslanika nadbiskupa Gerarda crkveni sabor, koji se pored crkvenih pitanja stao zanimati i ispražnjenim hrvatskim prijestolom. Nastojanjem toga sabora bude medju Hrvatima i Latinima postignut sporazum, a na to „jednoglasno izabran od naroda i svećenstva“ hrvatsko-dalmatinskim kraljem herceg D mit ar Zvonimir (1076.–1089.).

Na Zvonimirovo krunisanje koje se obavilo početkom listopada 1076., pošalje papa Grgur VII. posebno poslanstvo: opata rimskoga Gebizona i biskupa Falkoina. U solinskoj bazilici sv. Petra u svečanom zboru izjavi se Zvonimir, nakon što je od opata Gebizona primio kraljevske znakove, vjernim và z alom sv. stolice obvezavši se u potvrdu toga vazalstva na godišnji danak u iznosu od dvjesta dukata i ustupivši samostan Vranu kao svratište papinskim poslanicima; kao Weltgeschichte. Vol. V. Berlin 1891. pg. 407.410.). Ova analogija ne može biti i nije slučajna, pošto su kod toga odlučne iste rimske ličnosti, isto vrijeme i nalične prilike.

ilikom pom Drač te podovlje (10

spoljašnji znak toga vazalstva primi kralj iz ruku poslanikovih papinsku zastavu, a onda položi prisegu vjernosti. Ovim vazalstvom bijaše Dmitar Zvonimir potpuno na strani Latina.

Posljedice pokazale su se doskora. Ponajprije podiže hrvatska stranka pod vodstvom viteza Vecelina, kojega je po svoj prilici pomagao Bizant, bunu protiv Zvonimira; samo odlučnim nastojanjem papinskim bi buna utišana (1079.). Malo kasnije morade Zvonimir poći u pomorski rat kao papin vazal i saveznik normanskoga vojvode Roberta Guiscarda protiv bizantinskoga carstva i Venecije; čini se, da je hrvatskom mornaricom zapovijedao tom prilikom pomorski vojvoda Jakov. Saveznici udare najprije na Drač te ga, nakon što su porazili bizantinsko-mletačko brodovlje (18. oktobra 1082.), i osvoje (1083. dne 22. februara). Slijedeće godine potuče normansko-hrvatsko brodovlje mletačko kod Kasopa na otoku Krfu tako žestoko, da se car Aleksije Komnenac odlučio odštetiti saveznika svoga dužda Vitala Falierija time, da mu je 1085. u-s-tupio-sva svoja tobožnja prava n-a Hrvatsku i na dalmatinske gradove. Dakako, dužd se morao zadovoljiti prostim naslovom vojvode (dux) „Dalmacije i Hrvatske“, čime je svakako htio da javno označi svoju političku težnju. U to umre Robert Guiscard (17. jula 1085.), a savez normansko-hrvatski se raspade.

Istodobno ratovao je Zvonimir za papu Grgura VII. protiv Henrika IV. na kopnu. Dva puta provali pobjedonosno s rodjakom svojim ugarskim

kraljem Ladislavom I. („Svetim“ u Korušku vojvodinu, kojoj su tada pripadale Kranjska i Istra, no na trećem pohodu, kad je carski vojvoda Leopold skupio golemu vojsku, bude potučen, dapače Leopold provali sa svojim četama duboko u Hr

vatsku. Kako je medjutim umr'o papa Grgur VII. *- (25. maja 1085.), izgubi Zvonimir najjaču potporu

svoje kraljevske vlasti. U Hrvatskoj nastade veliko ogorčenje i nezadovoljstvo, a Zvonimir se morao okaniti daljnjega ratovanja.

Medjutim je narodno nezadovoljstvo ukrepljivalo još i to, što se za vladanja Zvonimirova stao javljati sasvim nov pravac i u nutarnjem životu države hrvatske. Dosadanje župane uzeše zamjenjivati knezovi (comites) po zapadnom feudalnom uzoru, a banska čast kao da i nije bila popunjena, jer se za njegova vladanja uopće nijednom prilikom ne spominje b a n; no zato se navodi u jednom spomeniku god. 1086. neki Pribimir kao kraljevski namjesnik (vicarius regis). Nadalje se kralj opkružio poglavito Latinima, najradije sto- ' lovao u Solinu napustivši hrvatski Belgrad i Nin, a spljetskoga nadbiskupa Loviu zove „duhovnim ocem“ svojim (spiritualis pater).

Istodobno zgodiše se važne promjene na istoku. God. 1087. potukoše Pečenezi bizantinskoga cara Aleksija hametom kod Silistrije na Dunavu, dapače oni provališe u carstvo sve do samoga Carigrada. U isto doba udare na nj Seldžuci (Turci), tada gospodari sv. groba u Jerusalimu s istoka i otmu mu neka maloazijska mjesta. U toj nevolji car se obrati na katolički zapad za pomoć, naročito na

papu Urbana II. (1088.-1099.), s kojim se izmiri. Privolom papinom obrati se Aleksije koncem 1088. ili početkom 1089. i na Zvonimira, ističući, da će propašću Seldžuka biti spasen za čitavo kršćanstvo i grob Gospodnji. Zvonimir se kao vjeran papin vazal odluči odazvati želji Urbanovoj i pozivu Aleksijevu, te sazove u tu svrhu u aprilu 1089. sabor na Kosovom polju kod Knina. No Hrvati sjećajući se još nedavnoga rata s Aleksijem i uopće ne mareći za daleku vojnu na istoku u korist tudjega vladara, ne htjedoše se odazvati Zvonimiru, nego ga na saboru samom sasjekoše. Nesrećni kralj sahranjen bi po tom u stolnoj crkvi kninskoj pod glavnim oltarom. .

Za toga se vremena zgodiše vrlo važne političke promjene na jugu države hrvatske. Oko godine 1040. uspjelo je Stje pa nu Vojisla v u (1038.-1050.) da oslobodi Duklju od bizantinske prevlasti, dapače on doskora s njome sjedini Travunju odbivši srećno i slavno sve napadaje carskih četa. Sin njegov i nasljednik Mihajlo (1050.--1081.) nastavi i popuni djelo očevo. Ponajprije uspostavi dobre odnose s bizantinskim carstvom, pridruži državi svojoj Zahumlje i Srbiju, a onda se stavi pod zaštitu papinsku. Ovakovom politikom postiže, da je državu svoju odružio u crkvenom obziru od Hrvatske i njezine metropolije spljetske, jer papinskom dozvolom osnovana bi posebna nadbiskupija u Baru (1067:): Ovim činom nestade posljednje spone, što je vezala neka d a š nju Bijelu i Crvenu Hrvatsku. Malo po tom učini Grgur VII. kneza Mihajla k ra

1038. ati, dapac slavnik M

« ПретходнаНастави »