Слике страница
PDF

božje, svećeničke ženidbe, nošenja brade i duge kose obuzelo sav javni interes raspirujući strasti do skrajnosti. To se ne popravi ni onda, kad papa pošalje u Hrvatsku posebnoga poslanika, kardinala * Ivana, da umiri narod, kao što se nije ništa postiglo ni obnovljenjem ninske biskupije (1071.), te utemeljenjem kninske1 i belgradske.

Uza sve to moramo ipak Petra I. Kresimira smatrati hrvatskim narodnim kraljem. Eto kako ga crta umni Nijemac Biidinger: „Obnovitelj moći kraljevstva kralj Petar Kresimir bio je ipak, premda je dopustio, da se pritisne slovenska liturgija, u prvom redu kralj Hrvata. Kad on sabere dvor svoj, recimo u Ninu u svojoj palači, tada ga vidjamo okružena od njegovih, hrvatskih velikaša, župana, knezova ili primata; najodličniji medju njima nose naslov bana, zaključci čine se uz suglasje nazočnih velikaša. U kraljevoj pratnji dolaze, kao i kod drugih kršćanskih vladara one dobe, već obični dvorski časnici: komornik i dvorski knez, majordom ili dvorski djed i peharnik, dvorski sudac i kancelar. U osobito uglednom položaju jeste kraljev štitonoša; Kresimira treba bo smatrati kao vladara još odlučno ratoborne sklonosti."2

Pored crkvenoga pitanja zada vaše Petru Kresimiru još i pitanje o nasljedstvu teških

1 Od sada bijaše kninskoj biskupiji podvrgnuta sva zemlja do Drave, sve do osnutka zagrebačke biskupije (1093.).

2 Biidinger: Ein Buch ungarischer Geschichte. Leipzig 1866. pg. 117.—118.

briga. Kako nije imao sina. bude odredjen za nasljednika mu sinovac Stjepan te dobije naslov hercega hrvatskoga (dux illustris Croatorum). Kad Stjepanu kasnije spade ugled, javlja se uz kralja Petra I. Kresimira kao najuglednije lice u državi hrvatskoj ban Dmitar Zvonimir, muž Jelene, sestre ugarskoga kralja Ladislava" I. („Svetoga"), a zacijelo rodjak hrvatske kraljevske kuće.1 Posred sudbonosne borbe izmedju latinske i hrvatske stranke umre Petar Kresimir i bude sahranjen u kliškom polju uz oca Stjepana II. Nije ga naslijedio sinovac Stjepan, već, kako se po svem čini, nakon bune i narodnoga izbora pristaša (a možda i vodja) hrvatske stranke, poljički velikaš Slavić (1074.—1075.),4 dok se Stjepan budi prisiljen, budi bolesti radi povukao u benediktinski samostan sv. Stjepana „pod borovima" (de pinis) kod Spljeta. Medjutim uspe se na papinsku stolicu energični Grgur VII., koji odluči svojoj vrhovnoj vlasti podložiti sve svjetske vladare. Znajući, da je kralj Slavić protivnik crkvenih reforma, dade ga po normanskom knezu ^^miku jg Giovennazza (u Apuliji) zarobiti; Slavić se nikad više ne povrati u Hrvatsku. Istodobno je, čini se, papa pomišljao, kako bi jednoga od sinova danskoga kralja Svena Estridsena učinio hrvatskim

1 Da je Zvonimir bio ban slavonski (ili čak požeški), krupna je neistina, koja se osniva na jednom falzifikatu XVII. stoljeća.

2 Pošto je Neda (tobože kći kralja Petra I. Kresimira) kasnije izmišljeno lice, to Slavić nije bio zet kraljev, a nije bio ni lički knez.

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest. &

kraljem; i odista kraljević Magno pošao je put Rima, da ondje primi od pape krunu, ali na putu umre, možda na silovit način.1

1 Isto je tako postupao' papa Aleksander II., čiji je glavni savjetnik u to doba bio budući papa Grgur VII., s Engleskom, gdje se razvila anglosaska nacionalna crkva. (Gl. o tom Bohmer: Kirche und Staat in der Normandie im XI. und XII. Jahrhundert. Leipzig 1899. pg. 42.—79.) No kad njome za Eduarda III. „Confessora" (1042.—1058.) zavladaše kao najviši časnici normanski (sada već polatinjeni) svećenici, nastadoše u zemlji nemiri i neredi. Po smrti njegovoj zavlada Engleskom ne njegov legitimni baštinik Edgar, nego sin vodje narodne opozicije Harald. Sada se uze latinski (normanski) kler dogovarati s normanskim vojvodom Vilimom. O daljem tečaju stvari kaže sveuo. prof. Prutz u Konigsbergu ovo: „Einen Bundesgenossen fand er (sc. Vilim Normandijski) dabei in dem hierarchischen P a p s t u m, das die nationalen Kirchen zu beseitigen, nach der romischen Schab 1 o n e umzugestalten und ganz von sich abhangig zu machen strebte und die Gelegenheit benutzte, um die Theorie von der Uberordnung des Papsttums iiber alles weltliohe Piirstentum samt seinem Rechte, Staaten unci Kronen zu vergeben, einmal thatsachlich zur Anerkennung zu bringen. So wurde Wilhelm von Papst, Aleksander II., als ob es einen Kampf gegen Unglaubige galte, feierlich zum K r i e g e gegen die Angelsachsen g e w e i h t und zog unter einer aus Rom ubersandten Fahne und mit kostbaren Reliquien ausgeriistet gegen Harald zu Pelde, den die Kirche alsUsurpator bannte'' _ U bitki Jkod Hastingsa (14. okt. 1066.) pogibe Harald, a, Vilim se okruni kraljem položivši istu vazalsku prisega papi kao deset, godina kasnije naš Zvonimir. (Grote; »

Zarobljenjem kralja Slavića ostade prijesto hrvatski jedno vrijeme prazan, a zemljom su bješnjele teške borbe, koje zamisliše Normani upotrijebiti u svoju korist te posegnuše za dalmatinskim gradovima. Kad Venecija opazi, da se Normani žele utvrditi na dalmatinskoj obali Jadranskoga mora. pošalju onamo početkom 1076. brodovlje svoje, te uzmu dalmatinske gradove pod svoju zaštitu obvezavši ih podjedno tvrdom vjerom, da nikad više ne će primati tudjinaca. U taj par sastao se u Spljetu pod predsjedanjem papinskoga poslanika nadbiskupa Gerarda crkveni sabor, koji se pored crkvenih pitanja stao zanimati i ispražnjenim hrvatskim prijestolom. Nastojanjem toga sabora bude medju Hrvatima i Latinima postignut sporazum, a na to „jednoglasno izabran od naroda i svećenstva" hrvatsko-dalmatinskim kraljem herceg Dmitar Zvonimir (1076.—1089.).

Na Zvonimirovo krunisanje koje se obavilo početkom listopada 1076., pošalje papa Grgur VIT. posebno poslanstvo: opata rimskoga Gebizona i biskupa Falkoina. U solinskoj bazilici sv. Petra u svečanom zboru izjavi se Zvonimir, nakon što je od opata Gebizona primio kraljevske znakove, vjernim vazalom sv. stolice obvezavši se u potvrdu toga vazalstva na godišnji danak u iznosu od dvjesta dukata i ustupivši samostan Vranu kao svratište papinskim poslanicima; kao

Weltgeschichte. Vol. V. Berlin 1891. pg. 407.—410.). Oa analogija ne može biti i nije slučajna, pošto su kod toga odlučne iste rimske ličnosti, isto vrijeme i nalične prilike.

*

I

spoljašnji znak toga vazalstva primi kralj iz ruku poslanikovih papinsku zastavu, a onda položi prisegu vjernosti. Ovim vazalstvom bijaše Dmitar Zvonimir potpuno na strani Latina.

Posljedice pokazale su se doskora. Ponajprije podiže hrvatska stranka pod vodstvom viteza V e c e 1 i n a, kojega je po svoj prilici pomagao Bizant, bunu protiv Zvonimira; samo odlučnim nastojanjem papinskim bi buna utišana (1079.). Malo kasnije morade Zvonimir poći u pomorski rat kao papin vazal i saveznik normanskoga vojvode Roberta Guiscarda protiv bizantinskoga carstva i Venecije; čini se, da je hrvatskom mornaricom zapovijedao tom prilikom pomorski vojvoda Jakov. Saveznici adare najprije na Drač te ga, nakon što su porazili bizantinsko-mletačko brodovlje (18. oktobra 1082.), i osvoje (1083. dne 22. februara). Slijedeće godine potuče normansko-hrvatsko brodovlje mletačko kod Kasopa na otoku Krfu tako žestoko, da se car Aleksije Komnenac odlučio odštetiti saveznika svoga dužda Vitala Falierija time, da mu

j e 108fh--tts-tttpio -g v a .. _a. v. o j a t obo ž n j a

prava na Hrvatsku i na dal nvft-t-^ft s k e gradove. Dakako, dužd se morao zadovoljiti prostim naslovom vojvode (dux) „Dalmacije i Hrvatske", čime je svakako htio da javno označi svoju političku težnju. U to umre Robert Guiscard (17. jula 1085.), a savez normansko-hrvatski se raspade.

Istodobno ratovao je Zvonimir za papu Grgura, VII. protiv Henrika IV. na kopnu. Dva put&--pro

vaH_jqbjedpnosnq s rodjakom svojim ugjirsjsii*}

« ПретходнаНастави »