Слике страница
PDF
ePub

pali, da je narod stao bježati u Bosnu, dakle natrag pod Turke, ili se opet odmetnuo u hajduke. Istom kad je unuk Petra Zrinskoga, erdeljski vojvoda Franjo II. Rákóc zy podigao bunu protiv Beča, pak stao mamiti i Hrvate u svoje kolo, naglašujući im izrijekom propast roda Zrinskoga i Frankopanskoga, pobojaše se na dvoru za vjernost Hrvata, pa tako Leopold naumi zadovoljiti željama hrvatskoga sabora u toliko, da je posebnim dekretom kao bajagi dokinu o varaždinsku krajinu s kapetanijama varaždinskom, koprivničkom, gjurgjevačkom, čazmanskom, križevačkom i petrinjskom (16. juna i 10. jula 1703.). No kako je u isto doba bjesnio rat za španjolsku baštinu s Francuskom, dapače se činilo kao da će se i veliki „sjeverni rat“ (Karlo XII. kralj švedski i Petar Veliki car ruski) splinuti s njime u jedan, dvor trebajući mnogo vojske, a naročito iz Vojne Krajine, ne dade kraljeva dekreta provesti ; i tako ostade u Krajini na tešku žalost i srdžbu Hrvata sve kao i prije.

U tom umre Leopold I. dne 5. maja 1705., a naslijedi ga stariji sin Josip II. (1705.-1711.), muž darovit i živahan, mnogo energičniji i slobodoumniji od svoga oca. Za njegova vladanja uspe se Rákóczy do kulminacije svoje, kad predloži na saboru u Onodu (14. juna 1707.), da se ku ć a Habsburška liši ugarske krune, što je sabor i prihvatio ; za ugarskim saborom povede se i erdeljski u Maros Vásarhelyu. Doskora prisile nesloga i porazi pristaše kneza Rákóczyja na ugovaranje s kraljem Josipom, no on ih ne svrši, jer ga u tom spriječi nenadana smrt (17. aprila 1711.),

već ban hrvatski Ivan grof Pálffy. Mir bi sklopljen dne 1. maja u Szatmáru, a potpisala ga je carica udovica Eleonora, mati braće Josipa i Karla ; njime bi proglašena opća amnestija i sloboda vjeroispovjesti protestantima u Ugarskoj. Ovim mirom postade na pokon k u ć a Habsburška pravi gospodar u Ugarskoj i Erdelju. No vodja magjarski, koji se za vri. jeme pregovora nalazio u Poljskoj i u Rusiji, Franjo Rákóczy, ne htjede pristati na mir, već se iseli iz Ugarske najprije u Francusku, a onda u Tursku, gdje je umr'o u Rodostu na Mramorskom moru (8. aprila 1735.), a zahranjen bi uz mater svoju Jelenu Zrinsku u crkvi sv. Benedikta u Galati kod Carigrada. : Posljedice szatmárskog mira veoma su važne, jer sežu sve do današnjeg dana. Te posljedice nijesu samo ograničene na Ugarsku, već se protegoše i na Hrvatsku, ma da ona nije bila upletena u bunu erdeljskoga kneza. Szatmárskim mirom naime počinje nova epoka u političkom životu Ugarske, a po njoj i Hrvatske. Poslije dvjestagodišnje unutarnje borbe, interesi naroda i dinastije donekle se prvi puta složiše, a u prvom redu osjećali su i stališi i vlada potrebu naprednoga uzgajanja naroda u duhu XVIII. stoljeća i na način ostalih modernih država. Bune prestadoše, a tako i vjerska trvenja ; njihovo mjesto zauzeše težnje za reforma ma. Te reforme zamisli dvor upotrijebiti u svoju korist, a stališi opet u svoju, no konačno

1 Troškom ugarske vlade biše lijesovi njihovi 1906. preneseni u Ugarsku.

Dr. F. pl. Šišić : Hrvatska povjest.

je dvor ipak sve do 1790. prevagnuo. Glavne reforme odnosile su se na porez, sudstvo i nada sve na vojsku. Sada za činje sve to više ma ha preuzimati zajednička austrijska vojska, a plemićke čete hrvatske i ugarske isčezavaju (od 1715.). Isto je tako i 8 novčanim prilikama i sudstvom, dapače i isti sabori znatno promijeniše svoje obličje. Ovim reformama započeo je Karlo III., nastavila ih je kći njegova Marija Terezija, a dokrajčiti ih je pokušao sin njezin Josip II.

Josipa I. naslijedi brat mu Karlo III. (1711. do 1740.) u dvadeset i sedmoj godini života, prije toga odredjen za španjolskoga kralja. Na glas o smrti bratovoj vrati se natrag, te udje u Beč dne 25. januara 1712., a onda sazove za 3. aprila krunidbeni sabor ugarsko-hrvatski u Požun.

U taj čas bijaše Karlo III. jedini muški član porodice habsburške, dapače od žene svoje uopće još nije imao poroda. Pomisao na užasni rat za španjolsku baštinu napunjala je strahom svakoga podanika, ali i vladara, jer je zakonom od 1687. izrijekom rečeno, da Ugri i Hrvati mogu po izumrću mu škė loze habsburške sebi opet slobodno birati kralja. Pitanje, kako da se uredi možda već i skora budućnost, moralo je stoga izići ili od vladara samoga, ili od podanika. Ne može biti sumnje, da se odmah po smrti Josipa I., koji je ostavio dvije kćeri, pomišljalo na dvoru na baštinstvo po že nskoj lozi, u što su bili upućeni razni visoki dostojanstvenici, a svakako hrvatski ban Ivan grof Pálffy. Pa tako se zgodi, da su Hrvati, kad se na

svojim kojom s poslanike im važni

banov poziv, ali radi odsutnosti njegove, pod predsjedanjem zagrebačkoga biskupa Emerik a baruna Esterhá zyja, skupiše dne 9. marta 1712. u Zagrebu na sabor, uzeli u raspravu pitanje o nasljedstvu. To je bilo tim važnije, što je taj sabor imao izabrati poslanike na 'krunidbeni sabor požunski, kojom su prilikom stališi redovito izlazili sa svojim željama i tužbama. Sabor hrvatski zaključi iza duljega živahnoga raspravljanja dne 11. marta : „da će se povjeriti onoj i onakovoj ženskoj lozi roda austrijskoga, koja će posjedovati ne samo Austriju, nego i Štajersku, Koru š k u i Kranjsku, a stolovati u Austriji." Ovaj je zaključak predložio biskup Esterházy, a podupirali su ga Ivan grof Drašković, Franjo Krsto grof Delišimunović i protonotar Gjuro Plemić Otočki.

Zaključak svoj motivirao je hrvatski sabor ovako: „Kod primanja naše koristi ne će nas zastrašiti, što smo dio Ugarske. Mi smo doduše, kako zakoni kažu, zemlje pridružene Ugarskoj, ali joj nijesmo podanici. Nekada imadosmo svoje domaće, a ne ugarske kraljeve. Nije nas Ugrima podvrgla nijed na sila, nijedno ropstvo, već se sa mi po sebi od svoje volje pokorismo ne kraljevstvu, nego kralju njihovu. Njihova kralja takodjer priznajemo,

. 1 To jest habsburške na sljedne zemlje; Štajerska, Koruška i Kranjska nijesu na tom mjestu ni u kakvom dr ž a vo-pravnom savezu s Hrvatskom, kao ni spomenuta Austrija.

dok bude gospodar Austrije, a ako se zgodi, da to ne može da bude, ne ćemo slušati zamamljivi glas slobodna izbora, niti ponuku, kao da smo dužni nerazrješivo slijediti Ugarsku. Slobodni smo, a ne robovi.“

Ovim je saborskim zaključkom (član. VII.) obično zvanim hrvatska pragmatička sankcija, izražena čisto personalna unij a izmedju Ugarske i Hrvatske; dok ima du istoga vladara, opstoji i sa vez medju njima, ne bude li ih više vezala ličnost jednoga istoga vladara, tad o sa vezu nema više ni govora.

Saborskim zaključkom svojim dali su Hrvati Karlu III. inicijativu, da riješi pitanje o nasljedstvu. I odista, godinu dana poslije toga, dne 19. aprila 1713.. predloži Karlo u svečanoj sjednici sviju tajnih savjetnika kućni zakon o redu nasljedstva u porodici austrijskoj, pa kako još nije imao djece, to se za onda još računalo s kćerima Josipa I., premda je Karlo odmah tom prilikom istaknuo pravo primogeniture, to jest time sačuvao nasljedstvo svojoj eventualnoj potomčadi. Taj se zakon zove pragmatičkā sankcija, ili zakon, koji ima da uvijek vrijedi (lex perpetuo valitura). Pragmatička sankcija sastoji se od tri točke: prvo, da se zemlje i kraljevine roda habsburškoga ne smiju nikad cijepati, to jest da pojedine česti ne smiju sebi izabrati posebnoga vladara ; drugo, da u tim zemljama i kraljevinama po smrti Karla III., ako ne bi imao sina, dodju na prijestolje njegove kćeri i zakoniti im potomci po

« ПретходнаНастави »