Слике страница
PDF
ePub

pravu primogeniture, itreće, izumre li i ta loza, da imadu krunu baštiniti kćeri brata mu Josipa I. i njihovi potomci.

Od sada nastojao je Karlo, da mu prihvate taj zakon ne samo svi podanici, nego i ostale evropske države. Kad mu se na proljeće 1716. rodio sin, Leopold, onda je malo odahnuo, no dječak umre još iste godine, a po tom mu se rode redom tri kćeri, prva Marija Terezija dne 13. maja 1717. Njegovim nastojanjem prihvate pragmatičku sankciju do g. 1720. Austrija, Koruška, Štajerska, Kranjska, Gorica, Gradiška, Trst, grad Rijeka, Češka, Moravska, Šleska i Tirolska. Najteže je išlo s Ugarskom, koja se nije rado odricala izbornoga prava. Konačno je prihvati sabor požunski dne 30. juna 1722., a kralj je potvrdi dne 19. juna 1723. Teže je bilo s evropskim pojedinim vlastima, no Karlo je i to srećno prebrodio, dakako uz velike žrtve. Prva je priznala pragmatičku sankciju Rusija g. 1727., a 1731. i 1732. pridruže se Engleska, Danska, Holandija, Pruska i stališi njemačkoga carstva ; jedina Bavarska i Saska se opriješe. Napokon je priznade 1738. i Francuska.

Nastojanje Karlovo oko pragmatične sankcije u velike je podupirao istodobni slavni turski rat (1716.–1718.). Da nadoknade gubitak, što ih je stigao karlovačkim mirom, Turci stanu udarati na mletačke posjede u južnoj Grčkoj i Dalmaciji (1714.). U toj nevolji Venecija sklopi i opet savez s Austrijom. Vrhovni carski vojvoda bijaše princ Eugen, koji ametom pobije Turke kod Petrovaradina (13. augusta 1716.) i Beograda (16. au

gusta 1717.). Istodobno ratovala je i Venecija u Dalmaciji, te osvoji Imotski i prodre u Bosnu i Hercegovinu, dok je banski namjesnik Ivan Drašković provalio sa svojom vojskom preko Dubice u porječje Sane i Vrbasa. Nakon beogradskoga poraza zatraže Turci mir, koji bi sklopljen u Požarevcu na Dunavu u Srbiji (21. jula 1718.). To je naj. sjajniji mir, što ga je i ka d à sklopila kuća H a bsburška; osim zapadne Vlaške do Alute, onda Banata, Beograda i većega dijela sjeverne Srbije, dopade Karlu i sva desna obala Save i Une u Bosni sve do podnožja planina. Venecija opet steče istim mirom Imotski i onaku granicu svoga posjeda, kakovu Dalmacija ima danas prema Bosni i Hercegovini. .

Neprekidni nemiri navedu bečko ratno ministarstvo, da uredi Vojničku Krajinu i to kao posebnu carsku zemlju, makar da su hrvatski stališi jednako zahtijevali, da se Krajina dokine, ili bar stavi pod bansku vlast. Uredjenje bi povjereno u Hrvatskoj (1734.) princu Josipu Hildburghausenu, a u Slavoniji grofu Ferdinandu Antunu Khevenhülleru. Sada budu maknute njemačke čete i organizovane domaće, dašto pod vrhovnom komandom tudjinskom. Svrha je bila, da se iz zemlje izvuče što više vojske. Medjutim i to je uredjenje bilo privremeno.

Pod kraj vladanja svoga uplete se Karlo ponovno u rat s Turskom (1736.-1739.), ali kako ne bijaše više na životu princa Eugena (21. aprila 1736.), doživi poraz za porazom. Dne 18. septembra 1739. dodje do mira u Beogradu, po kojemu izgubi Karlo u Vlaškoj, Srbiji i Bosni sve, što je dobio požarevačkim mirom. Sava opet postade medjom izmedju Hrvatske i Turske.

Slijedeće godine dne 20. oktobra 1740. umre Karlo III., a naslijedi ga dvadeset i četiri godišnja kći Marija Terezija (1740.—1780.). Premda nitko razborit već davno nije sumnjao, da će nju zapasti prijesto i premda nikomu nijesu bile nepoznate njezine krasne duševne sposobnosti, ipak se za čudo do tada nije nikad nastojalo, da je upute u rješavanje državnih posala ; pa tako preuze ona teško breme kao pravi novajlija. Tjelesne joj se krasote pak, naročito poslije udaje (12. februara 1736.) za vojvodu lotarinškoga Franju, baš divno razviše. Osobita ljupkost i veličanstvena pojava sjediniše se na vanredan način u njezinoj spoljašnosti. Bistro tamno-modro oko puno živahnosti, a opet puno blagosti, visoko čelo, bujna plava kosa, nježno zaobljena ustašca, biserni zubi, fina oblina i vedar izraz njezinog lišca, svježa mast puti, prekrasan oblik vrata, ramena i ruku, pa jedar, zdrav i krepak stas osrednje visine, sitan i dostojanstven krok, sve je to činilo, da su Mariju Tereziju ubrajali medju one rijetke prikaze, što se mogu smatrati uzorom savršene žene. Toj spoljašnjoj divoti pridružila se osobita živahnost duha, oštra pronicavost, vjerno pamćenje, srećna obdarenost, da može svoje misli budi u privatnom razgovoru, budi u državnom javnom zboru lako, sigurno i s uvjerenjem iznašati. pa toplo čuvstvo za slavu svoje porodice, za dobrobit podanika, za pravo i zakon, te konačno živa vjera u Gospoda.

Istom što je sjela na prijesto, podiže se protiv nje pruski kralj Fridrik II., kojemu se doskora pridruže i ostali dušmani austrijski, naročito Bavarska i Francuska. Tako započe a ustrijski nasljedni rat (1741.-1748.), u kojem su Hrvati i Srbi sudjelovali u velikom broju, ne samo kao redovita krajiška vojska, nego i u dobrovoljačkim četama. Medju ovima se naročito ističu Trenko vi panduri, naime oni dobrovoljci, koje je okupio oko sebe slavonski vlastelin Franjo barun Tren k. Kroz više godina vojevali su oni u Šleskoj, Češkoj, Bavarskoj i Francuskoj, istaknuvši se kao osobito hrabri i smioni ljudi. Trenkovi panduri nijesu bili jednako odjeveni, no ipak se mogu svesti na glavna obilježja, jer je glavni karakter nošnje bio turski. Na glavi im je bila visoka crna kapa, nalik na kamilavku pravoslavnih monaha, ogrtali su se u crvene kabanice s kukuljicama (kapucama), oblačili modre zobune, a ispod njih crvene ječerme ; na noge navlačili su široke modre čakšire i opanke. Za kožnatim pojasom imali su utaknute četiri kubure, ljut handžar i sitan nožić, na kojem je bila urezana pandurska prilika s natpisom: „Vivat pandur !“; preko ramena njihala im se šarena diljka, a o boku im je visjela još kriva sablja. Da četa izgleda još većma ,,turski“, morao je svaki momak brijati glavu, a ostaviti kurjuk; mjesto barjaka služio im tug (konjski rep), a konačno dodade joj

1 Porodica Trenk je pruska. Franjo se rodio 1. jan. 1711. u Reggiu u Kalabriji, gdje mu je otac bio u austrijskoj službi. Kasnije prijedje u Slavoniju, gdje kupi imanja : Pakrac, Brestovac, Pleternicu i Njuštar.

Trenk tako zvanu „tursku bandu“, sastavljenu od dvanaest glazbala, i to frulaša i bubnjara, iz koje se vremenom razviše današnje vojničke glazbe. Junačkim, ali veoma često i objesnim djelima po raznim bojištima, steče Franjo Trenk mnogo dušmana, koji ga ocrniše pred dvorom, tako da ga staviše pred ratni sud, gdje bude „radi nasilja“ odsudjen na doživotnu tamnicu u Spielbergu kod Brna, gdje već iza kratkoga tamnovanja umre (4. oktobra 1749.). Ogromna imanja njegova budu zaplijenjena, te kasnije podijeljena medju dvorske ljubimce.

Za vrijeme, dok su panduri vojevali po raznim evropskim bojištima, zgodile su se u Slavoniji važne promjene. Još na požunskom krunidbenom saboru dne 14. maja 1741. obeća kraljica hrvatskim poslanicima, da će obnoviti stare slavonske županije i pridružiti ih Hrvatskoj, a riječ svoju odista iskupi 1745. Obnovljene budu županije virovitička, požeška i srijemska, te sjedinjene s Hrvatskom, dok je slavonska Posavina preuredjena u Vojničku Krajinu. Obnovljenje i preuredjenje provede ban Karlo Batthyány na veliku radost naroda hrvatskoga ; prvi veliki župani obnovljenih županija bijahu : Ludovik grof Patačić od Zajezde (virovitički), Marko baron Pejačević (srijemski) i Ladislav baron Vay a y (požeški).

. Proširenje Vojničke Krajine na slavonsku Po. savinu prouzroči ponovno i definitivno uredjenje čitave Krajine. Novo uredjenje obavi god. 1746. princ Hildburgh a usen, i to potpuno prema novim vojničkim potrebama. Ona bi podije.

« ПретходнаНастави »