Слике страница
PDF
ePub

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest.

RODOSLOVLJE HABSBURGOVACA.

Ferdinand I.

(1527.--1564.)
Maksimilijan Karlo Štajerski
(1564.-1576.)

† 1590.
Rudolf

Matija II. Ferdinand II. (1576. – 1608.) (1608.-1619.) (1619.-1637.)

Ferdinand III.

(1637.-1657.)
Ferdinand IV. Leopold I.
† 1654

(1657.–1705.)
Josip I. Karlo III.
(1705.–1711.) (1711. – 1740.)

Marija Terezija

(1740.-1780.) muž: Franjo Lotarinški († 1765.)

Josip II. Leopold II. (1780.–1790.) (1790.-1792.)

Franjo I.

(1792.—1835.)
Ferdinand V. Karlo Franjo
(1835.–1848.) † 1878.

Franjo Josip I.

11.

Siget, seljačka buna i Vojna Krajina.

(1564.1579.) Maksimilijan (1564.—1576.) stupio je na prijesto po smrti očevoj kao potpuno zreo muž; tada mu je bilo trideset i sedam godina (rodj. 1527.) I Hrvati i Magjari i Nijemci pozdraviše ga velikim veseljem, puni pouzdanja, da će njihovim željama udovoljiti. Znalo se naime za nj, da je vjerski toleranta n, šta više, još kao nasljednik prijestolja bijaše osobito odan protestantizmu, pa je i novcem podupirao jugoslavensku propagandu Ungnadovu, a pored toga smatrali su ga i dobrim upravnikom i vojvodom. Ali svi se prevariše u njemu : Maksimilijan ostade kao vladar iz političkih razloga vjeran crkvi katoličkoj, u upravnim pak poslovima slušao je Nijemce poput svoga oca, dok kao vojvoda nije uopće ništa vrijedio. Treba izrijekom naglasiti, da mu je osobito za zoran bio ustav ugarsko-hrvatski, dapače jednom je zgodom obećao stališima njemačkoga carstva, da će tobože u ime odštete za podupiranje njihovo protiv Turaka Ugarsku i Hrvatsku združiti s Njemačkom ! Za njegova vla da nja za poče borba izmedju krune i njenih centralističko-a psolutističkih težnja s jedne strane, a naroda — stališa - hrvatskih i uga rskih na za štitu usta va njihova

1 Gl. o tom u glavi,,Unutarnje prilike od 1526.—1790.“ ove knjige.

s druge. Dašto, to su posljedice Ferdinandove politike ,, zajedničkih interesa“ u tužno doba turske prevlasti za silnoga Sulejmana.

Cim zasjede prijesto, pokuša novi vladar, ne bi li se kako izmirio s Ivanom Žigmundom Zapoljskim, no pošto se knez erdeljski nikako ne htjede odreći ugarsko-hrvatskoga kraljevskoga naslova, brzo se ra zbiše pregovori, dapače oni bijahu povodom novomutursko mu ratu, koji je samo olakšalo onodobno tursko shvaćanje, prema kojemu je smrću Ferdinandovom utrnulo tek god. 1562. utanačeno primirje s njime. Medjutim bijaše starac Sulejman u prvi kraj skloniji miru, pa je s toga i poslao na glas o Ferdinandovoj smrti njegovom sinu svečano poslanstvo, da kondolira, ali kako već dvije godine ne bijaše isplaćen danak od 30.000 dukata, a velikaši su ugarski i hrvatski, naročito Nikola Zrinski, željeli rat za oslobodjenje izgubljenih dijelova domovine, bio je u glavnom položaj veoma nei zvjestan. Tome ne pomože ni to, što je bečko dvorsko ratno vijeće zaključilo prigodom nastupa Maksimilijanova uzdržati na svaki način mir i sabrati novaca za isplatu zaostala obroka, jer je to sve osujetio nenadanim i objesnim istupom svojim mladi erdeljski knez.

Prekinuvši naime pregovore s Maksimilijanom, Ivan Žigmund Zapoljski uzme osvajati neke sjeVerno-ugarske gradove u porječju gornje Tise, što je Maksimilijana prisililo, da je poslao u Ugarsku vojsku pod generalom La zarom Schwendijem, a taj ih preotme natrag. To je Ivan Žigmund i htio : on se sada obrati u Carigrad za pomoć i tako se sijedi Sulejman u 75. godini odluči na šestu svoju ličnu vojnu u Ugarsku s namjerom, da osvoji Be č. Pred znaci velikoga rata bijahu, da je livanjski paša Mustafa Sokolović provalio u Hrvatsku još ljeti 1565. i osvojio Krupu na Uni, koju je tvrdjavu s malom šakom ljudi branio junačina Matija B a kić kroz dvadesetak dana i poginuo konačno slavno sa sedam drugova (23. juna), no kod Obreške, nedaleko Ivanića bi paša od bana Petra Erdödyja potučen i natrag bačen, dok je istodobno pomoću temišvarskoga Hasan-paše Ivan Žigmund, u zeo u szatmárskoj županiji grad Erdöd.

Na ove glase sazove Maksimilijan 28. novembra sabor u Požun za 2. februara 1566., i prepusti predsjedništvo bratu svome, nadvojvodi Karlu Štajerskomu ; zadaća ovoga sabora bila je, da se raspiše porez na dvije godine u vojničke svrhe. Ali sabrani stališi bijahu vrlo ljuti, jedno, što nije kralj lično došao na sabor, a drugo poradi sve to većeg uplitanja Nijemaca u poslove ugarske i hrvatske. Stoga su u prvi mah pomišljali na to, kako bi kralju svaki porez uskratili. sve dok ne dodje medju njih i dok ne odstrani razne protuzakonitosti. Tek nakon duljega nagovaranja uspjelo je nadvojvodi Karlu sabrane stališe ipak namoliti, da su zaključili jednogodišnji (tekući) porez, ali uz obvezni uvjet, da kralj Maksimilijan ima lično da dodje na slijedeći sabor, na kojem se imalo vijećati o odstranjenju raznih ustavnih povreda.

. Još za požunskoga sabora stigoše glasi, da sultan Sulejman više neće da zna za mir, nego da se sprema na rat s velikom vojskom. I odista 1. maja 1566. podje Sulejman sa 150.000 momaka na vojnu. Sredinom juna bijaše u Beogradu, otkuda izasla Pertaf-pašu sa 70.000 ljudi, da osvoji tvrdjavu Gyulu na bijelom Köröšu. Malo potom primi u Zemunu Ivana Žigmunda Zapoljskoga, te mu obeća svaku zaštitu i nadalje. Sredinom jula prijedje kod Osijeka Dravu, te skrene s 90.000 vojske i trista topova na Siget, gdje je od 1561. zapovijedao kao kapetan Nikola Zrinski. On se češće zalijetao u turske posjede oko Blatnoga jezera, a uopće bijaše poznat u čitavoj Turskoj kao krvni dušmanin njezin ; stoga ga naumi sultan taj puta teško kazniti. Medjutim još je prije dolaska Sulejmanova Nikola Zrinski znao, što ga čeka, pa stoga ode ravno iz Požuna, gdje je bio na saboru, u Siget, oskrbi grad hranom i oružjem, a onda sabere oko sebe isključivo hrabru četu Hrvata i tek neke Magjare (ukupno oko 2.500 mom.) u tvrdoj nakani, da će pod gradom zabaviti sultana Sulejmana, sve dok se oko Maksimilijana ne skupi oveća vojska, koja će ga onda osloboditi. U to se doba Siget sastojao od tri dijela ovim redom: novi grad, stari grad i tvrdjava s kulom, koji bijahu dubokim jamama odijeljeni i jedino mostovima sve

zani.

Dne 6. augusta opkoli Sulejman tvrdjavu sa svih strana, te je stade iz trista topova biti tolikom žestinom, da se Nikola Zrinski morao već 14. augusta povući u nutarnji grad. Sada po

1 Izmedju Barča i Pečuha u jugozapadnoj Ugarskoj; sziget znači na magjarskom jeziku otok.

« ПретходнаНастави »