ČETVRTO DOBA.

(OD GODINE 1790. DO DANAS.)

Kraljevi iz kuće Habsburško-lotarinške.

I.

Leopold II. i sabori od 1790. i 1791. Prvi sukobi izmedju Hrvata i Magjara.* (1790.-1792.)

Najnovije doba hrvatske historije, koje teče od smrti cara Josipa II. (20. februara 1790.) dalje sve do danas, ispunjava u bitnosti svojoj pored provedbe modernih reforama, te probudjenja političke narodne svijesti, kao i preporoda moderne književnosti hrvatske, zapravo neprekidni niz sada slabijih, a sada opet snažnijih sporova i zmedju naroda hrvatskoga i naroda

*Pored sveukupne meni pristupne štampane gradje i literature o tom predmetu poslužio sam se poglavito još i obilnom arkivalnom gradjom iz zagrebačkih arkiva (zemaljskoga, županijskoga, akademičkoga, nadbiskupskoga i kaptolskoga), te budimpeštanskih (zemaljski i muzealni) i bečkih (tajni državni i naročito policajni kod nutarnjega ministarstva). Razumije se s obzirom na opseg knjige upotrebljeno je tek ono, što mi se činilo, da je bitno i odlučno po dalji razvoj stvari. Ovo vrijedi za sva poglavlja ove moje knjige, u koliko nijesam gdjegdje dodao i još koji arkiv napose ili koju štampanu radnju s razloga, da na njih upozorim čitatelje.

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

1

magjarskoga. Bilo je doduše već i prije toga oštrih sukoba izmedju oba naroda, što je djelomično ležalo zapravo u naravi same ugarskohrvatske državne veze, a djelomično i u nacionalnoj opreci; no to se tek izuzetno dogadjalo, tako da se s punim pravom moglo krajem XVIII. vijeka govoriti o sedamstogodišnjem hrvatsko-magjarskom prisnom prijateljstvu i savezništvu.

Potrebno je stoga, da se, prije negoli progovorimo o hrvatsko-magjarskom gloženju, točno upoznamo i s razlozima ove sedamstogodišnje pojave.1

Hrvate i Magjare spajala je u prvom redu vjera katolička. I Hrvatska i Ugarska postavši kršćanskim državama dugo su kolebale izmedju istočne i zapadne crkve. Nadbiskup spljetski i njegovi sufragani po dalmatinskim otocima i gradovima priznavali su, možda sve do prve četvrti X. vijeka, carigradskoga patrijara svojom crkvenom glavom, dakle su bili u raskolu s Rimom; poslije toga vremena pak smatrali su latinski (dalmatinski) popovi rad svete braće Cirila i Metoda, a i hrvatsku glagolašku crkvu i njen istočni obred heretičnim sve do Zvonimira (1076. do 1089.). Prvo krštenje Magjara opet uslijedilo

2

1 Gledaj o tom umni sastavak prof. V je k. Klaića u „Hrvatskoj“ 1906. br. 75, 82, 83.

2 25. jan. 1075. piše papa Grgur VII. očito o državi Hrvatskoj:,,Est enim non longe a nobis provincia quaedam opulentissima iuxta mare, quam viles et ignavi h eretici tenent..." (Gl. Vjest. arheol. hrv. društva Nova Serija 1903-4. Zgrb 1904. str. 156. Svako drugo tumačenje

je iz Carigrada, a tek sv. Stjepan provede uz političko državno još i jedinstvo zapadne crkve. Da je Ugarska konačno pristala uz istočno-pravoslavnu crkvu, bila bi se tijekom stoljeća nesumnjivo prometnula u slavensku državu, baš onako, kako se to zbilo u Bugarskoj; da se opet Hrvatska priklonila istoj crkvi, ne bi se možda nikad izgradila bila razlika izmedju Hrvata i Srba, već bi se oba plemena valjada još pred kraj XI. vijeka stopila u jedan politički narod s jednim etničkim imenom, bilo hrvatskim, bilo srpskim. Ali Ugarska i Hrvatska odlučile su se nakon definitivnoga raskola u kršćanskoj crkvi (1054.) zauvijek za zapadnu crkvu i Rim, a time bješe i za čitavo docnije vrijeme jasno označen pravac i put, kojim je morala poći historija njihova; magjarstvo spaslo se od poslavenjenja, dok se hrvatstvo kroz vijekove znatno udaljilo od najbliže im susjedne braće Srba.

Tim, što su hrvatski kralj Dmitar Zvonimir i ugarski kralj Ladislav I. odlučno pristali uz Rim i papu, nijesu samo svoje države priveli u kolo zapadno-evropskih naroda i u sferu latinske kulture, već su zapravo omogućili docniju zajednicu izmedju njih, a čini se, da je kod toga čina igrala posredujuću ulogu sama sveta stolica, koja se baš u ono vrijeme, za velikoga pape Grgura VII., podigla kao treća vlast izmedju zapadno-rimskoga

je po mom sudu pogrješno). Toma arcidjakon spljetski piše još oko 1266. za sv. Metoda :,,Dicebant enim (latinski dalmatinski popovi) goticas literas (= glagolica, ili kako drugi hoće ćirilica) a quodam Methodio heretico fuisse repertas“. O. c. 154.

*

(njemačkoga) i istočno-rimskoga (bizantinskoga) carstva. Rimske pape naime nastojale su u namjeri, kako bi osujetile svako zbliženje izmedju oba imperija, da urede neke vrste obrambeni savez od onih manjih naroda i država, što su se medju oba carstva nalazile, a kojima je prijetila pogibao, da podlegnu budi jednom budi drugom. Pridruženjem zapadno-evropskoj kulturnoj sferi Hrvatska i Ugarska prigrliše i latinski jezik, koji je druga spona, što je čvrsto vezala oba kraljevstva, dapače latinski je jezik sve to većma preotimao maha ne samo u javnom službenom životu, nego i u privatnom općenju inteligencije kako hrvatske tako i magjarske. Već ta dva faktora, zajednička vjera i zajednički zvanični jezik, bili su sami po sebi podobni, da održe u skladu dva inače tako inorodna naroda, kao što su to bili slavenski Hrvati i uralo-altajski Magjari.

Medjutim kroz stoljeća pridošla su još i dva nova osobito važna faktora, koji još većma izgradiše hrvatsko-magjarsku zajednicu. To su u prvom redu staleški interesi plemstva i svećenstva, naročito višega. Upravo kod toga nam se najjasnije prikazuje bit hrvatsko-magjarske državne veze. Plemstvo hrvatsko naime imalo je pored svih onih prava i privilegija, što ih je posjedovalo ugarsko, još i svojih posebnih. Od tih posebnih prava i privilegija, kasnije prozvanih ,,municipalnih prava" (municipalia iura et statuta regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae) nastao je neki, da tako kažemo, višak, po kojemu je

Hrvatska u opsegu zemalja krune sv. Stjepana postala nešto osobito, tako reći nešto više, nego li je bila sama Ugarska. Hrvatski staleži naime, a po njima i hrvatsko kraljevstvo, jer su ga u to doba jedino oni reprezentovali, a prema tome i činili,,regnum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae“. - imali su sve što i ugarski, a povrh toga još i nešto svoga, nešto zasebnoga, čega ugarski nijesu posjedovali. To nam medju ostalim brojnim ranijim svjedočanstvima dokazuje i instrukcija, što ju je hrvatski sabor u Varaždinu 1. juna 1722. dao svojim poslanicima, kad su polazili na požunski sabor u poslu pragmatičke sankcije, a u kojoj se kaže: Vi ćete tražiti (od kralja) potvrdu svih prava, koja se tiču ovih kraljevina (Hrvatske i Slavonije), a suviše još i potvrdu javnih prava Ugarske, u koliko su podijeljena u prilog našim kraljevinama.1

Konačno četvrti faktor, koji je osobitom snagom podržavao i jačao sklad izmedju Hrvata i Magjara bješe zajednička obrana od spoljašnjih

1,,Libertates horum quoque regnorum (sc. Dalm., Croat. et Slav.), articulos et constitutiones approbatas atque diplomata regia quatenus emanata tenebunt et manutenebunt, ipsorumque observationem et effectuationem solicitabunt, neque se ab illis ullo puncto avelli patiantur, praeterea ut iura ecclesiastica iuxta horum regnorum etiam statuta et consuetudines protegantur, laesa autem reparentur, curam habebunt; publicis quoque regni Hungariae iuribus et libertatibus atque diplomatibus divorum regum in favorem etiam horum regnorum emanatis inhaerebunt. "Sabor. zapis. (Prothocolla) u hrv. arkivu u Zagrebu.

zem.