Слике страница
PDF
ePub

nova), služilo se još i talijanskim, njemačkim i hrvatskim.

Sudstvo je bilo u Iliriji uredjeno nalik na ono, kako ga je uredio u Dalmaciji Dandolo. Ono bješe posve emancipirano od uprave, a sasastavljeno od triju kategorija. U svakom kotaru smješten je po mir beni sud s jednim sucem (juge de paix), dok su u gradovima Ljubljani, Beljaku, Novom Mjestu, Lienzu, Rijeci, Karlovcu, Gorici, Zadru, Spljetu, Dubrovniku i Kotoru osnovani sudbeni stolovi prvoga stepena (tribunal de première instance) za sve civilne i kriminalne parnice s predsjednikom, dva suca, tri pristava i državnim odvjetnikom. U gradovima Ljubljani, Trstu, Rijeci i Dubrovniku kreirani su trgov a čki sudovi (tribunal de commerce) s predsjednikom, četiri suca i dva pristava za trgovačke parnice ; suci bit će imenovani izmedju trgovaca, kupaca ili novčara. Nadalje su osnovana tri priziv na sudišta (cours d'appel) u Ljubljani, Zadru i Dubrovniku ; pod prvo potpadale su Kranjska, Koruška, Istra i civilna Hrvatska, pod drugo Dalmacija, a pod treće Dubrovnik i Boka. Kod ljubljanskoga sudišta bilo je pored prvoga predsjednika još i drugi predsjednik, osam sudaca, četiri pristava i državni odvjetnik, te se dijelilo na dva odsjeka (section), dok je kod sudova u Zadru i Dubrovniku bilo pored predsjednika samo četiri suca, dva pristava i državni odvjetnik. U vojničkoj Hrvatskoj dakako ostadoše i nadalje kapetanski i regementski sudovi, od kojih se moglo apelirati na vrhovni vojni sud u Karlovcu bez daljega priziva. Na čelu pak cjelokupnoga ilirskoga pravosudja stajao je spomenuti povjerenik za pravosudje, koji je nadzirao sve sudove i rješavao pritužbe na pojedine suce. Razumije se, sada su svi slojevi pučanstva izjednačeni pred zakonima, koji su svi bili identični s onima francuskoga carstva (Code Napoleon i drugi).

U vojničkom obziru uredjene su tri divizije ; prva je bila Dalmacija sa sjedištem u Zadru, drugo Koruška, Kranjska i Istra s Ljubljanom, a treće Hrvatska s Karlovcem. Ove su provincije imale davati 18.000 momaka, dok je vojnička Hrvatska sama davala 16.000. Uz ovo još je uredjena po francuskom uzoru i narodna garda, u kojoj su imali služiti svi gradjani od 18. do 50. godine. Ilirske vojnike, a napose Hrvate i Dalmatince, Napoleon je visoko cijenio ; još pred bitkom kod Wagrama, dne 28. juna 1809. pisao je car Marmontu : „Vi imate najbolji zbor (corps) moje armade“.

U financijalnom pogledu bila je Ilirija samostalna, jer je Napoleon želio, da se sama od svojih dohodaka uzdržaje. Tim su poslovima upravljala dva činovnika, podčinjena generalnom intendantu financija, i to vrhovni primalac (receveur général) i blagajnik (tresorier) ; prvi je upravljao zemaljskim prihodima, a drugi je opravljao sve isplate. Prihode je sačinjavala u prvo vrijeme samo desetina od priroda, no docnije su uvedenj brojni porezi direktni (kućarina, zemljarina i glavarina) i indirektni (biljegovina, pristojbe kod hipoteka, za igraće karte, od ostavština i darovanja, carina, brodarina, cestarina, lučka pristojba, prihod od monopola soli i duhana), koji su konačno postali narodu upravo nesnosni, a kroz to i francusko gospodstvo. Proračun ilirski od god. 1810. iskazivao je 18,809.000 franaka izdataka, a 12,475.000 franaka prihoda, dakle je ostao manjak od 6,334.000 franaka ; od toga se trošilo na vojsku osam milijuna, na upravu i sudstvo šest milijuna franaka, a na školstvo 767.000 franaka. Ovaj je manjak ostao i dalje, pa ga nije odstranila ni francuska gospodarska politika, ni dokinuće tlake ni robote ni izjednačenje svih staleža u zemlji. Kod toga je naročito smetao Napoleonov kontinentalni zatvor, radi čega je ljuto stradavala pomorska trgovina ilirska, a naročito Trsta i Dubrovnika, jer izuzetno dopušteni promet s Italijom po moru nije mogao da štete nadomjesti, kao ni trgovačke komore osnovane u Trstu, Rijeci i Dubrovniku. Još je najviše blagodati učinila francuska uprava narodu u Iliriji izgradnjom mnogobrojnih cesta, koje su i danas još u porabi, regulacijom nekih rijeka i isušenjem močvara, te uvedenjem državne pošte.

Školstvo je ostalo dekretom od 15. aprila 1811. u glavnom isto, kao što ga je Marmont uredio. Promjenu činilo je jedino to, što je najviša centralna škola prenesena iz Zadra u Dubrovnik, gdje je smještena u bivšem ježovitskom samostanu ; tude je predavao kao profesor poznati Appendini. Na dubrovačkoj se centralki učilo pored latinskoga, francuskoga, talijanskoga još i hrvatski (ilirski) jezik. Inače bi bolji talenti odila zili potporom francuske vlade na više nauke u Francusku i Italiju, a naročito u vojničke škole.

Koliko su Francuzi za školstvo ilirsko nesumnjivo vrlo zaslužni, toliko se nijesu pokazali skloni crkvi. Uveden je „katolički državni katekizam francuskoga carstva“, s kojega se razlaganjem kler nije slagao, nadalje bi ukinuto više samostana i crkvenih bratovština, a imutak im zaplijenjen, te naprotiv stavljen u ilirski proračun medju „prihode“; onda bi uveden francuski kalendar, kojim se umanjio broj crkvenih blagdana, a konačno nije francuska vlada htjela da popunjava neke ispražnjene biskupske stolice, kao one u Ninu, Sibeniku, Spljetu, Hvaru i Korčuli, čime pripravi rasulo ovih drevnih hrvatskih institucija, dok je civilna Hrvatska otkinuta od biskupije zagrebačke i pridijeljena senjskoj.

Kako je poznato, Napoleon se 1812. uplete u rat s Rusijom. Ovom su prilikom i hrvatske krajiške regimente izišle na bojište pod francuskim orlom. One se u toj vojni po više puta odlikovahu, no najvećma u groznoj bici na obali rijeke Berezine (27. i 28. oktobra), gdje ih je sam Napoleon ko ma ndira o. Poslije boja reče im : „Juče sam se na svoje oči uvjerio o vašoj hrabrosti i vjernosti. Vi ste sebi stekli neumrlu slavu i čast, da vas brojim medju svoje prve čete. Za ovu vašu hrabrost obećajem Vam sve dopustiti, što ćete od mene pravedno tražiti, čim se povratimo. Ja sam s vama zadovoljan, vrlo zadovoljan.“ Dakako od naših se krajišnika malo tko povratio iz ruskoga snijega i leda, no Napoleon ih se i poslije još živo sjećao rekavši jednom prilikom za njih maršalu Marmontu : „Još nikad nijes a m imao hrabrijih i boljih vojnika u svim prilikama“ (Je n'ai jamais eu de soldats plus braves et meilleurs sous tous les rapports).

Nesrećna ruska vojna Napoleonova bješe znak općem ratu za oslobodjenje ispod francuske prevlasti. Nakon boja kod Leipziga (16., 17. i 18. oktobra 1813.), u kojem su se i Hrvati bili, te kod Waterloo-a (18. juna 1815.), bi konačno sudjelovanjem gotovo cijele Evrope uništeno francusko carstvo. Za vrijeme ovih ratova oslobode se i Hrvati u Iliriji ispod francuskoga gospodstva. Okupaciju izvrši u jesen 1813. general Franjo barun Toma šić vrlo lasno, jer mu je sav narod pod vodstvom klera, a naročito Franjevaca, dolazio u susret kao svome osloboditelju; jedino Zadar trebalo je kroz dulje vremena podsjedati. Poslije predaje Zadra (6. decembra), podje general Todor Milutinović, da zauzme Dubrovnik (27. jan. 1814.) i Boku, što on i izvrši do juna 1814. Sa d a se proširi ime Dalmacije na svu zemlju od Zrmanje do Budve; zemlja bi opet ravno podredjena Beču, kao i kroz godine 1797.-1805., dok je Vojnička Hrvatska i opet nastavila kao Vojnička Krajina svoj prvanji život. Sve ovo potvrdi bečki kongres (9. juna 1815.) člankom 93. i 94., koji uopće povrati kralju Franji I. najveći dio zemalja, što ih je u dugotrajnim ratovima s Francuzima izgubio. Medjutim dvor ne htjede da s preostalom Hrvatskom sjedini Na

« ПретходнаНастави »