Слике страница
PDF
ePub

poleonovu „civilnu Hrvatsku“, već je ostavi u vezi s Kranjskom i podvrgne njemačkoj upravi u Ljubljani ; od ovih zemalja uredi dvor 3. augusta 1816. kraljevinu Iliriju, na veliku brigu i srdžbu hrvatskih staleža.1 Tekar nakon dugoga i opetovanog traženja povrati kralj Hrvatskoj onaj dio zemlje njezine (1822.), dok se naslov „kralj Ilirije“ sačuvao sve do danas.

Poradi kratkotrajnosti svoje, u Dalmaciji kroz osam, a u jednom dijelu Hrvatske kroz četiri godine, francusko je vladanje zapravo epizoda u našoj prošlosti. Medjutim uza sve to, ona je snažno djelovala na duh i mišljenje inteligentnijih narodnih slojeva. U prvom je redu ono u nas usadilo zdravu klicu ideje na rodnosti, t. j. ideju okupljanja članova jednoga istoga naroda oko jednoga imena, bez obzira na geografsko razdjeljenje. Paralelno s tom idejom teče i glavna spoljašnja oznaka njegova – njegovanje narodnoga jezika. Sime Starčević u svojoj „Ilirskoj ričoslovici“, u predgovoru, izrijekom želi, da svojom knjigom postigne svrhu, „ne bi li i mi na izgled ostalih na rod a kojom srićom k u ć u vlastitu uzidjali, to jest jezik slavni očistili, zakoni utemeljili, naučnim od nas pisanim uresili i nakitili. Eto, juče na rodi ustadoše, koji se jurve

1 Da je dvor to namjeravao već prije učiniti, svjedoči pismo Kopitarevo balonu Zoisu od 20. ruaja 1810. ; U Beču se nadaju, da će doskora dobiti Iliriju natrag, ,,in sicer pravijo, da je bo cesar kot kralj Ilirije o hranil sk u paj, ta ko k a kor sedaj.“ (Dr. Prijatelj u „V e di" 1911. pg. 334).

krunom diče, nauke svake vrste u svojim jezicim prosto pišu, kadi mi, u nika doba osamnaest kruna imajući, još ni temelje od jezika postavljene ne nahodimo, ako ne štogod, i to vele čipo (= rgjavo) ne od Ilirija na ca, nego žalosti, od inostrana c a sastavljeno“. S idejom narodnosti u tijesnoj je vezi nadalje i sjedinjenje teritorija, na kojem stanuje jedan isti narod. Od vijekova prvi je puta Ilirija ujedinila pod jednom centralnom upravom jedan dio Hrvata i Slovenaca, a s užom Hrvatskom stopila znatan dio istočne Istre s hrvatskim žiteljstvom. Šta više, i sam je Napoleon pomišljao na proširenje svoje Ilirije, kad zamisli da „iz Dubice pograbi Bosnu“, kako piše 14. augusta 1810. svom ratnom ministru Clarke-u, što su medjutim još krajem 1809. očekivali ne samo u Beču, nego i u okolini Napoleonovoj, ističući kod toga srodnost žiteljstva Ilirije s onim u Srbiji i Bosni po jeziku.1 Ime je ilirsko dakle stalo prvi puta narod na š za grija v a ti za širuba zu narodnog a jedinstva, poka z ujući mu ga djelomično i realizirana u Napoleonovoj Iliriji.

Klica je ova izrasla u snažno stablo, otkad je narod hrvatski došao u sukob s težnjama naroda magjarskoga.

i Gl. časopis „Miner va“ „ein Journal historischen u. politischen Inhalts, herausgegeben von J. W. v. Archenholz, br. od dec. 1809. (Hamburg) članak „Das vormalige u. künftige Illyrien“ („Ved a“ 1911, 40–42). Razumije se, da članak nije pisan u Hamburgu samom, već po svoj prilici, kako se po svemu vidi, iz okoline Napoleonove.

IV.

Franjo I. kao kralj ugarski i hrvatski.

(17921825.) Poznato nam je, da je Franjo naslijedio od oca rat s Francuskom. Razumije se, u takovim prilikama trebalo se što prije obratiti na staleže ugarske i hrvatske, da dadu regruta i dopuste kontribuciju, a pogotovo kad se novi kralj tek krunisa ti trebao. Stoga novi kralj Franjo I. odmah po nastupu na prijestolje sa zove zajednički sabor u Budim za 20. maja. Čim banu stiže kraljev otpis o sazivu budimskoga sabora i podjedno poziv, da se sastane hrvatski, Ivan Erdödy sa zove za 20. aprila hrvatski sabor, koji izabere kao svoje poslanike Matiju Bornemiszu za gornju, a Josipa Koczo-a i Adama Skrlca za dolnju kuću. Kao zadatak sabora istaknuo je kralj u prvom redu krunisanje svoje i svoje žene, a onda votiranje ovećega broja regruta, budući da mu je francuska zakonodavna skupština još 20. aprila navijestila rat. Da predobije staleže, kralj ih uze uvjeravati, da će biti najrevniji čuvar ustava, da će njegovom voljom vazda ravnati zakon, a srcem povjerenje spram naroda. Sabor je potom 6. juna uobičajenim sjajem okrunio Franju, a 10. juna njegovu ženu Mariju Tereziju, a onda je pored redovitoga poreza, votirao još četiri milijuna forinti, izvanredne ratne pripomoći, 5.000 regruta i 1000 konja. Kralja je ova darežljivost staleža veoma zadovoljila, pa je u tom raspoloženju i obećao, da će češće i na dulje vremena dolaziti u Ugarsku, dapače svečano izjavi, kako želi vazda, da „svoju

sudbinu tijesno spoji s udesom ugarskoga naroda“. Medjutim sva ta susretljivost ima prirodno tumačenje u francuskom ratu, poradi čega bješe dvor upućen u prvom redu na Ugarsku i Hrvatsku. Upravo zbog rata sabor nije mogao uzeti u opširniju raspravu pitanje o modernim reform a m a, što ih je navijestio i odredio još Leopold II. na prošlom saboru, dapače sabor je i izabrao posebne stručne odbore, koji su trebali da izrade pojedine predloge, pa tako je već 26. juna zaključen. Ali u za sve to, Magjari ipak uhvatiše priliku i vremena, da povedu riječ o tom, kako bi se magjarski jezik trebao da u vede k a o oblig at ni predmet u sve škole, ne samo u Ugarskoj, nego i u Hrvatskoj. Tomu se usprotiviše hrvatski poslanici izjavivši, da je sabor hrvatski već stvorio zaključak, t- j., da se u hrvatskim školama magjarski jezik uvede kao neobligatni. Poradi toga stvori sabor zaključak, kojim se uvodi u ugarske škole magjarski jezik kao obligatni, a u hrvatske kao neobligatni (zak. čl. VII.). Ovo onda primi do znanja hrvatski sabor u Zagrebu dne 11. augusta.

Već nam je poznato doba francuskih ratova (1792.-1815.). Sasvim je prirodno, da su kroz čitavo ovo dugo vrijeme prevladavala u javnom životu vojnička stajališta i njihove potrebe. Zbog toga bilo je dakako i pitanje modernih reforama, koje su se trebale i Hrvatske upravo bitno tic a ti, potisnuto u pozadinu, pa tako je odnošaj hrvatsko-magjarski kroz to vrijeme došao u blažu struju. No poradi neprekid

nih ratova izostalo je i ono, što je obećao Leopold II. i zakonskim člancima zagarantirao, šta više, sin njegov Franjo I., nije nikad ozbiljno ni pomišljao na to, da se državopravni zakonski članci od 1790./91. 0 samostalnosti Ugarske i Hrvatske, kao i o tom, da se u tim kraljevinama ne može i ne smije vladati naredbama, temeljito i valjano provedu. Poradi toga potpala je ugarska i hrvatska vlada opet pod neograničeni utjecaj Beča, dosljedno tome, Hrvatska kao i Ugarska opet su se uzele smatrati austrijskim provincijama. Tome pomože uvelike pojava, što se plemstvo opet povelo za dvorskim duhom, dapače u istim su županijama prevladali konzervativni staleški elementi. Uza sve to kralj Franjo ipak nije rado sazivao sabora, u čem mu je pomagao ugarski kancelar grof Pállffy uvjeravajući kralja (očito pod dojmom istodobnih užasnih dogadjaja u Francuskoj), da bi sabor mogao lako dovesti do provale revolucije. Uplašeni je kralj na to kazao, da se voli izmiriti s Francuzima, nego li sazivati sabor, da od njega zatraži pomoći za rat. Sada je on navijestio borbu do istrage protiv svih onih, za koje se doznalo, da se zanose za francuske ideje ili da slobodoumnije misle prema duhu vremena, jer je držao, da od njih prijeti pogibao revolucije. Budući da je ognjište takih ideja bila literatura, postavio je uplašeni kralj Franjo sebi glavnim ciljem, da ušutka onodobne pisce i književnike po cijeloj svojoj državi. Na taki ga je korak poglavito nagovarao Josip Izden czy, koji je u bečkom državnom vijeću vršio u rješavanju ugarskih i hrvatskih posala odlučan utjecaj ; otvoreno je kudio

« ПретходнаНастави »