Слике страница
PDF
ePub

zakone od 1790/1, a najtežim objedama okrivio sve one, koji su kralja Leopolda II. svjetovali, da ih potvrdi, – dapače zakonski članak, koji radi o zločinu uvrede veličanstva, kvalificirao je izravno atentatom protiv prava krune. Kralj Franjo opet rado je u svom tjeskobnom raspoloženju slušao takova došapćivanja i brzo zaboravio na obećanja, što ih je zadao budimskom saboru godine 1792., pa je ina u gurira o hajku protiv obrazovanih ljudi na trunjenih modernim idejama. Htio je da hermetički zatvori svoje zemlje od ideja i struja, što su dolazile iz tudjine, a naročito iz Francuske, te nije samo zamrzio literaturu, već je uzeo smatrati upravo ličnim protivnicima sve pisce. Već godine 1793. započeo je bezobzirnu borbu protiv njih : uspostavio je cenzuru u svoj strogosti, a strane knjige dao je plijeniti upravo hrpimice, tako da je već 1794. bilo 4.476 zabranjenih knjiga u službenom popisu. Ovaj su kraljev postupak plemići većim dijelom primili sa zanosom, a pojedine županije išle su i dalje, jer su ga smatrale preblagim. Sada se opet podiže duh feudalni i klerikalni do potpune prevlasti u javnom životu : stalo se zahtijevati, da se zabrani svaka. knjiga napisana od pisca nekatolika, jer da je pristrana i da ulijeva čitaocima otrov u dušu, od čega valja narod obraniti. : Kako su na taj način bila posve onemogućena raspravljanja o savremenim idejama, njihove su se pristaše našle primoranima, da se sakriju očima javnosti osnivajući tajna društva, no ne zato,

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

da tobože pokrenu revoluciju, već da uzmognu slobodno izmjenjivati svoje misli. Osnivanje tajnih društava bijaše u to doba nešto obično u čitavoj Evropi, naročito slobodno zidarstvo, koje je prvi osnovao u Hrvatskoj grof Ivan Drašković, a odavle se onda proširilo i u Ugarsku. Medju slobodne zidare brojili su se tako najodličniji članovi društva, dapače i crkveni dostojanstvenici, kao zagrebački biskup Vrhovac. Medjutim za vladanja Franjina već su odličnici ostavili lože, tako da su ih stvarali u prvom redu književnici. Sada se o, njima stalo šaputati, da su odreda pravi Jakobinci, dapače da su otrovali Leopolda II. Ovake glasine dolazile su na dvor naročito iz krugova visokoga plemstva, zastrašena za svoj položaj povodom dogadjaja u Francuskoj, dapače denunciralo se i tako, kao da slobodni zidari hoće da podignu bunu u zemlji. Uistinu pak ovi su „jakobimci“ bili sasvim nedužna čeljad : mnogi su doduše u Ugarskoj i u Hrvatskoj raspravljali o francuskim dogadjajima, neki ćak počeli su kratko šišati kosu, dapače nasadjivati tako zvano drvo slobode (arbor libertatis), kao primjerice bivši krajiški oficir Siegfried Tauferer u Zagrebu, otkuda nam se već početkom 1794. javlja, da ima mnogo njih, koji su pokušali, da „prošire sanjarski duh slobode i jednakosti“. Medjutim sve je to bilo zapravo mladenačko pregnuće bez ozbiljnijega, a kamoli pogibeljna značaja. Uza sve to vlada se bečka uplašila, i da umišljenoj pogibli predusretne, napunila je zemlju mnoštvom pouzdanika svojih, koji su primali tajne naputke, ali i šiljali nebrojene izvještaje, da je „zlo“.

Medjutim ovo „zlo“ nalazilo se samo u njihovu mozgu i pokvarenim duševnim osjećajima? Kojim i kakovim su duhom disali ovi zagrebački prijatelji modernih ideja, pokazuje jedna kajkavska pjesma ovoga vremena, u kojoj se nemilice udara po plemstvu i svećenstvu, a uzima u zaštitu mukopatni seljak, te se konačno i naglasuje: „Ovak Fra ncuz sam govori, — za to noć i dan se bori, da potere gospoščinu, — I utvrdi sloboš činu: Grofi, popi, plemeniti, – Da se mogu skoreniti, — Da broj ljudeh bude dvojih, — samo dobrih i zločestih“.

Kao vodja ne samo ugarskih nego i hrvatskih slobodoumnika smatrahu u Beču opata Ignja ta Martinović a?. On je na proljeće 1794. osnovao u Pešti tajno društvo, u kojem se skupilo do 75 mladih talentiranih ljudi. Medjutim prije negoli je to društvo moglo ikaki ozbiljniji korak učiniti, da pokaže, da živi, bečko ga je redarstvo otkrilo, te noću od 23. na 24. juna 1794. uapsilo Martinovića ; u augustu opet uhvatiše još i neke druge, te ih sve zajedno otpremiše u Beč. Svi su ti muževi

1 Iz Zagreba izvještivao je dvor još od vremena Josipa II. Antun Raffa y.

2 Martinović, potomak jedne god. 1690. u Ugarsku doseljene srpske familije, komu se otac pokatoličio kao austrijski časnik, rodio se 20. jula 1755. u Pešti. Pošao je najprije u Franjevce, a onda postade u Lavovu sveuč. profesor prirodopisa. God. 1791. pošlje ga Leopold II. u Peštu, da ondje širi slobodoumne ideje. Po Leopoldovoj smrti, koji ga imenova i opatom, okrenuše se stvari nepovoljno po njega, a naročito otkad prevlada še na dvoru klerikalni i feudalni elementi.

izjavili, da im nije ni na kraj pameti bilo, da podignu bunu, čime su ih okrivili, već da im je pred očima stojao jedino zakoniti napredak domovine. Na osnovu njihovih izjava započeše u Ugarskoj hrpimična uapšivanja, koja su u cijeloj zemlji izazvala' bolno iznenadjenje. Peštanska županija uze sada zahtijevati u smislu zakona, da se uapšenici stave pred magjarski sud, našto bjehu krajem novembra premješteni u Budim, gdje je protiv njih započela parnica pred kraljevskom tablom pod predsjedanjem Urményij a, čovjeka velike obrazovanosti i vanrednog talenta, ali inače prava ropska duša bez moralnog i pravnog osjećaja ; svaki je sistem služio do kraja : katolički Marije Terezije, slobodoumno-apsolutistički Josipa II. i liberalni Leopolda II. Budući da su ga njegovi lični dušmani tada oklevetali kao sumnjivca, upotrebio je Urményi zgodu, da zadobije povjerenje kralja Franje, te je mimoilazeći svaku formalnost, što je traži zakon, postupao s optuženima nasilno i nemilosrdno.

Isključivši od parnice javnost mimoišao je zakon od godine 1791., kojega je stvaranju kao predsjednik donje kuće nekoć i sam predsjedao, pa je pomoću državnoga odvjetnika Ivana Németh a proširio progon na najšire krugove. Protiv optuženika bješe podignuta tužba radi u vrede veličanstva, pa su konačno bila petorica, medju njima i Martinović, odsudjena na smrt, a sva sila ostalih njegovih drugova na višegodišnje tamnovanje. Martinović bješe smaknut dne 20. maja 1795. na budimskoj poljani, i to uz odobra v a nje većeg dijela Ugarske i Hrvatske, a naročito plemstva i svećenstva.

No tim se činom nije stvar svršila, jer su se progoni nastavljali protiv slobodoumnih ljudi, kojom su prilikom najviše nastradali književnici i profesori, a zamalo i sam zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. U istrazi je Martinović medju svojim znancima i kao uzorni primjer liberalna muža spomenuo i njega. Biskup pak bijaše odista rijetke obrazovanosti muž, što je mnogima bilo zazorno, a naročito mnogim kanonicima, koji ga nijesu voljeli. Još Josipov ban Balassa gledao je, kako bi ga kod dvora upropastio, a to je on ponovio i 1792., čim je kralj sumnjivim okom stao gledati ljubitelje knjiga. Medjutim se odluči biskup godine 1793. da kupi štampariju, koju je smjestio u današnjem zagrebačkom orfanotrofiju u Vlaškoj ulici, te upravu povjeri Antunu Novoselu, mužu svoje sestre. Ovaj čin biskupa liberalca bijaše mrzak klerikalcima, pa stadoše širiti lažne klevete, kako biskup namjerava u toj štampariji štampati revolucionarne spise, a drugi opet, da se ne pristoji biskupu, da se bavi trgovačkim poslom. Radi ovih kleveta bješe biskup prisiljen, da posao štamparijski posve predade šurjaku Novoselu, a osobito s tim više, što se po uapšenju Martinovićevu uzelo i Vrhovca smatrati članom njegove tajne družbe ; potvrdu za to mislili su vlastodršci naći u očitovanju samoga Martinovića, da je bio dobro poznat s biskupom, a fantazija nekih Zagrepčana znala je čak i to, da su se zagrebački jakobimci sastajali u Galjufovu jarku kod groblja sv. Petra. Kao glavni dušmani biskupovi

« ПретходнаНастави »