Слике страница
PDF
ePub

ističu se zagrebački štampar Kotsche, dašto poradi konkurencije, te otpušteni biskupski odvjetnik Stjepan Briglević ; prvi je tužio biskupa, da štampa zabranjene knjige, a drugi, da se druži s poznatim zagrebačkim jakobimcem Taufererom, koga je vlast još u augustu 1794. zatvorila. Sumnja se protiv biskupa samo još poveća, kad je Martinović u iskazu svom od 21. oktobra 1794. pred bečkom policijom biskupa karakterizirao kao potpunoga demokrata, a onda još dodao: „Budući da je hrvatski narod mnogo darovitiji od magjarskoga i budući da fanatički puk slijepo sluša svoje svećenstvo, to se samo djelovanjem biskupovim raširila demokracija po Hrvatskoj“. Sada bi povedena istraga, koja je konačno dokazala, da je Martinović pretjeravao, valjda da sebe izvuče, te da na biskupu nema krivnje (febr. 1795.). Kao u Ugarskoj, tako je i u Hrvatskoj u to doba vladala potpuna duševna tama, jer samo tako možemo razumjeti, kako je u tim kritičnim časovima bilo protiv biskupa ne samo zaplašeno plemstvo, nego i naivno zagrebačko gradjanstvo. Još do polovine XIX. vijeka pronosile su se o njem na Kaptolu i u Vlaškoj ulici razne izmišljotine i anegdote.

Takovi su dakle bili dvor, država i njezini organi, kao i raspoloženje vladajućega društva u doba francuskih ratova. Prirodna je stvar, da je to ubilo ne samo svaki napredak, već je uopće priječilo svako slobodno kretanje na političkom polju, kao i na polju gradjanskih nastojanja. Kralj Franjo dakle ubrzo se uvjerio, da mu se ne treba bojati staleža, jer su i oni isto tako mrzili savremene slobodoumne ideje kao i on. Stoga i jeste sa zvao sabor za 6. novembra 1796. no ne u Budim, već da promjena sistema dobije i spoljašnji oblik, u Požun. Nije mu istaknuo zadaćom raspravljanje o modernim reformama, premda su elaborati onih strukovnih odbora već davno bili pripravljeni, nego da „u interesu ojačanja kraljevskoga našega prijestolja, obrane drevnoga ustava zemaljskoga i zaštite plemićkih prava i privilegija, te konačno očuvanja vjere“ učini potrebne ustanove „protiv onih dušmanskih nastojanja, koja smjeraju na propast zakonitoga usta va i uništenje kršćanske vjere“. Kralj se u svom očekivanju nije prevario. Kratki ovaj sabor stvorio je tri zakonska članka ; prvi sadržaje izbor nadvojvode Josipa palatinom, budući da je brat njegov Aleksandar Leopold nenadano umr‘o (10. jula 1795.), drugi, da staleži pružaju na obranu kraljevu i drevnoga ustava život, krv, snagu i duševne sposobnosti, pa dosljedno tome votiraše za dopunjenje vojske, koja je sastavljena od 340.000 momaka, novih 50.000 regruta, a za njezino uzdržavanje golemu svotu ne toliko u gotovu novcu, već poglavito u prirodninama i u stoki, pa su zaključili još i to, da se za slučaj potrebe može pozvati i plemićki ustanak (insurectio nobilium), Treći zakon ticao se kmetskih prilika. Ova kratka zakonodavna radnja bješe od kralja sankcionirana 10. decembra, kad su se francuske čete već pogibeljno stale približavati Beču, pa tako je dvor umakao u Budim i Prag, dok se kancelarije preseliše u Peštu. Konačno sazove kralj Franjo 10. aprila 1797. na oružje plemićki ustanak, ali on nije stupio u akciju,

Fiubnu (18. aprokt.). Na ovaj pobra 1796. kao sae;

jer je ubrzo uglavljeno poznato nam primirje u Ljubnu (18. aprila), a onda i definitivni mir u Čampoformiju (18. okt.). Na ovaj sabor izabrao je hrvatski sabor u Zagrebu 23. oktobra 1796. kao svoje poslanike za gornju kuću Matiju Bornemiszu, a za donju Petra Komaromyja i Ludovika Petkovića, dok mu je zaključke primio do znanja 23. januara 1797. Medjutim da raspravi pitanje o plemićkom ustanku, sastao se sabor hrvatski još i 22. aprila 1797., te 15. septembra 1798.

Tek poslije drugoga francuskoga rata (1799.* 1801.) i mira uglavljena u Luneville-u (9. febr. 1801.), koji je suspendirao ratovanje na pet godina, sjeti se kralj, da sazove sabor, jer se spremao na nov rat trebajući novaca i vojske. Nije dakle mogao da mimoidje staleža, pa je za 2. maja 1802. sa zvao sabor u Požun, na koji su u tudjini kao i kod kuće s mnogo očekivanja gledali, jer ih je mnogo bilo, koji su se stalno nadali, da će pružiti lijeka ranama, što su ih u Ugarskoj i Hrvatskoj zadali mnogogodišnji ratovi. No niti kralj a niti sabor nijesu na to pomišljali. Kralju je trebalo samo novaca i vojske. Da predobije staleže, on, a osobito kraljica Marija Terezija, odlikovali su članove sabora najvećom pažnjom i susretljivošću. Blještave dvorske svečanosti slijedile su jedna za drugom, a velikaši razvijali su bajoslovni sjaj. Uz takove prilike gospoda su bezuvjetno podupirala želje dvora, dapače bilo ih je medju njima i takovih, koji su bili spremni, da sabor liše dosadašnjega najvećega prava njegova, to jest votiranja poreza i regruta. Kralj Franjo želio je, da ubuduće može sam dopunjavati vojsku i

dati ubirati potrebni ratni porez. U tom slučaju kralj bi bio morao jedino sazivati krunidbeni sabor. Bilo je dakle govora o temeljnom pravu staleža, pa ipak ih je bilo, koji su ga htjeli da poruše, samo da se dodvore kralju. Medjutim osnova propade na otporu većine zastupnika, u prvom redu donje kuće. Za odmazdu gornja kuća potom osujeti želju donje kuće, da vlada podastre iskaz o brojnoj snazi ugarskih i hrvatskih regimenta i da se spram toga uzmogne utvrditi financijalna potreba. Isto su se tako velikaši usprotivili zaključku donje kuće, da u ugarskim i hrvatskim regimentama može samo domać i sin kao vojnik i časnik služiti. Kralj pak otklonio je predlog saborski, da se osnuje posebna vojnička akademija za ugarske i hrvatske mladiće, kao i predlog, da se novo stečena Dalmacija sjedini s Hrvatskom. Ove, kao i još neke druge predloge, dvor je hladno odbijao, jer je znao, da ima većinu, a i onako mu drugo nije trebalo osim vojnika i novaca. To je i dobio, pa tako bi sabor 31. oktobra zaključen.

Skoro potom nastupila je vrlo važna promjena u kraljevskom naslovu. Kralj Franjo uzeo je, budući da je Njemačka sveviše dolazila pod francuski utjecaj, nasljedni carski naslov, a ustrijski (10. aug. 1804.), a nešto poslije konačno se odreče izbornoga naslova rimskog a cara, čime je zauvijek prekinuto s tom titulom (6. aug. 1806.). Prije ove promjene u naslovu bile su duge i povjerljive konferencije, na kojima je izbila i ideja, da Franjo uzme naslov Cara Panonije ili Ugarske, protiv čega nije ni Napoleon ništa

imao, pa i ugledni dvorski ljudi direktno su Franji preporučivali, da prenese težište svoje države u Budim. Medjutim kralj Franjo to odbije, te naredbom od 17. augusta 1804. javi Ugarskoj i Hrvatskoj, da novi naslov služi samo na uvećanje sjaja i dostojanstva čitave monarkije, i da ne dira u integritet, prava, zakone i ustave „vazda ljubljene kraljevine Ugarske i njoj pripojenih dijelova“. U Ugarskoj i Hrvatskoj primili su ravnodušno novi carski naslov, tek su se obdržavale vojničke i crkvene svečanosti prigodom proglašenja. Uistinu pak nastala je tim naslovom znamenita promjena ; s njime se rodila austrijska carevina, koja je naslijedila stare težnje centralizma nastojeći ih od sa da novom i svježom snagom o životvoriti.

Naredni sabor sastao se u Požunu dne 17. oktobra 1805., upravo u doba teških oluja novoga i nesrećnoga rata. Stoga je zasjedanje bilo kratko. Sabor je stvorio osam zakonskih članaka, u kojima je poglavito votirao teške terete za puk, te plemićki ustanak, a onda obratio pažnju svoju još i na neke druge poslove. U prvom redu staleži su prosvjedovali protiv postojaloga policajnoga, uhodarskog i doušničkog sistema, a onda su nastojali, da utru nov put magjarskom jeziku u službenom životu. Zaključili su, da se predstavke saborske odsele šalju kralju napola magjarski, a napola latinski pisane, a oblasti da mogu isto tako upravljati svoje predsavke dvorskoj kancelariji. Nasuprot s ugarskom se vladom, ili namjesničkim vijećem, smije samo

« ПретходнаНастави »