Слике страница
PDF
ePub

magjarski dopisivati, a i kod sudova valja se služiti jedino magjarskim jezikom, izuzevši najvišu instanciju, kuriju kraljevsku, „koja još sada nije dužna magjarski suditi“. Iza toga zapodjenu staleži debatu o učenju magjarskoga jezika u školama, i to s težnjom, da se on uvede i u Hrvatskoj. Dašto, sada je i opet došlo do sukoba izmedju Hrvata i Magjara. Hrvati su odgovarali na predloge Magjara, „da kraljevina Hrvatska imade glede svoga narodnoga jezika ista prava kao i Ugarska.“, Što više, veliki župan zagrebački, Antun A made doviknuo je u gornjoj kući Magjarima : „Mi H rvati ne ćemo nikad ovaj zakon prihvatiti, već ćemo mu protusloviti do vije ka“, a kad mu jedan Magjar dobaci, da je to malo i da im to ne će pomoći, dodade : „Pa ćemo mu se usprotiviti!“ Biskup Vrhovac pak izjavi, da će se i Hrvati povesti za primjerom Magjara, pa uvesti u Hrvatskoj svoj jezik ilirski.1 u upravne poslove. Odrješitim otporom svojim Hrvati i uspješe : odnosni zakonski članak izrijekom je istaknuo, da se on tiče jedino Ugarske, a ne Hrvatske (infra fines regni Hungariae). Kad se iza toga razišao sabor požunski (7. nov.), sastao se hrvatski sabor u Varaždinu (28. nov.), koji na referat svojih poslanika na požunskom saboru zaključi, „da u ovim kraljevinama i u njihovim poslovima juridičkim i političkim nikad ni u jedno doba nema biti jezik magjarski, niti ikaki drugi, nego samo latinski

i Pod tim „ilirski“ biskup je imao na umu što. k a v štinu, a nipošto ne kajkavštinu.

službenim, jer su na ovom jeziku, koji je isto tako starodrevan kao i ovo kraljevstvo i njezin ustav, svi zakoni i zapisnici napisani, a kad bi se ukinuo, onda bi propala i kultura i narod, koji ne bi konačno više razumijevao svojih prava i zakona.“

Dvije godine potom opet se sastao sabor u Budimu (5. aprila 1807.), na kojem i opet iskoči briga Magjara oko njihova jezika. Taj je sabor provijavao u donjoj kući sasvim nov duh. Staleži magjarski konačno se ovdje listom probudiše u osjećanju spram magjarskoga jezika, pa je Pavao Nagy od Felsö Bükka izrekao važnu riječ, da je materinji jezik znatniji i od samoga ustava i od samoga staleštva,

- kojoj se misli vaskoliko magjarstvo radosno odazvalo, dok su se Hrvati još uvijek grčevito držali :„staroga i posvećenoga jezika latinskoga“. Dvor pak upravo se od riječi Nagyovih prepao, te je smjeloga govornika uzeo smatrati revolucionarcem, a naročito kad je stao zahtijevati, da se u ugarske regimente uvede magjarski službeni i komandovni jezik. Medjutim staleži prihvatiše taj predlog, te su u njegovo obrazloženje iznijeli, da je broj dobrovoljaca stoga tako malen, što Magjari ne mogu da stupe u vojsku radi neznanja njemačkoga jezika. No sve se to nastojanje slomilo na otporu dvora i gornje kuće. Razumije se, i Hrvati ustali su protiv toga, ali ne u interesu hrvatskoga jezika, već latinskoga, istaknuvši, da je to neprovedivo, jer za to, da nauče savršeno magjarski, trebala bi čitava generacija ; uvedenjem magjarskoga jezika, kane Magjari samo istisnuti Hrvate iz službi. Sabor se ra zišao 15. decembra, da ga već ubrzo naslijedi novi.

Da uzmogne okruniti treću svoju ženu, dražesnu Talijanku Mariju Ludoviku, Franjo je za 28. augusta 1808. ponovno sazvao sabor, koji mu je želju rado udovoljio. Kako se u to vrijeme već trebalo bojati novoga rata s Francuskom, to se ono jedanaest zakonskih članaka njegovih u glavnom odnosilo na obranu Ugarske i Hrvatske. No ima medju njima dva članka, koji su značajniji. Jednim je stvoren magjarski narodni muzej, te podjedno pozvan kralj s vladom, da za budući sabor spremi predlog o osnovi magjarskoga učenoga društva, dok je drugi članak taj puta zadovoljio želju Magjara obećanjem, da će se otvoriti ugarska vojna akademija, u čast kraljici prozvana „Ludovika“. Dakako, kralj je ovaj članak prihvatio jedino pod pritiskom novoga francuskoga rata, ali do ostvarenja njegova uza sve to, što je bilo darovima sabrana golema svota od gotovo milijun forinti, još dugo nije došlo.

Tek što se sabor dne 5. novembra razišao, planuo je veliki francuski rat od godine 1809., u kojem je Napoleon pobijedio austrijske vojske, te konačno zaposjeo Beč, a Magjare napose pozvao posebnim proglasom od 15. maja iz Schönbrunna, da se skupe nå sabor na Rákoškom polju, te sebi izaberu samostalnoga kralja. Medjutim taj je poziv ostao bez uspjeha, jer se Magjari isto tako digoše protiv Napoleona kao i Hrvati. Tude bješe duša čitavoga otpora biskup Vrhovac organizovavši pučki ustanak, a Beču je svjetovao (19. apr.) : „Kad bi se učinila proklamacija dalmatinskom narodu, da će se Dalmacija kraljevini Hrvatskoj, a po njoj Ugarskoj, po starom pra vu sjediniti i utjeloviti, to mislim, da bismo ubrzo Francuze potukli“. Ali sve žrtve hrvatskoga naroda i njegovih vodja ne samo da ostadoše jalove, već na najveće ogorčenje cijele zemlje kralj Franjo odstupi schönbrunnskim mirom (14. okt.) svu Hrvatsku s desne obale Save Napoleonu, koji je pridruži svojoj Iliriji.

Ovo doba teških i dugotrajnih ratova nanijelo je narodu hrvatskomu tolike udarce, da ih nije bilo tako lasno preboljeti. Neizmjeran bješe porez u krvi, a nebrojeno tisuća narodnih ruku propalo je na bojnim poljanama evropskim. Tome još je pridolazio golemi novčani porez i onaj u prirodninama, dapače poslije schönbrunnskoga mira nastala je nova pogibao, koja je sve slojeve pučanstva jednako teško pogodila i bacila u krizu. Oni vječni ratovi proždrli su bajoslovne svote, koje nijesu bile sakupljene iz redovitoga dohotka. Poradi toga se država ispomagala štampanjem papirnatoga novca (Bankzettel) i kovanjem rdjavoga bakrenoga. Već godine 1800. bješe u prometu oko 200 milijuna banknota, koja je svota sve više rasla, tako da su one poplavile isto tako Hrvatsku, kao i Ugarsku i Austriju. Badava su se staleži na saborima, a naročito 1807., opirali papirnatom novcu, njega je sve više bivalo, što je imalo konačno za posljedicu, da mu se prometna vrijednost vanredno mijenjala sve više padajući. Poradi toga svi su pretrpjeli golemu štetu, a naročito ratar, obrtnik i trgovac. God. 1811. bilo je u prometu u monarkiji osim 80 milijuna nevaljaloga kovanoga novca još i preko jedne

tao se sabor rastvenih ras te se

milijarde papira, našto je kralj Franjo bio prisiljen, da naredbom od 20. februara snizi vrijednost novca na jednu petinu. Ova naredba, obično zvana „državni bankrot“, bješe od nedoglednih posljedica, te je prouzročila opću bijedu i osiromašenje. Na teritoriju ugarskom i hrvatskom cirkuliralo je od toga novca neko 400 milijuna, pa je razumljivo, da je sniženje vrijednosti na 80 milijuna bilo pravom narodnom nesrećom, na koju su vijest Hrvatska i Ugarska odjeknule bolnim jaukom.

Poradi toga sastao se sabor 25. augusta 1811. u Požunu. Nakon žestokih i strastvenih rasprava taj je sabor stvorio pet zakonskih članaka, te se razišao 1. juna 1812. Imao je poglavitu zadaću, da uredi financijalne neprilike, no budući da je dvor htio da to uredjenje bude isto onakovo, kako je on to već učinio u Austriji, došlo je do sukoba, u kojemu staleži nisu htjeli da popuste. Stoga kralj Franjo raspusti sabor, te ga više ne sazivaše sve do godine 1825. vladajući samovoljno, a naročito poslije pada Napoleonova. U tom je bio kralju glavni savjetnik knez Metternich, od godine 1809. prvi ministar. On je već 1811. predlagao kralju suspenziju ustava ugarskoga i hrvatskoga, no Franjo ne htjede da na to pristane jedino poradi medjunarodnih zapletaja. Ali kad je bečki kongres opet (1815.) povratio Evropu u staru kolotečinu, pa kad je tako zvani „sveti savez“ navijestio svakom ustavu rat, zatvoriše se saborske dveri. Središte obnovljenoga austrijskoga apsolutizma bješe dakako Franjo, no duša svega knez Metternich.

a na to pri kad je bečki kolotečinu, par kustavu ra

« ПретходнаНастави »