Слике страница
PDF
ePub

oni i opet od Hrvata, da uvedu u svoje škole magjarski jezik kao obligatni predmet, budući da i onako sami priznaju potrebu njegovu, a to tim više, što ne će inače moći dobiti službe u Ugarskoj, naročito kod ugarske vlade. Kako hrvatski poslanici nijesu za to imali punomoći, odgovore, da će stvar iznijeti pred hrvatski sabor, koji da je u tom pitanju, kao o isključivo nutarnjem hrvatskom, jedini kompetentan. I odista, kad se nakon raspusta požunskoga sabora (18. aug.) sastao dne 10. septembra 1827. hrvatski u Zagrebu, bude na predlog poslanika zaključeno, da ima mladež u svim školama obligatno učiti magjarski jezik, jer da inače ne bi mogla naći namještenja u zajedničkim uredima, dapače i za zajedničke poslove s Ugarskom, kao i za posebne hrvatske, moći će raditi u zajedničkom saboru samo takovi ljudi, koji još i magjarski znadu.

No ovaj sabor ima po Magjare, a i po Hrvate, još jednu znatnu stranu ; a to su neke ličnosti, koje se na njemu prvi put pojaviše.

U donjoj kući sjedio je kao zastupnik nenazočne jedne velikašice mladi neki odvjetnik iz zemplinske županije, simpatične spoljašnosti, koji je zasada još nijemo slušao, neopaženo došao i prošao kroz vrevu moćne gospode; učio je i pazio neprestano, te se upoznao sa svim pojedinostima zakonodavnoga stroja i stupio u neke veze s vodećim muževima. Taj je mladić bio Ludovik Kossuth, rodjen u septembru god. 1802. u Monodu, seocu zemplinske županije, od stare magjarske porodice, koja je nosila predikat,,de Kossuthfalva et

Udvard". U velikaškoj kući opet zauzeo je mjesto 33-godišnji stasiti husarski kapetan i veliki posjednik grof Stjepan Széchenyi. Iz tudjine požurio se kući na sabor, pa je prvi put progovorio 12. oktobra 1825. i to magjarskim jezikom, što je izazvalo veliko začudjenje. Već je tom prilikom netko primijetio, da je govornik tim istupom svojim učinio epohu u magjarskom javnom životu. Jer u gornjoj kući nijesu s obzirom na palatina Josipa govorili magjarski ni oni Magjari, koji su taj jezik znali. Kad je dakle grof Széchenyi u toj kući govorio prvi magjarski govor od vijekova, izazvala je ta značajna novotarija velik zanos medju magjarskim patriotima. Uz Széchenyia bješe u velikaškoj kući još i barun Nikola Wesselényi, pravi gorostas duhom i tijelom, potomak one magjarske porodice, kojoj je član Franjo nekoć sklapao savez s banom Petrom Zrinskim (1665.). Wesselényi bijaše jedan od najvatrenijih i najzanosnijih Magjara toga vremena. Oko te dvojice dobrih prijatelja skupilo se još i više drugih velikaša, premda neki od njih nijesu znali ni magjarski, ni latinski, te zapravo i nijesu sudjelovali u saborskoj debati.

Novi ljudi unijeli su i novi duh u zakonodavstvo, a Széchenyi je baš zato došao na sabor, da uzmogne učiniti koje znatno rodoljubno djelo, dakle nije samo magjarski htio da govori, nego i

1 Genealogija familije Kossuth seže natrag u neprekidnom nizu do XIII. stoljeća. Svakako su ispravni podaci bar posljednjih generacija, pa se vidi, da Kossuth nema ništa zajedničko sa Slovacima.

da radi; bješe spreman i na žrtve za svoj narod pa premda mu je dvor onaj prvi istup zamjerio, a Metternich ga što više nazvao,,izgubljenim čovjekom", Széchenyi je tražio zgode za rad, a ona mu se odista i pružila onda, kad se zametnula debata o magjarskom jeziku, te je u donjoj kući zastupnik šopronske županije poznati nam Pavao Nagy od Felsö Bükka neslomljivo radio oko njegova procvata. Medjutim došlo je 2. novembra 1825. na jednoj cirkularnoj sjednici, to jest na sjednici zastupnika zapadne Ugarske, do govora o tom pitanju, pa je Stjepan Máriassy spomenuo, da bi trebalo osnovati učeno društvo. Drugi dan nastaviše izmjenjivati misli tom poslu, a Pavao Nagy uspješno je razlagao korist takova društva, ali je podjedno primijetio, da se bez novca taki zavod ne da osnovati. Nato se diže grof Széchenyi, koji je s nekoliko prijatelja slušao razlaganje Nagyovo, te izjavi, da daruje za osnivanje magjarske akademije jednogodišnji prihod od svojih golemih imanja, okruglo oko 60.000 for. Njegova je riječ djelovala poput groma, te je ličnost grofa Széchenyija od toga časa postala u očima magjarskoga naroda velikom (,,najveći Magjar“). Mnogi su slijedili njegov primjer, tako da se u tili čas skupila znatna svota, našto je osnovanje magjarske akademije zaključkom obiju kuća, kao i kraljevom sankcijom unesena u zakone (zak. čl. 2.: 1825/7.). Bilo ih je, priča jedan savremenik, koji su grofa Széchenyija zbog rodoljubnoga mu čina nazivali budalom, tako predsjednik gornje kuće grof Karlo Zichy, a bilo je i takovih, koji se začudiše, kako

može takova šta na pamet pasti jednom Magjaru, kao Ignjat Eötves, no narod magjarski gledao je odsada u njemu svoga vodju. I odista, odrekavši se vojničke časti grof Széchenyi dade se odsada sasvim u službu narodnu. On istupi kao pisac knjiga, kojima se nadao narod probuditi iz mrtvila i udahnuti mu smisla za reforme, u prvom redu na gospodarskom polju, jer ,,bogat narod slobodan narod" reče on. Time pak mislio je postići veličinu Ugarske, za koju reče, da je ,,nije bilo, nego će je tek biti". Glavna mu djela jesu,,Hitel“ (Veresija), ,,Világ" (Svjetlost) i „,Stadium", u kojima je raspravio pitanja o reformama, to jest o preporodu naroda magjarskoga. Osim toga osnovao je čitaonicu (Casino) u Pešti, a po njezinu su uzoru nastala slična društva po cijeloj zemlji u svrhu slobodnoga i od nesnosne policije austrijske nesmetanoga izmjenjivanja misli o svim političkim pitanjima, pa gospodarska društva, konjske utrke, stočarske udruge i slične gospodarske udruge. Osim toga sagradio je čuveni most lančanik izmedju Pešte i Budima, te cestu kod Željeznih Vrati (Gjerdap) za promet s istokom. Dobivši konačno dopuštenje od bečke vlade uze od godine 1830. izdavati magjarske političke novine,,Jelenkor" (Sadašnjost) s literarnim prilogom ,,Társalkodó" (Drug), u kojima razlagaše narodu svoje misli o potrebi modernih reforma. Uspjesi se Széchenyijeva rada ne samo snažno dojmiše Ugarske, već i Hrvatske, djelujući na jedne, i to starije plemiće u duhu popustljivosti spram Magjara, a na druge, imenito mladje ljude, na sličan rodoljubivi rad.

Rad Széchenyijev, kao i skori preokret u Hrvatskoj, znatno potpomogoše dogadjaji, što se istodobno zbiše u zapadnoj Evropi; oni su u jednu ruku zadali teških udaraca Metternichovu. apsolutističkom i konzervativnom sistemu, a s druge opet utrli nove putove napretku, te materijalnoj i duševnoj civilizaciji i Ugarske i Hrvatske. U julu 1830. naime buknula je u Parizu revolucija, a francuski narod protjerao je Bourbonce, te na prijesto posadio Ludovika Filipa,,gradjanskoga kralja". Malo potom buknuo je i u Belgiji rat za slobodu, koji je doveo ovu inače malu zemlju do samostalnosti. Ustanci planuše još i u Italiji i u Poljskoj. Svi su ti dogadjaji veoma umanjili ugled,,čuvara evropskoga mira", kneza Metternicha. Isprva je pomišljao oružjem uspostaviti stare odnošaje, no upravo tada izbila je sva bijeda njegove nutarnje vladavine: državna je blagajna odjekivala od praznine, tako da su se tekući poslovi mogli podmirivati jedino uporabom banknota; vojska nije više bila na visini svoje zadaće, a u spoljašne saveznike, naročito u Rusiju i Prusku nije se Austrija mogla pouzdavati. Pa tako je Metternich napokon bio prisiljen, da ostane mirnim promatračem.

Sam starac kralj Franjo bješe u to doba boležljiv, te je zabrinut za sina Ferdinanda želio, da se još za njegova života okruni ugarsko-hrvatskim kraljem. Za tu je svrhu sazvao za 8. septembra 1830. sabor u Požun, a za provedenje reforma obećao je sazvati nov sabor za 2. novembra naredne godine 1831. Sabor je odista zadovoljio

« ПретходнаНастави »