Слике страница
PDF
ePub

da radi; bješe spreman i na žrtve za svoj narod pa premda mu je dvor onaj prvi istup zamjerio, a Metternich ga što više nazvao „izgubljenim čovjekom“, Széchenyi je tražio zgode za rad, a ona mu se odista i pružila onda, kad se zametnula debata o magjarskom jeziku, te je u donjoj kući zastupnik šopronske županije poznati nam Pavao Nagy od Felsö Bükka neslomljivo radio oko njegova procvata. Medjutim došlo je 2. novembra 1825. i na jednoj cirkularnoj sjednici, to jest na sjednici zastupnika zapadne Ugarske, do govora o tom pitanju, pa je Stjepan Máriassy spomenuo, da bi trebalo osnovati učeno društvo. Drugi dan nastaviše izmjenjivati misli o tom poslu, a Pavao Nagy uspješno je razlagao korist takova društva, ali je podjedno primijetio, da se bez novca taki zavod ne da osnovati. Nato se diže grof Széchenyi, koji je s nekoliko prijatelja slušao razlaganje Nagyovo, te izjavi, da daruje za osnivanje magjarske akademije jednogodišnji prihod od svojih golemih imanja, okruglo oko 60.000 for. Njegova je riječ djelovala poput groma, te je ličnost grofa Széchenyija od toga časa postala u očima magjarskoga naroda velikom („najveći Magjar“). Mnogi su slijedili njegov primjer, tako da se u tili čas skupila znatna svota, našto je osnovanje magjarske akademije zaključkom obiju kuća, kao i kraljevom sankcijom unesena u zakone (zak. čl. 2. : 1825/7.). Bilo ih je, priča jedan savremenik, koji su grofa Széchenyija zbog rodoljubnoga mu čina nazivali budalom, tako predsjednik gornje kuće grof Karlo Zichy, a bilo je i takoyih, koji se začudiše, kako

i zavodi je podješno je rali o tom

lenyi, koia osnovati. Natetio, da se bez

može takova šta na pamet pasti jednom Magjaru, kao Ignjat Eötves, no narod magjarski gledao je odsada u njemu svoga vodju. I odista, odrekavši se vojničke časti grof Széchenyi dade se odsada sasvim u službu narodnu. On istupi kao pisac knjiga, kojima se nadao narod probuditi iz mrtvila i udahnuti mu smisla za reforme, u prvom redu na gospodarskom polju, jer „bogat narod - slobodan narod“ reče on. Time pak mislio je postići veličinu Ugarske, za koju reče, da je „nije bilo, nego će je tek biti“. Glavna mu djela jesu „Hitel“ (Veresija), „Világ“ (Svjetlost) i „Stadium“, u kojima je raspravio pitanja o reformama, to jest o preporodu naroda magjarskoga. Osim toga osnovao je čitaonicu (Casino) u Pešti, a po njezinu su uzoru nastala slična društva po cijeloj zemlji u svrhu slobodnoga i od nesnosne policije austrijske nesmetanoga izmjenjivanja misli o svim političkim pitanjima, pa gospodarska društva, konjske utrke, stočarske udruge i slične gospodarske udruge. Osim toga sagradio je čuveni most lančanik izmedju Pešte i Budima, te cestu kod Zeljeznih Vrati (Gjerdap) za promet s istokom. Dobivši konačno dopuštenje od bečke vlade uze od godine 1830. izdavati magjarske političke novine „Jelenkor“ (Sadašnjost) s literarnim prilogom „Társalkodó“ (Drug), u kojima razlagaše narodu svoje misli o potrebi modernih reforma. Uspjesi se Széchenyijeva rada ne samo snažno dojmiše Ugarske, već i Hrvatske, djelujući na jedne, i to starije plemiće u duhu popustljivosti spram Magjara, a na druge, imenito mladje ljude, na sličan rodoljubivi rad.

Rad Széchenyijev, kao i skori preokretu Hrvatskoj, znatno potpomogoše dogadjaji, što se istodobno zbiše u zapadnoj Evropi ; oni su u jednu ruku zadali teških udaraca Metternichovu apsolutističkom i konzervativnom sistemu, a s druge opet utrli nove putove napretku, te materijalnoj i duševnoj civilizaciji i Ugarske i Hrvatske. U julu 1830. naime buknula je u Parizu revolucija, à francuski narod protjerao je Bourbonce, te na prijesto posadio Ludovika Filipa „gradjanskoga kralja“. Malo potom buknuo je i u Belgiji rat za slobodu, koji je doveo ovu inače malu zemlju do samostalnosti. Ustanci planuše još i u Italiji i u Poljskoj. Svi su ti dogadjaji veoma umanjili ugled „čuvara evropskoga mira“, kneza Metternicha. Isprva je pomišljao oružjem uspostaviti stare odnošaje, no upravo tada izbila je sva bijeda njegove nutarnje vladavine : državna je blagajna odjekivala od praznine, tako da su se tekući poslovi mogli podmirivati jedino uporabom banknota ; vojska nije više bila na visini svoje zadaće, a u spoljašne saveznike, naročito u Rusiju i Prusku nije se Austrija mogla pouzdavati. Pa tako je Metternich napokon bio prisiljen, da ostane mirnim promatračem.

Sam starac kralj Franjo bješe u to doba boležljiv, te je zabrinut za sina Ferdinanda želio, da se još za njegova života okruni ugarsko-hrvatskim kraljem. Za tu je svrhu sazvao za 8. septembra 1830. sabor u Požun, a za provedenje reforma obećao je sazvati nov sabor za 2. novembra naredne godine 1831. Sabor je odista zadovoljio

kraljevu želju, te je 28. septembra svečano okrunio Ferdinanda V., a onda je potvrdio pravila magjarske akademije, koja je tako stupila u život. Osim toga stvorio je zakonski članak VIII., kojim bješe ma gjarski jezik kao službeni uveden u sve urede, i to što odmah, a što do nekoga stalnoga roka, najdulje iza dvanaest godina ; votiravši jošte regrute i porez, razišao se dne 18. decembra. Medjutim taj je sabor napose još osobito znatan po narod hrvatski.

Cim se pročulo, da se u Zagrebu treba da sastane sabor, da bira poslanika za požunski, sastaše se i županije hrvatske (zagrebačka, varaždinska i križevačka), koje su tada sačinjavale kraljevinu Hrvatsku, da izaberu svoje zastupnike za hrvatski sabor. Tom prilikom stvori 15. maja 1830. županija zagrebačka ove zaključke kao instrukciju za svoje zastupnike : 1. Ako koji pučki učitelj znade magjarski, neka odmah stane djecu učiti magjarski čitati, a poslije neka se nitko ne pusti u učiteljstvo, koji ne bi znao jednako dobro čitati magjarski kao i hrvatski i latinski. 2. U latinskim školama treba da bude od prvog razreda dalje magjarski jezik obligatnim, zato neka se kod previšnjega mjesta izradi, da se za to potrebiti učitelji dotiraju iz naukovne zaklade, a ako to ne može da bude, onda neka djaci plaćaju školarinu za tu svrhu po 4 for. (mjesečno). Da se pak svrha što laglje postigne, neka uče sva ki dan magjarski. 3. Neka se odsele ne namjesti ni jedan profesor, koji ne bi znao bar toliko magjarski, da može školsku mladež u tom predmetu poučavati. Za zagrebačkom po

za magjarski udući da Hrvatska županija,

vela se 21. jula i varaždinska županija, koja zaključi : „Budući da Hrvati istom željom gore za magjarski jezik, da ga nauče kao i Magjari“, neka sabor hrvatski uznastoji oko toga, kako da se na požunskom saboru stvori zakon, koji će zadovoljiti ovu vruću želju Hrvata. Križevačka pak županija poruči po svojim zastupnicima saboru hrvatskomu, neka se u Požun nitko ne šalje, koji ne zna magjarski.

Kad se potom dne 5. augusta sastao u Zagrebu sabor, dao je svojim požunskim poslanicima Stjepa nu Ožegoviću i Nikoli Zdenčaju za donju, pa Alojziju B u ž a nu za gornju kuću instrukciju, u kojoj se kaže : „Staleži i redovi uvidjaju potrebu, da se u ovim kraljevinama raširi magjarski jezik, i to zato, što žele, da se Hrvatska i Slavonija što čvršćim vezom uzmognu svezati sa sa ve znom kraljevinom Ugarskom. Stoga gospodi poslanicima nalažu, neka nastoje oko toga, da se zakonom uredi pitanje o učenju magjarskog jezika kao obligatnoga predmeta u ovim kraljevinama.“ No službeni jezik u Hrvatskoj ostaje i nadalje latinski. Da se tim zaključkom ipak ne oslabi hrvatsko-ugarski državopravni odnošaj, izdade protonotar kraljevstva hrvatskoga Josip Kušević knjižicu ,,Jura municipalia“, u kojoj na osnovu isprava dokazuje, kako je Hrvatska imala vazda svoj posebni državopravni položaj. Kušević počinje od vremena doselenja naroda hrvatskoga, pokazuje doba hrvatskih narodnih vladara, pa izrijekom tumači prvi ugovor izmedju Hrvata i kralja Kolomana (1102.), a onda crta redom razvitak

« ПретходнаНастави »