Слике страница
PDF
ePub

jezik zabit

Horvati Hote, ter

drugi narod postati!“1

Medjutim upravo u taj najkobniji čas, kad se prema izvještaju javnih spisa čini, kao da je Hrvatska potpuno popustila Magjarima, dapače njima u ruke dala najsnažnije orudje sigurne i uspješne magjarizacije budućih svojih generacija, baš u taj najkobniji čas nastade na oko iznebuha preokret,,,ar se zdižu mladi, posluju marljivo, ter podžižu v stareh, kaj bilo vgasliv o," kako lijepo kaže klerik Josip Kundek, pjesnik omladinac toga vremena.

VI.

U oči ilirskoga pokreta.
(1830.-1836.)

Vjera u pravo na samostalni politički život svakoga naroda, kao i vjera u činjenicu, da je svaki narod sam kovač svoje sreće, najbitnije su osebine političkoga shvaćanja sa da šnjosti. Danas se općenito drži, da se narod, koji je izgubio svijest svoju, i sam izgubio, propao. Nadalje računamo sa spoljašnjim učincima te svijesti, a u prvom redu s pojačanom formom narodnoga ponosa kod svih

U smislu gore pomenutih saborskih zaključaka izdade kralj Franjo 11. aprila 1833. naredbu, kojom se uvodi magjarski jezik u sve gimnazije u Hrvatskoj od 1. oktobra 1833. kao,,ordinarium studium" za sve učenike bez izuzetka. Ovu kraljevsku naredbu još je i od svoje strane proglasilo 18. juna iste godine i kr. ugar. namjes. vijeće (br. 4979).

promjena u dogadjajima. Ali tako nije oduvijek bilo, kako to i sam pojam na rodne svijesti pokazuje; jer šta je narodna svijest drugo, negoli historički razvijen sklad kod svih pripadnika nekoga naroda u bitnim pitanjima, kako sopstvene, tako i cjelokupne eksistencije? U tom obliku dakle živi ona u predodžbama i osjećaćima ne samo pojedinaca, već i cjeline, stvarajući tako jednu moć, koja diže, oduševljava i sa sobom povlači. Ali najjasnije se ona ipak manifestuje u glavnoj svojoj posljedici, u narodnom jedinstvu, odnosno u nacionalnoj državi.

Medjutim sve je to, ma kako nam se činilo logičnim i prirodnim, ipak novijega postanja, plod političkoga i naučnoga rada XIX. vijeka. Ogledamo li se unatrag po narodnoj prošlosti našoj, a naročito u počet ke njezine, opazit ćemo baš protivno, naime negaciju principa nacionalnoga jedinstva i države. U ono je doba narod naš gledao politički napredak svoj u sasvim drugim pravcima, a u prvom redu u rascjepkanim plemenskim političkim jedinicama (oblastima), dapače i sinovi dijele ove male oblasti po smrti oca vladara na još manje dijelove, to jest na nove političke jedinice. Eto, izmedju ovih dviju oprečnih točaka, tako reći protivnih polova, naime izmedju svijesno razvijene moderne nacionalne države i svijesno razvijene težnje za političkim cjepkanjem naroda i njegova teritorija, razvija se kroz više stoljeća narodna hrvatska povijest proživljujući više različitih faza.

*

Ovo cjepkanje, prirodjeno mišljenju ne samo slavenskih naroda onoga vremena, nego i germanskih, bješe obilno poduprto u prvom redu geografskim prilikama, biva geografske jedinice ili cjeline, omedjene prirodnim medjama, kao što su to u prvom redu visoke planine, stvarale bi i političke jedinice ili cjeline, onako kako je to bilo i u drevnoj Grčkoj. Poradi toga prevladavaju u nas odmah od iskona, od doseljenja na balkansko poluostrvo, geografski lokalni nazivi potiskujući u pozadinu nacionalni, a samo je dalja posljedica, da se proširenjem jedne političko-geografske jedinice nad drugom uzeo širiti i naziv one, koja je održala pobjedu, dakle one, koja se proširila. Tako eto imamo ime hrvatsko (,,Hrvati") u neko doba ograničeno na teritorij izmedju Cetine i Raše; ime,,Slovinci“ na zemlju izmedju Kupe, Drave i Save; ime Bosna, Bošnjani na vrelište rijeke Bosne; Neretljani na donju Neretvu; Zahumljani na gornju i srednju Neretvu oko planine Huma, i slično.

Ovo narodno shvaćanje još su podupirale kroz sav srednji vijek a i novi vijek, sve do nadomak XIX. vijeka, onodobni neki općeniti principi. Nacionalna ideja, odnosno ideja narodnoga jedinstva, mogla se tek roditi, nakon što su bili odstranjeni ovi mnogovjekovni principi čovječanstva. U prvom redu bilo je to shvaćanje kršćanstva o jednakosti svih ljudi, dašto, samo koliko su bili istoga vjerozakona. U to se doba ne pita toliko, da li je netko Hrvat, Talijan, Magjar ili Nijemac, već da li je katolik. Tako su hrvatski i magjarski plemići jedan drugome mnogo bliži upravo

u svemu, negoli primjerice hrvatski plemić bosanskomu bogomilu, ili istočno-pravoslavnom Srbinu, a da i ne govorimo o docnijem bosanskom muslimanu. Stoga je dakle nacionalna ideja mogla tek onda nastati, kad je kod ljudi nestalo vjerske gorljivosti. Nadalje trebalo je ljudstvo da promijeni svoje mišljenje o politici i o državnom pravu. U ono pomenuto doba važio je kao princip, da su narodi vlasništvo njihovih vladara. Poradi toga prelazili bi podanici kao materijalna baština od oca na sina, dapače vladar ih je mogao i prodati, založiti ili uvjetno darovati, kome je htio. Zbog toga dakako sasvim je prirodna stvar, da su se sredovječne kao i novovjeke države stvarale tako, da se granice jednoga istoga naroda gotovo nikad ne podudarahu podjedno još i s državnim granicama. Nacionalna ideja opet traži, da se je da n isti narod okupi u jednoj istoj državnoj tvorbi, pa tako dakle u nekim slučajevima ćak da se teritorija, koja inače pripadaju raznim vladarima, ujedine u jedan. Da se taki zahtjev samo i staviti uzmogne, trebalo je dašto u prvom redu posve napustiti onaj drevni princip, te izreći nov: da država postoji poradi naroda koji ima pravo, da sebi uredi vladu kakovu hoće i treba. Prema tome dakle, ideja nacionalna mogla se roditi tek poslije pada ideje legitimiteta. Nadalje ne da se ni zamisliti postanak nacionalne ideje ondje, gdje je jedan isti narod još sasvim zaokupljen lokalnim običajima, interesima i razlikama, jer upravo ove razlike onemogu

ćiše narodno jedinstvo. Stoga je tek živahan saobraćaj izmedju svih dijelova jednoga naroda od potrebe, da ovakove opreke izmedju pojedinih općina, gradova ili pokrajina sasvim izjednači. Konačno dobila je nacionalna ideja možnu potporu još i u demokraciji, jer narodnom jedinstvu pravi su dušmani svi strogo zasebni staleži, u prvom redu plemstvo, kojemu je bilo većma do staleške razlike negoli do narodnoga jedinstva. Poznato je, kako se evropsko ukupno plemstvo smatralo tako reći kao jedan narod spram neplemenitih podanika i sugradjana svojih, s kojima ne htjede ništa zajedničko da ima. Pa tako je dakle pobjeda demokracije, odnosno pad staleških razlika tek omogućila oživotvorenje ideje narodnosti.

Spoznaje o narodnom jedinstvu bilo je kod inteligencije hrvatske već davno prije XIX. vijeka. Prvi poticaj dali su tudjinci, u prvom redu Bizantinci i Italijanci, koji su nazivali svaku zemlju, u kojoj obitavahu Slaveni imenom „,Sclavonia“, ne mareći mnogo za njihove domaće i narodne nazive. Od njih prihvatiše u književnosti taj naziv i naši obrazovani ljudi, zovući sebe Slavenima, a jezik slavenskim. No od polovice XV. vijeka nastade u tome važna promjena. To je doba ranoga humanizma, čije se djelovanje najizrazitije pokazivalo baš u tom, što se išlo za tim, da se svemu podade oblik i naziv staro-klasički. Naročito se u tom pravcu radilo u geografiji, i to pod dojmom glasovitoga Ptolomejeva djela (iz II. vijeka naše ere), koje je od godine 1438. dalje sve do XVIII. vijeka bilo jedinim i isključivim geografskim priruč

« ПретходнаНастави »