njemu onda i sa Šafarikom. I ako se Gaj već i prije toga poznanstva oduševljavao za Slavenstvo, o dsada postade pravim svećenikom ideje slavenske uzajamnosti, s konkretnim oblikom književno-kulturnoga zbliženja i vjerske tolera ncije. Na ovim dvjema osnovima, naime na književno-kulturnom zbliženju Slavenstva i na vjerskoj toleranciji, sagradjena je čitava zgrada budućega mu rada. O odnošaju svojem s Gajem izjavio se godine 1841. sam Kollár ovako:,,Ima tome otprilike dvanaest godina, što smo u Pešti zajedno izlazili u šetnje, čitali čitanku, da nauči češki, razgovarali se o pravopisu, o novinama i inim narodnim poslovima, te gradili svakake osnove za budućnost; od okretna ter nade puna mladića postade Gaj (t. j. 1841.) već ozbiljan, ugledan i mnogo zaslužan muž, koji ispunja sve odluke mladosti". Gajev drug, Bogoslav Šulek, izrazio se ovako:,,Gajevo boravljenje u glavnom gradu ugarskomu biti će da je otesalo smjer njegovomu životu i privolilo ga, te je odlučio uskrisiti svoj malo ne mrtvi narod hrvatski. U Pešti je onda živio i djelovao Ivan Kollár slavni pjesnik i početnik slavenske uzajamnosti. Gaj ga posjeti, te se medju njima zametne prijateljstvo, koje našoj domovini obilatim rodom urodi. Novi učeni prijatelj raspiri tinjajuću vatru rodoljublja u plemenitoj duši darovita mladića; u svagdanjih razgovorih zasnuju se i rašire svakojake osnove, kako bi narod hrvatski najuspješnije iza

Dr F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

11

se

sna probudio; tu se izrade planovi O izdavanju političkih novina, o promjeni pravopisa, o uv odjenju jednoga književnoga jezika". I tako se eto zgodi, da je prva iskra hrvatskoga narodnoga preporoda vrcnula iz Pešte, odnosno iz Budima, i to baš onda, kad se zvanična Hrvatska na svom saboru kao i u svojim županijama tako reći predala u ruke Magjarima. Godine 1830. naime izdade Gaj u Budimu o svom trošku sporazumno s Kollárom, knjižicu,,Kratka

Osnova

horvatsko-slavenskoga pravopisanja“, u kojoj pored reforme ortografske na osnovu onovremene češke ortografije istače još i temeljne misli o književnoj zajednici s ostalim Slavenima, ali u prvom redu Hrvata i Slovenaca. Gajev drug Fran Kurelac ocijenio je vrijednost ove knjižice ovim riječima: ,,Dok je Gaj u Pešti boravio i učio, iznese knjižicu na svijet, koja sitna i malena, od veće nam postade koristi, nego da je Bog zna koje tegotne učenosti puna bila, knjižicu o pravopisu. Jer iz nje izvilo on o presretno jedinstvo pravopisno u latinske polovice, ter u iste susjedne braće slovenske, koje i sada (1872.) nas drži na moralnom i književnom kupu". Već je i dosada hrvatska omladina po Beču, Gracu i Zagrebu znala za Gaja i njegovo rodoljubno nastojanje; on se već i dosada isticao u prvim redovima njezinim kao rijetki govornik prekrasne spoljašnosti, ali odsada dalje, poslije 1830. godine, nakon izdanja pomenute knjižice, G aj postade nje

se

1

zin priznati vodja, kojemu se svi pridružiše i povjeriše, kad je trebalo prijeći od riječi na djela, od osnove na gradnju, od snatrenja na muke. Tako piše 20. februara 1831. Dragutin Rakovec iz Zagreba Gaju u Peštu:,,Oni ovdi občinsku želju zažgali su njih poznati; vsaki pita, kde jesu, kaj jesu? i želi, da bi oni bar ove slobodne dane (vacationes) vu Zagreb došli. Naj pišeju lista onem kojem su obečali, da njihovo serdce malo vtišiju". A Gaj se i jeste dao na trnoviti put narodnoga preporoda svom dušom i srcem. Pun ljubavi za veliku ideju slavensku, okrepljen temeljnim uvjerenjem o medjusobnoj zajednici i jedinstvu Hrvata, Srba i Slovenaca, ohrabren na tešku borbu protiv svih dušmana ovih težnja, on se kao mladac željan bojne slave povrati ljeti 1831. u Hrvatsku. Taj povratak krasno karakterizuje njegov drug Kurelac:,,Za svoga boravka u Pešti, Gaj s pokojnim se Kollárom upoznao, te odonud se vrativ, sva je društva, sve sastanke mladih ljudi okadio učenošću toga Slovaka. Nama je bilo kao da nam je ko usta medom oma za o, i bolje smo k tomu pridisali, nego k liljanu i k čeminu. To je bila prva kitica iz golemoga vrta Slovinstva".

Prvi istup i uspjeh preporoda željne hrvatske omladine bješe predavanje o hrvatskom (to jest kajkavskom) jeziku na pravoslovnoj akademiji zagrebačkoj. Pod kraj 1831. vrati se iz Pešte u Zagreb Matija Smodek, doktor filozofije peštanskoga sveučilišta (od 14. jula 1831.); i on se zagrijao za Slavenstvo i svoje hrvatstvo u društvu

*

s Janom Kollárom, koji ga uze nagovarati, da nešto uradi za svoj narod. U sporazumu s ostalim mladićima Smodek zamoli profesorski zbor, da mu dopusti, da smije privatno i besplatno poučavati hrvatski jezik (zapravo kajkavski dijalekt) u jednoj od soba akademičke zgrade. Neki mu profesori, koje je zato molio, onako na svoju ruku dopuste, pa tako bi predavanje oglašeno na školskoj crnoj ploči. Kako je u to doba bilo u Zagrebu dosta djaka rodom Magjara (dok su Hrvati opet polazili u Ugarsku), uzeše se ovi buniti kazujući, da se takova šta može jedino na požunskom saboru odlučiti. Hrvatski se djaci sada u prvi mah zabrinu, da od već oglašenih predavanja ne će ništa biti, pa pod tim tjeskobnim dojmom napisa djak Fran Kurelac na nekoliko ceduljica razne rugalice na Magjare, te ih onda oko ponoći baci u prozor akademije. Sjutradan nadjoše ih, a pravnik Ivan Derkos javno ih pročita sakupljenoj mladeži. Na jednoj ceduljici bilo je napisano njemačkim jezikom : ,,Svaki se čovjek slobodan rodio i svaki narod ima pravo, kad osjeti, da ga drugi na nepravedan način tlači, da se oslobodi. Sjeverna Amerika oprostila se Engleske, Južna Amerika Španije; niti nas nije nikakova neumoljiva sudbina prikovala za uvijek uz Ugarsku, pa dodje li do toga, onda d olje s Magjarima !" Kad je Derkos ove riječi pročitao, nasta bijesna vika, a čas zatim tučnjava izmedju djaka Hrvata i Magjara, koju jedva nekako nadošli profesori utišaše. Medjutim razbješnjeno djačtvo nastavi sa sukobima tamo amo i po gornjogradskim ulicama zagrebačkim, a ceduljice

one uzeše sebi prepisivati uz razne primjedbe, kao primjerice,,to je naše evangjelje" (evangelium nostrum). Ovo je prvi tvorni sukob izmedju Hrvata i Magjara. Sve dosada bio je hrvatsko-magjarski spor u bitnosti svojoj ipak većma teoretske naravi, no odsada unaprijed poprima on sve to jasniji izražaj mržnje i medjusobne nepodnosljivosti. Poslije toga sukoba profesori se akademički skupiše u sjednicu, da rasprave pitanje o predavanju o predavanju Smodekovu. Na sjednicu došao je i sam vrhovni školski nadzornik kanonik grof Josip Sermage, vrijedan rodoljub hrvatski, dok profesori Magjari i njihovi hrvatski neki prijatelji izostaše. Sjednica ova zaključi, da dr. Smodek može u akademičkoj zgradi obučavati hrvatski. Ovo je prva narodna pobjeda hrvatska, koja uli pouzdanja i odlučne volje mladeži hrvatskoj, da započne s idejom hrvatskoga narodnoga preporoda pod vodstvom oduševljenoga Ljudevita Gaja, koji se u to doba, dovršivši u jesen 1831. u Pešti pravne nauke, stalno nastanio u Zagrebu najprije kao vježbenik kod odvjetnika Josipa Mikulića, a onda od januara 1832. kao jurat kod banskoga stola. Treba naglasiti, da je Gaj tada bio jedini od svih mladića sposoban, da zaista štogodj učini, jer je imao i dosta svoga imutka. Čim se dakle vrati u domovinu, prva mu je briga bila, da okupi oko sebe sve bolje talente, a onda uze nastojati, kako bi dobio dopuštenje, da smije i zda va ti političke i beletrističke novine, u čem je punim pravom gledao najtvrdji bedem