Слике страница
PDF
ePub

protiv presizanja Magjara u hrvatska prava, najsnažnije sredstvo za budjenje narodne svijesti i najuspješnije orudje protiv otudjivanja domaćih sinova. No još je jedna bitna prilika od važnosti, a to je bilo pitanje novoga pravopisa, u kojem su mladi Hrvati gledali najjaču garanciju za procvat književnosti; da pobijedi dakle, bilo je potrebno, da se novi pravopis Gajev odmah i praktički uzme upotrebljavati, a za to su svakako bile novine najzgodnije sredstvo. Medjutim za taj je posao trebalo u to doba zatražiti dopuštenje u Budimu kod namjesničkoga vijeća, to jest kod palatina, ili u Beču kod ugarske dvorske kancelarije, odnosno vrhovnoga policajnoga šefa grofa Sedlnitzkoga, jer ban ili njegov redoviti zamjenik, biskup zagrebački, nije kod toga imao baš nikakove ili tek vrlo malu riječ. Stoga se i jeste stvar otegla. Još krajem marta 1832. dakle predade Gaj županijskoj oblasti zagrebačkoj molbu svoju, da ga ona preporuči u njegovu nastojanju. Županijska oblast na to 31. marta odista pošalje Gajevu molbu na ugar. namjes. vijeće s najtoplijom preporukom, da treba što bolje njegovati domaći jezik, jer se narodna kultura tijesno veže s narodnim jezikom, pa stoga ondje gdje ne napreduje narodni jezik, ne može ni kultura napredovati. Budući pak da svi kulturni narodi evropsku kulturu svoju zahvaljuju svome narodnome jeziku, uvjereni smo, da je i nama potrebno njegovati naš narodni jezik na svaki mogući način.“

Ne može biti sumnje, da se već okupila oko Gaja lijepa četa mladih talentiranih ljudi u doba, kad

je on sastavljao molbu svoju, da može izdavati list pod imenom :,,Danica horvatska, slavonska i dalmatinska". Svi su ovi mladići tada već imali pred očima utvrdjen program budućega svoga rada. Pa tako i vidjamo, gdje malo potom, u maju 1832. izdaje pomenuti Ivan Derkos spis s natpisom: Genius patriae super dormientibus filiis suis" (Genij domovine nad sinovima svojima, koji spavaju), kojim pokuša probuditi u Hrvata ljubavi i interesa za domovinu Hrvatsku, kao nešto različno od Ugarske, a uz to je za hrvatski jezik predložio,,,da se sva narječja u Hrvatskoj, Slavovoniji i Dalmaciji slože u jed a n jezik ne pučki, već književni, kojim bi se pisala znanost, periodični spisi i na kojem bi se pjesništvo gajilo“ šta više, Derkos izrijekom ističe, da će Hrvati s takim jezikom privući sebi Srbe, i to ne samo one u Ugarskoj, nego i one onkraj Save, jer njihov jezik,,ne će se razlikovati od ovoga skupnoga jezika triju kraljevina“.

Medjutim umr'o je još 11. novembra 1831. u Beču ban Ignjat grof Gyulay, našto dne 10. februara 1832. kralj Franjo imenova banom Franju baruna Vlašića.1 Krajem maja došao je novi ban u Zagreb, te bi srdačno pozdravljen, a naročito od mladih Hrvata. Oni su već sada uočili

1 Franjo barun Vlašić rodio se u Dombováru u Ugarskoj (Tolna m.) dne 24. aprila 1766 God. 1784. stupi u vojsku kao husarski kadet, te brzo napredovaše. Već 1813. postade generalom, a 1831. zapovjednim generalom u Petrovaradinu, naredne pak godine banom, u kojoj je časti i umro u Zagrebu 16. maja 1840. Sahranjen je u crkvi sv. Katarine

potpunu slogu i tijesno približenje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije na zajedničku obranu ispred Magjara pa su stoga i gledali u banu prirodnoga predstavnika toga narodnoga jedinstva. U tom smislu pozdravi bana pjesmom prigodnicom klerik Josip Kundek, a kad novi ban uze sebi poznatoga rodoljuba Stjepana Ožegovića svojim doglavnikom, onda se Kundek i opet javi novom odom, u kojoj izrijekom naglasi, kako treba da i Hrvati po primjeru Magjara živo uzrade za svoj narod i jezik. Stjepana Ožegovića pozdravi i Gaj prigodnicom, u kojoj hrvatskoj kraljici stavlja u usta riječi: „Još Hrvatska nije propala, ak' je dugo spala“, jer je dobila bana Slavena, koji će znati zaštititi njezina prava i očuvati joj narodnost; kod toga pak pomoći će banu Stjepan Ožegović, muž spreman i voljan, da ujedini Hrvate, Slavonce i Dalmatince. Ožegović će pokazati braći Magjarima, da Hrvati visoko dižu stijeg svojih prava, on će povećati narodnu slavu, a poniziti i suzbiti tudju navalu uskrisivši narodni jezik do one visine, na kojoj je bio u doba kralja Kresimira !

Skoro potom, pred kraj 1832. ponukom Kollárovom, izdade Gaj u Zagrebu o svom trošku sitnu brošuru, koju je napisao slovački protestantski pastor u Gložanu (u bačkoj županiji) Gjuro Rohony s natpisom: „,Palma quam Dugonics1 similesque Magyari Slaviae eripere attentarunt, vidicata", u kojoj dokazivaše u latinskom distihu, kako Magjari nemaju prava Slavenima nariva

1 Andrija Dugonics jedan od prvih magjarskih jezikoslovaca toga vremena (* 1740. i † 1818. u Segedinu).

vati svoga jezika, jer da je taj toliko siromašan, da su upravo zato bili prisiljeni, da uzmu od Slavena riječi, kojima se označuju gotovo svi kulturni pojmovi, a,,kad bi im Magjari te riječi vratili, ne bi više ni govoriti mogli“. Ova je satira izvršila osobito jak dojam na tadanju generaciju hrvatsku, tako da je mnogo pridonijela probudjenju patriotizma i narodne svijesti.

U ovakovom dakle duševnom raspoloženju dočeka Hrvatska saziv požunskoga sabora, što ga je kralj Franjo raspisao dne 24. oktobra za 16. decembra 1832. Sada se morao ponajprije sastati hrvatski sabor, da izabere svoje poslanike. Uoči toga dogadjaja izidje u Karlovcu spis pod naslovom „Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem kraljevina naših za buduću dietu Ungarsku odaslanem, držan po jednom starom domorodcu kraljevina ovih". Taj stari domorodac" bješe Janko grof Drašković.1 Njegova Disertacija pored toga, što je prva hrvatski, i to štokavskim dijalektom pisana politička brošura, upravo je od epohalne važnosti u historiji hrvatskoga političkoga života. U njoj

1 Janko grof Drašković Trakošćanski rodio se u Zagrebu 20. oktobra 1770. Izučivši filozofiju i pravo u Beču ušao je u vojničku službu g. 1789., te je vojevao s Laudonom kod Beograda. Iza toga vojevao je po raznim bojištima kao konjanički časnik u austro-francuskom ratu (1792.-1815.). Poslije toga ostavi vojničku službu, te proputova jedan dio Evrope, a onda se vrati u domovinu, u kojoj je od 1832. igrao odlučnu ulogu kao prvi rodoljub. Umro je 14. januara 1856. u Radgoni u Štajerskoj.

su

prvi puta iznesene političke ideje na modernoj nacionalnoj osnovi, te ostaše takovim a za pravo sve do danas hrvatskim narodnim idealom. Zapadnim idejama visoko obrazovani ovaj muž, pun poleta i zanosa, u svojoj šezdeset i drugoj godini, dakle već pred sijedu starost, doviknu narodu hrvatskomu, da njegovi saborski poslanici treba da traže, da se u jednu političku cjelinu (,,Velika Ilirija“) skupe ove zemlje: Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Vojna Krajina, Rijeka i Bosna, a onda da im se milošću kraljevom još pridruže slovenački krajevi Kranjske, Štajerske i Koruške. U toj jedinstvenoj državi ima da bude zvanični jezik isključivo „ilirički“ (t. j. štokavski govor), a vrhovnu vlast u ime kraljevo treba da vrši ban, čija se vlast ima da obnovi, kako je nekoć bila, i koji ima da bude po narodnoj volji i povjerenju.

I odista glas grofa Draškovića nadje potpuna odziva u hrvatskom saboru, kad se ovaj sastao u Zagrebu u nedjelju 11. novembra. Odmah u početku ban Vlašić odabere za potkapetana kraljevine generala Jurja Rukavinu od Vidovgrada, koji hrvatskim jezikom saboru zahvali, što je izazvalo burno odobravanje. To je od vijekova prvi hrvatski govor izrečen na saboru hrvatskom. Potom se prešlo na ostale poslove. Znalo se, da će se na požunskom saboru ponajprije raspraviti pitanje o protestantima, jer nije dovršeno u prošlom saboru od godine 1830. Kao glavni govornik javi se član banskoga stola grof Karlo Sermage, te 15. novembra

« ПретходнаНастави »