Слике страница
PDF

reče u saboru: „Ovo pitanje, čim dodje na saboru (požunskom) na dnevni red, uključuje u sebi drugo: to jest, da li će se ova kraljevstva, s obzirom na č1. ('XX od godine 1715., odreći svojega osobitoga političkoga položaja, ili jasnije rečeno, hoće li ova kraljevstva biti podložna ili pak savezna i združena s kraljevinom Ugarskom (regna subiecta vel vero confederata et socia regni Hungariae esse malint). Meni se čini, kad god se izmedju nas i saveznika naših Magjara radilo o pitanjima javnoga prava, da smo vazda imali nekih obzira, onakih, kakove imade slabiji spram jačega, i ako ne od straha, a ono poradi neke obzirnosti. Ali baš ovi obziri ugled naš umanjiše kod naše braće i prijatelja, a protivnicima našim uliše sve to više smjelosti, da navale na naše privilegije, i da naša municipalna prava obnovljenim jačim navalama potkopavaju. Pa tako se zgodi, da zaista jedva da ima koje od naših municipalnih prava, na koje uzevši ga u raspravu nijesu na saboru kraljevine Ugarske navalili. Pogledajmo na cjelokupnost (integritatem) ovih kraljevina, pa ćemo vidjeti, da je Rijeka sa svojim gubernijalnim kotarom otkinuta od ovih kraljevina i protiv svoga prirodnoga geografskoga položaja. Nije naša briga neosnovana i spram zak. čl. V. od godine 1830., da Dalmacija i protiv historičkih dokaza ne će biti sjedinjena kraljevini Ugarskoj preko Hrvatske i Slavonije, već, šta više, vidimo, da se izraz (expressionem) „svetoj kruni kraljevstva" i u zakonima izbjegava, da ovim kraljevinama ne ostane ni sjena, da je Dalmacija nekad s njima činila jedno tijelo. Osim toga vidjamo, gdje se predlaže, da se obnovi županija severinska, za koju je iskustvo pokazalo, da se nekoć nije mogla održati, a po tom razbiramo jasnu nakanu, da se ide za tim, da ova županija bude zastupana na (požunskom) saboru ne preko ovih naših kraljevina, već da dobije kao ostale ugarske županije glas i mjesto na istom saboru." Iza toga istaknu grof Sermage, kako se nastoji, da se banska čast zapostavi i poruši, kako se kraljevstvu hrvatskomu narivava nepoznati i još nedovoljno kultivirani jezik magjarski, koji ni sami Magjari valjano ne poznaju, a onda završi: „I doista, ako ne ćemo, da sami sebe zavaravamo, moramo priznati, da sva nakana Magjara ide zatim, da sve naše pradjedovske običaje i zakonito stečena prava i privilegije, što smo ih nastojali kroz vijekove utvrditi i sačuvati, svojom nama dušmanskom premoći na saboru dokinu, kraljevstvo naše mnogo starije negoli je Ugarska razvale, i da mu ostave samo prazno ime, da stanovnici ove zemlje što jače osjete propast svojih prava, da osjete sramotu i svoju potištenost".

Pod dojmom ovoga govora bi izradjena i instrukcija za poslanike hrvatske, koji idu na požunski sabor. Izabrani pak bjehu grof Janko Drašk o v i ć za gornju, aHerman Bužan i Antun Kukuljevićza donju kuću.

U pitanju protestantskom imali su hrvatski poslanici ostati kod dojakošnjega stanovišta, to jest da protestantima nema mjesta na teritoriju hrvatskom. Nadalje ponavlja instrukcija doslovno članak IX. hrvatskoga sabora od 7. juna 1791., po kojemu Hrvati predaju u ruke ugarskoga namjesničkoga vijeća vrhovnu upravu svoga kraljevstva samo dotle, dok Hrvatska ne bude prostranija, da uzmogne sama svoju samostalnu vladu podržavati. Do toga vremena neka se pazi, da bude stalan broj Hrvata kod namjesničkoga vijeća za hrvatske poslove namješten. U smislu ovoga zaključka traži instrukcija od poslanika, da izrade kod kralja, da se banska vlast opet podigne u stari svoj ugled i moć, i to sjedinjenjem Vojne Krajine, Rijeke i Dalmacije. Glede pobiranja ratne daće (kontribucije) kaže instrukcija, ako bi Magjari i nadalje nastojali Hrvate pritiskivati, onda neka poslanici izjave, da će Hrvati natrag povući zak. č1. LIX. od godine 1791., te se povratiti na staro, naime, da se kontribucija raspravi samo na hrvatskom saboru, je žele, „da se otmu od onih, od kojih su se nadali da će im biti pomoćnici, a sada hoće da budu naši tlačitelji." U jezičnom pitanju instrukcija nalaže poslanicima, neka čuvaju pravo latinskoga jezika i neka se ne dadu mučiti uvodjenjem nepoznata jezika, koji se može jedino i isključivo uvesti unutar granica Ugarske kao službeni. Instrukcija svršava: „Ako bi poslanici uvidjeli, da im se uzalud naprezati, onda „neka iz ugarskoga sabora istupe, pa će se kraljevina Hrvatska poput Erdelja sama pobrinuti za svoja prav a", obrativši se izravno na kralja. Po tom se sabo razidje.

Ovaki tečaj saborske rasprave pokazuje, da se mišljenje plemstva hrvatskoga poslije godine 1830. znatno promijenilo. Straha ujedared nestade, a zamijeni ga narodna svijest ojačana ne samo književnim istupom mlad je generacije, već sudjelovanjem hrvatskoga visokoga plemstva. Svakako se već tada znatan dio Hrvata nalazio u taboru onih, koji su mislili, da je bilo već dosta popuštanja Magjarima. Ovo nam krasno crta Dragutin Rakovac u svom njemački pisanom pismu na Safarika od 11. marta 1833. „U posljednje dvije godine probudiše omanji duševni proizvodi Hrvata, a naročito slavljena „Palma'',1 duboko zaspali patriotizam, pa su tako reći Hrvatsku i Slavoniju elektrizovali — kraljevine, koje se već htjedoše dotle sniziti i zaboraviti, da svoju narodnost prodadu bahatim Magjarima, koji hoće da sve pomagjare, te još nekim nevjernim Slovacima, a sve to za koru hljeba ili z'a kakovu slasticu, za kojom im stomak žudi, te im je milije u tudjini zdjele lizati, negoli u blagoslovenoj domovini u miru svoj ručak uživati;- — elektrizovali, pa tako se podigoše Janko Drašković,s Sermage4

1 Gl. gore pomenuti spis pastora Gjure Rohonva. „Palma quam Dugonics " etc, što ju je Gaj dao 1832., odštampati u Zagrebu (str- 168.—169.).

2 Ovo je dakle bilo mišljenje mladih Hrvata o saborskim zaključcima hrvatskim od godine 1830.

;1 Rakovim ima na umu njegovu „Disertaciju". 4 Govor Karla grofa Sermage izišao je utštumpan u Zagrebu na želju hrvatskoga sabora.

Vojkffv1 i drugi, koji u svojim sitnijim spisima dokazaše, da imadu poštenja i da nijesu nizašto voljni prodati svoje domovine."

To se jasno vidjelo i na požunskom saboru.

Medjutim se i u Ugarskoj razvi i proširi moderni napredni magjarski duh tako, da se na saboru, što ga je kralj Franjo sazvao za nedjelju 16. decembra 1832. u Požun, našla med ju magjarskim zastupnicima upravo većina pristaša napretka i narodne magjarske misli tražeći, da se moderne reforme provedu u liberalnom i magjarskom duhu. Razumije se, sada je glavno pitanje bilo, da li je i dvor bio voljan, da podupre ovo nastojanje Magjara. No već držanje, što ga je ugarska vlada pokuzala još prije otvorenja sabora, nije podavalo osobite nade. Ga dine 1831. učinila je vlada cenzuru još strožom, te magjarskim novinama zabranila, da pišu o političkim pitanjima, dosljedno, davala bi dopuštenje za izlaženje samo onim novinama, koje se obvezaše, da ne će saopćivati političkih vijesti. Pored toga vlada je učinila još i sve, što je mogla i znala, da županijske skupštine isključe iz instrukcija na svoje zastupnike sve napredne ideje, i da uopće izaberu bezuvjetne pristaše postojaloga staro-feudalnoga sistema.

Za tu je svrhu nastojala, da novcem predobije niže plemićke mase za svoje kandidate protiv inteligentnoga posjedničkoga staleža, pa je u više županija odista i cilj svoj postigla.1 Sam sijedi Franjo

[ocr errors]
« ПретходнаНастави »