Слике страница
PDF
ePub

zanimala za razprave, već im je često i pravac odredjivala i uopće kontrolirala političare. Na ovom saboru naime sudjelovala je prvi put u velikom broju mladež. Uz zastupnike uvijek su radili po jedan ili po dva jurata, ne slušači prava, već mladi plemići, što su ih županije odredile, da budu uz zastupnike za to, da se u Požunu praktički upoznadu s političkim životom. Godine 1832. poveo je poneki zastupnik kadikad i po desetoricu jurata, tako da je njihov broj narastao na više stotina. I uz hrvatske je poslanike bilo više mladića hrvatskih. Kako je Požun bio njemački grad, bili su ovi mladići gotovo jedina publika javnih saborskih sjednica prateći govornike izražajem dopadnosti, pljeskanjem i psikanjem; jer su pak bili listom pristaše reforama i liberalizma, njihovo je priznanje išlo uglavnom one, koji su se borili za liberalne ideje. Taj je novi elemenat vršio velik utjecaj na sabor, koji se konačno izrodi u odurno puzanje pred povladjivanjem nezrele mladeži. Sada se uvriježiše banalne fraze, a logično argumentiranje uze sve to većma iščezavati. Hrvatskim zastupnicima veoma oteščaše magjarski mladići položaj, no zato vladanjem svojim probudiše isto taku vatru u hrvatskih mladića.1

U takovim prilikama sastao se dakle novi sabor, koji je kralj Franjo lično otvorio u četvrtak 20. decembra. Od Hrvata bili su na njemu nazočni pored saborskih poslanika grofa Janka Draškovića, Antuna Kukuljevića i Hermana Bužana još i protonotar Stjepan Ožegović, križevački veliki župan barun Ludovik Bedeković, srijemski grof Josip Eltz, varaždinski grof Karlo Erdödy, virovitički Franjo Szegedy, ban i župan zagrebački Franjo harun Vlašić, župan turopoljski Gjuro Josipović, zagrebački načelnik Josip Staudaher, te slavonski zastupnici Ivan Szallopek podžupan i Pavao Hegedüs notar za županiju virovitičku, Aleksandar Farkaš odvjetnik i Andrija Marković podban i podžupan za požešku, te Zigmund Posavec notar i Josip Bassányi asesor za srijemsku. Od visokoga „klera opet zagrebački biskup Aleksandar Alagović, senjski Mirko Ožegović i djakovački Pavao Sušić, pak patrijar Stevan Stratimirović i episkop karlovački Lukijan Mušicki. Magjari su smatrali povoljnim predznakom, što je velikaška kuća makar i nerado, ali konačno ipak zaključila, da će svoje zvanične otpise koncipirati na magjarskom jeziku i kad je prva magjarski pisana poruka stigla 26. januara 1833. u donju kuću, primili su je tamo kao i u cijeloj zemlji s velikim zanosom. Potom zamoliše staleži kralja, da prenese sabor iz Požuna u Budim i da bi se mladi kralj Ferdinand (okrunjen još 1830.) stalno nastanio u Ugarskoj, onda da se Erdelj utjelovi Ugarskoj, a kraljevski da se odgovori kao i svi zakoni, koji se ima du stvoriti, pišu isljučivo na magjarskom jeziku. No ove molbe kralj ne uvaži, a posljednja upravo je ogorčila Metternicha, tako da je već bio spreman radije sabor raspustiti, negoli njegovoj želji udovoljiti.

i Mladi Šandor Šuljok piše iz Zagreba (12. nov. 1832.) Gaju: „Sreća ali nesreća, ne znam, kak bi ju imenuval, dostigla me je med marhu vu Požun iti; z koncem ovoga, ali z pričetkom budućega meseca odhajam.“

anije," pie jadni putoga pitan

Prešavši na samu raspravu sabor se najviše vremena zabavio u r b a rom, to jest odnošajem izmedju gospode i njihovih kmetova, pitanje koje bješe jednako odgadjano od 1790. dalje. Valja priznati, da su u donjoj kući magjarski liberalni zastupnici pristupili k rješenju toga pitanja prožeti velikom ljubavlju za jadni puk. Zastupnik szatmárske županije, pjesnik Franjo Kölcsey reče: „Veoma se radujem, što je inicijativa u tom pitanju potekla baš od strane vlade, jer tako ćemo se bar natjecati, da stvorimo što bolji zaključak. Neka puk jednom vidi, tko mu je prijatelj, a tko nije. Vlada hoće da urbarskom debatom stvori i opet nov urbar, ali mi treba da tom prilikom stvorimo na rod, to jest naša je dužnost, da pitanje urbarsko tako uredimo, da puk jednom dobije pravo vlasništva i gradjanstva, pa tako da gradjanski ustav steče umjesto 700.000 zmoždenih i osiromašenih duša deset milijuna drugih, koji će ga uzmoći visoko podići“. Predlog je dakle njihov glasio, da se neki kmetski tereti sasvim ukinu, kao što je mala desetina (tele, jagnje, puran itd.), a drugi, kao robota, da se tako preurede, da kraj njih seljak ne zanemaruje svoj poljski rad. No mnogo su važnije bile političke polakšice, a naročito: prvo, da se kmetovi mogu za vječna vremena otkupiti, te imati privatnoga vlasništva, drugo da kmetovima više ne sudi vlastelinski sud, koji se uopće ukida, već županijski, i treće, da ličnu slobodu i privatno vlasništvo kmetova treba tako osigurati, da se bez sudbene osude niti itko može zatvoriti, niti se ikomu išta može uzeti; te podjedno da kmet

može protiv svakoga u svoje ime podnijeti kod suda na zakonu osnovanu tužbu.

Ova odista liberalna zakonska osnova bijaše tek nakon teške borbe prihvaćena u donjoj kući, u kojoj se osobito umnim govorom istače Franjo Dé a k, koji ga učini vodjom liberalne stranke. No drugačije je bilo u gornjoj kući. Tu je otpor velikaša bio žestok, a naročito znatan stoga, što su konzervativni elementi bili u većini. Tek nakon teške borbe nagovoriše grof Szécheny i barun Wesselényi svoje drugove, da pristanu na nj. Isto su se tako i hrvatski zastupnici opirali toj osnovi ističući, da hrvatsko plemstvo mora oslobodjenjem kmetova, kao i ukinućem robote naprosto propasti. Razlog toj pojavi nalazi u svom tadašnjem izvještaju jedan hrvatski pouzdanik bečkoga dvora u tome, što je u Hrvatskoj (bez Slavonije) vladao sasvim drugi odnošaj izmedju kmetova i gospodara negoli u Ugarskoj. Prvo i prvo bješe u Hrvatskoj kudikamo pretežniji broj malih plemića posjednika negoli u Ugarskoj, koji da bi ukinućem kmetstva naprosto propali, dapače i veliki posjednici da bi postradali, budući da imadu po svojim dobrima velik broj slobodnjaka, kojih ne smiju tjerati na robotu i koji su od nekih javnih radnja oslobodjeni. Osim toga da je bilo još i drugih uzroka, kao primjerice, što kmetovi ne žive na jednom mjestu, već raštrkano, tako da i ne stvaraju sela, te se zato teško skupljaju na posao vlastelinski; nadalje je tlo kudikamo slabije rodno negoli u Ugarskoj, i napokon niti ima u zemlji radnika, niti bi ih siromašno plem

stvo moglo plaća ti. Plemstvo hrvatsko uopće nije tada ni pomišljalo, da bi ikad moglo doći vrijeme, kad će ono seljake trebati još i za drugo nešto, a ne samo za obradjivanje polja, domeće pomenuti pouzdanik.

Medjutim Hrvati kao i preostali konzervativni elementi bjehu nadglasani, pa tako bi od većine prihvaćena zakonska osnova, 19. novembra 1833. otpremljena u Beč kralju na sankciju. Na dvoru naidje ona na neprebrodive poteškoće. Onim materijalnim poboljšicama kmetova, kao što su desetina i robota, nije se dašto dalo prigovarati, no zato nije kralj Franjo ništa htio ni da čuje o onim trim političkim točkama nazrijevajući u njima demokratizaciju Ugarske i Hrvatske; stoga ih zabaci (28. aug. 1834.) s obrazloženjem, da ne pripadaju u urbarsko pitanje. Sada uze dvor nastojati, da zastupnici dobiju od svojih županija nove instrukcije. Nastojanjem nekih velikaša i velikih župana odista se zgodi potom, da je većina županija instrukcije udesila u konzervativnom smislu; posljedica bješe, da je ponovni predlog ove zakonske osnove već u donjoj kući propao, te je uzakonjeno osim one materijalne poboljšice samo to, da seljak može slobodno seliti prodavši prije svoju kuću i prirod. Za robotu pak imao se svake godine otkupiti novcem, ako je s time bio sporazuman njegov vlastelin. Poradi toga upriješe liberalci sve sile, da se bar ukine svećenička desetina, al ni na to ne htjede da pristane gornja kuća. Uspjeli su konačno jedva nekako u tom, da je malo plemstvo kupnjom seljačkoga dobra imalo plačati za to

pana odista astojanjem nekiyojih župani

« ПретходнаНастави »