Gajevih novina, a potom možda i čitavoga ilirskoga pokreta, no poradi ondašnjega načina uredovanja sama je dozvola uslijedila tek 9. jula 1834., dakle više od godinu dana poslije audijencije, jer je policajni ministar grof Sedlnitzky najprije trebao da sakupi informacije o karakteru. Gajevu preko svojih pouzdanika hrvatskih, a onda je stavio 15. juna 1834. kralju predlog, da se Gaju, koga svi pohvališe i preporučiše, izdade dopuštenje za izdavanje novina s izričnom motivacijom, da to treba već i stoga učiniti,,,jer ne leži u previšnjoj namjeri Vašega Velič a nstva, da narodni jezik Hrvata bude istisnut onim Magjara."

Za to vrijeme čekanja Gaj je nastavio nauke svoje na sveučilištu u Leipzigu, gdje je onda 20. jula 1834. promoviran na doktora filozofije, koji mu je naslov u očima naroda uvelike podigao ugled. Njegovi su se drugovi u Zagrebu medjutim uzbudjenom dušom spremali na suradnju u obećanim novinama. Koliko ih već osvojiše ideje Gajeve, najbolje nam pokazuje pismo mladoga Ljudevita Farkaša (Vukotinovića), kad je najavio uredniku „Letopisa matice srpske“, Teodoru Pavloviću, svoje suradništvo, te ga podjedno zamolio, da ga uzme u red prenumeranata. Tom prilikom, 14. novembra 1833., piše iz Požuna, kuda je dopratio kao mladi jurat na sabor grofa Janka Draškovića, ovako:,,Vredno i osebojno potrebno jest svakomu Horvatu, koji v vremenu vezdašnjem, domovinu i slavenstvo čuvati želi, znati i poznati korake i lepe napretke, koje S er blji

brati naši v slovstvu svojemu delaju, iz onog tulikajše zroka, kajti sa Serbljinom sjediniti se, želja svakog pošte nog Horvata jest. Vatra ta, koja na nebu Horvata sad se žari, ako zoru rujnu i dan svetli ne donese, v tmicu onda vekuvečnu padne zemlja moja!" Kad su Gaj i njegovi mladi drugovi dobili u ruke kraljevu dozvolu, onda ih tek zaokupiše najteža pitanja. I uzeše vijećati. Oko Gaja sabraše se Dragutin Rakovec, Vjekoslav Babukić, Dimitrija Demeter, Ante Mažuranić, Ivan Derkos, Pavao Stoos, Antun Vakanović, Ognjoslav Utješenović i Ljudevit Vukotinović. Ka ko da se sastavi oglas na narod, kojim dijalektom, a kojom li bi ortografijom trebalo izdavati ove novine? Koncepte oglasa načiniše Vukotinović, Babukić, Ante Mažuranić i sam Gaj. Na vijećanju prihvatiše Gajev, dopunjen sa svim boljim mislima ostalih. Sam,,Oglas", datiran 20. oktobra 1834., adresiran je ovako,,Svetloj i prepoštovanoj gospodi svakoga stališa i reda, slavnoga naroda slavenskoga vu južneh stranah, kakot Horvatom, Slovencem, Dalmatinom, Dubrovčanom, Srbljem, Kranjcem, Štajercem, Korušcem, Istrianom, Bošnjakom, ter ostalem Slovencem, svem zadnjić roda našega i jezika ljubiteljem i zavetnikom lepo pozdravljenje!" Potom se kaže, kako su gotovo svi evropski narodi u znanostima već tako daleko uznapredovali, da se u svakoj kući čitaju novine i knjige pisane na materinjem jeziku. ,,Nije li dakle skrajnje vrijeme, da i mi, potomci čuvarâ i braniteljâ evropske kulture, podignemo

na dostojnu čast jezik mile naše slovenske matere, jezik obilan riječima i sladak izgovorom, jezik koji nas naravski veže osamdeset milijuna braće."

s a

Mnogo je teže bilo pitanje o dijalektu i ortografiji, no i njega je Gaj srećno prebrodio. On je i predobro znao, da je u prvi kraj mogao računati samo sa Zagrebom i okolišem kao glavnim konzumentom, dakle s kajkavcima. A znao je još i to, da se baš medju njima nalaze neki odličniji njegovi protivnici, koji su bili dosta jaki, da mu sav posao pokvare. Stoga da u prvom redu sebi sagradi solidnu bazu, odluči se protiv svoga boljega uvjerenja za kajkavski dijalekati staru ortografiju, dakle za onu istu, protiv koje je još nedavno vojevao. Kad stvar uhvati zdrav korijen i kad se narod malo po malo upozna s njegovim općeslavenskim idejama, a napose jugoslavenskim, onda je namislio započeti pravom reformom i pravom svojom zadaćom.

I tako je nova godina 1835. donijela konačno narodu,,Novine Horvatske" i njen literarni prilog,,Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatin z ka";,,Novine" izlazile su utorkom i subotom, a ,,Danicza" samo subotom.

Ove prve novine hrvatske bjehu od inteligencije primljene s velikim ushićenjem; sa svih strana dobivao je Gaj zanosnih pisama za znak priznanja i odobravanja. Kako se i nadao, preplatnici bili su u glavnom samo kajkavci, dok ih se vrlo malo javilo iz Krajine i Slavonije, a pogotovo iz Dalma

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest

13

cije, Bosne i Slovenije. Poradi toga Gaj se odluči bez prethodne više dozvole već naredne godine 1836. promijeniti ime, dijalekat i ortografiju, znajući dobro, da kajkavci sami niti su podobni, da stvore i uzdržavaju osobitu literaturu, niti su dosta brojni i jaki, da postoje kano posebno narodno tijelo, šta više, Gaj i njegovi drugovi brzo se uvjeriše tečajem požunskoga dugotrajnoga sabora, da ih čekaju teške borbe s Magjarima, pa stoga je trebalo jačom otpornom snagom ići u boj, a podjedno i sav narod okupiti oko jedne zastave. Vidjesmo, da je već davno bio pripravljen terrain za ideju ilirsku. Tako izidje sada na površinu ime Ilirije, pod kojom su Gaj i njegovi drugovi razumijevali Korušku, Goricu, Istru, Kranjsku, Štajersku, Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Dubrovnik, Crnu Goru, Bosnu, Hercegovinu, Srbiju, Bugarsku i južnu Ugarsku (Bačku i Banat), te ilirski jezik književni, naime štokavštinu Hrvata i Srba. Sada se početkom godine 1836. preobraziše,,Hrvatske novine" u „Ilirske narodne novine" s prilogom ,,Danica ilirska“ i značajnim geslom :,,Narod bez narodnosti jest tijelo bez kosti“, dok je kajkavštinu zamijenila štokavština prema uzoru Dubrovčana, ali i prema uzornom radu Vuka Karadžića, a staru ortografiju nova, Gajeva.

Tim odvažnim i presudnim činom, biva uredjenjem jedinstvene ortografije i Vukove štokavštine, Gaj je izveo najveće djelo svoje, odstranivši njime i posljednju zagradu,

što je dijelila Hrvata od Hrvata, a onda Hrvata od Srbina. To je najveličajniji momenat u kulturnoj povijesti našega naroda, a znači više negoli stotinu krvavih a neplodnih pobjeda na bojnom polju, kako nas to uči prošlost. Starom hrvatskom separatizmu i provincijalnom drobljenju bješe zadan smrtni udarac, dosljedno nesvijesnim masama narodnim udahnut je život d anašnjega nacionalnoga i političkoga hrvatstva. Bez ovoga slavnoga čina Gajeva ne da se nikako ni zamisliti sav naš budući politički rad, a naročito onaj oko ujedinjenja narodnoga. Otkad se južni Slaveni doseliše na Balkanski poluotok, to je prvi put, da se pomišljalo na rodno jedinstvo od Soče do Carigrada.

na

No isto je tako važna i književna strana ta vjerna pratilica političkih ciljeva i težnja. Narod hrvatski, razdrobljen kroz duge vijekove, nije tada imao ni jedne knjige, koja bi se na savkoliki narod obraćala i obazirala. Njena je temeljna karakteristika u predilirsko doba, da je bila lokalna. Eno, Kačić nikad nije prije toga vremena dopr'o do kajkavaca, Relkovića poznavala je samo jedina Slavonija, Dubrovčani ne prijedjoše daleko granica svoje republike, a isto tako bjehu kajkavci poznati samo kajkavcima. Sa Gajem je dobila naša knjiga opće narodni značaj : odsada unaprijed ona je namijenjena cijelo me narodu, ona je razumljiva svakomu njegovu sinu, ona uči i poučava sav narod, ona širi vjersku tole.