Слике страница
PDF
ePub

tako, da Hrvatska postane sastavnim dijelom Ugarske. Kod toga pak posla najviše je Magjare pomagao virovitički podžupan Ivan Szallopek, čije ime stoga Hrvati proklinju. No još ima jedna važna stvar. Stara Hungaria bila je država u kojoj se nije pazilo na narodnost, već samo na stalež, pravo, privilegija i slične jurističke pojmove, pa tako i jeste u njoj vladao opći sklad i medjusobna ljubav. Sada ujedared uzeše Magjari tumačiti ono staro „Hungari“ kao „Magjari“ sa zahtjevom, da kao što su prije svi žitelji Hungarije bili „Hungari“, tako da odsada unaprijed treba da budu Magjari. Ovu težnju svoju spremni su provesti i najgrubljim nasiljem, čemu ima već mnogo primjera, a konačni joj je cilj, da magjarski jezik, kao „zemaljski jezik“ Magjarije, dosljedno „Magjara“, prošire od Karpata do Adrije. Kad se to zbude, a drže da će se to ubrzo zbiti, onda se nadaju, da će se dvor stalno preseliti iz mnogonarodne Austrije i Beča u Peštu, i osnovati samostalnu magjarsku državu, odruženu od ostalih austrijskih zemalja, s kojima bi je imao vezati u najboljem slučaju samo jedan isti vladar. Budući da se Magjari uzdaju u svoju većinu na požunskom saboru, to Hrvati sa zebnjom u srcu gledaju u budućnost, te im je jedino pouzdanje previšnji dvor.

No i Hrvati sami mnogo su krivi. U prvom redu ne pokazuje narod, a naročito široke mase nižega plemstva, upravo nikakova smisla i mara za politički javni život, tako da primjerice na županijske generalne skupštine kadikad jedva dolazi desetak plemića ; samo su restauracije županijske živahnije, no prolaze inače sasvim mirno. Razlog

tome traži Moyzes u prvom redu u golemom neznanju i nepoznavanju stvari radi potpune nestašice valjanih škola, a onda u siromaštvu. Tek kad se dira u plemićka privilegija, dakle u njihove materijalne interese, stanu se hrvatski plemići micati. „Da nijesu Magjari na prošlom saboru (1832./36.) tako napadnim strančarstvom napali na municipalna prava hrvatska, kaže doslovno Moyzes, a naročito – što vrijedi za većinu hrvatskoga plemstva - da nijesu Magjari na prošlom saboru izišli s novim urba rom, već da su se baš obratno zauzeli za vlastelinske interese, onda bi nesumnjivo najveći dio hrvatskog a plemstva rado pristao na zahtjev Ma gjara, da za ne mari jezik svojih pradjedova, i prigrlio bi ma gjarski jezik, kako bi već znao i umio. Ali poradi urbarskoga pitanja magjarski je jezik u Hrvatskoj naišao na antipatiju, dapače kod nekih postade i omraženim, premda samo prijateljovanje s Magjarima i sada još broji dosta prijatelja, koji misle, da se samo u združenju s Magjarima može tražiti sigurno jamstvo za plemićke povlastice“.

I tako se eto zgodi, da su se plemići u većini svojoj poradi urbara, a svećenstvo još i poradi protestantizma složili s hrvatskom omladinom na obranu municipalnih prava u jednu skupinu, koja bi prozvana doskora ilirskom strankom. Njoj nasuprot stajala je zasada još mala skupina ljudi magjarskih prijatelja kao ma gjarska stra n k a. Kod stvaranja ilirske stranke bješe od presudne važnosti intenzivni rad same omla

dine, ne samo što je njime održala na okupu sve protivnike magjarskoga nastojanja, nego i pribavila novih drugova, šta više, djelovanje je svoje uistinu protegla na čitav narod. Posljedica pak svega toga jeste politički preporod naroda hrvatskoga.

Iodista, narod hrvatski ima da zahvali preporod svoj poglavito malom ali zanosnom broju ilirskih književnika, koji su podali narodu pravac, važan ne toliko u literarnom obziru, koliko upravo u političkom, dapače istih širokih slojeva narodnih uhvatile su se – iza vijekova i vijekova prvi puta – temeljne političke ideje većma putem „budnica“, negoli putem političkih članaka u „Ilirskim novinama“, dašto poradi tadanjih nesnosnih cenzuralnih prilika. Ilirska je literatura narodu pročistila i proširila krug njegovih političkih ideja, a time je i probudila narodnu svijest, te uspirila onu patriotsku revnost, koja je zastidjevši se s dojakošnjega narodnoga nehaja živo pregla, da čitav narod podigne i učini savremenim s ostalim evropskim mu drugovima. Bez ovoga skromnoga rada na duševnom polju hrvatskom ne da se nikako ni zamisliti sve ono, što se docnije, zapravo sve do danas dogodilo, i to baš na političkom polju.

Mi se ne možemo zabaviti ilirskim književnim produktima prema njihovoj nutarnjoj vrijednosti, jer je to posao literarne historije. Mi ćemo je samo uglavnom karakterizovati, koliko je tijesno privezana uz političku historiju.

Ilirska je književna produkcija najbujnije procvala na polju poezije. Premda je i tada poe

zija bila u prvom redu sama sebi svrhom ispunjavajući zadovoljstvom i zanosom kao najljepšom nagradom tvorca samoga, ipak se ona osobito snažno doimala narodnoga javnoga života, što više, ona je prečesto služila političkim ciljevima. To je i sasvim prirodno, jer je poezija toga doba vazda imala pred očima budjenje i gojenje narodne svijesti i patriotizma, što i jeste poglaviti smjer čitave onovremene hrvatske poezije, i ne samo značajka drame i epa, već i lirske i pučke pjesme. Stoga teško da ima još koja evropska literatura izuzevši savremenu magjarsku, u kojoj bi pjesništvo u tolikoj mjeri uzimalo gradju svoju iz područja narodnosti i patriotizma, pa da bi je s tolikom

atrom i zanosom obradjivala. I iste ljubavne pjesme isprepletene su žarom rodoljubnim ; stoga i dijele pjesnici toga vremena srce svoje izmedju ljube i domovine. Dapače poezija ilirska diže se do sudije svoga vremena, čas ga blago i nježno podsjećavajući na njegove dužnosti i na viši zadatak ljudski, čas opet karajući ga s iskvarenih običaja i kukavštine, pokazujući kod toga na dičnu i slavnu uspomenu djedova i pradjedova, tih idealnih predstavnika narodnoga junaštva, kreposti, morala, vjernosti, požrtvovnosti i ustrajnosti. Odatle i njegovanje narodne prošlosti kao druge značajke ilirske književnosti, ali ne u smislu nauke, znanosti, već u sasvim romantičnom smjeru. Tada se nije izučavala historija s težnjom, da se nadje istina, već da se iznesu na svjetlost pred široke narodne mase uzorni primjeri rodoljublja, ne bi li tako pomogli do što krepčega ojačanja narodne ilirske

dekin na njeena, coezija ilivoje izmetoga

[ocr errors]

svijesti. Pa tako su u to doba poezija i historija sestre blizanke od zajedničke matere fantazije. Uza sve to ovaj je književni smjer osobito snažno djelovao na razvoj narodnih političkih ideja, a u prvom redu na pomisao rastave od Ugarske, ili bolje reći na prelom s Magjarima.

No preporodni rad hrvatske omladine našao je u taj par još i moćnoga saveznika i pravo ne znajući za nj; to su bili odnosi izmedju Magjara i bečkoga dvora.

Sabor požunski od godine 1832/36. jasno je dokazao, da liberalna (reformna) stranka raste u Ugarskoj, te da će ubrzo potpuno mah preoteti. Kako je dvor od toga za zirao, a naročito svemožni Metternich, odlučio se poslije sabora na oštre mjere, a uz pomoć njihovu nadao se ugušiti napredovanje Magjara. U prvom redu postavi na čelo vlade ugarske ,,bezuvjetno pouzdane ljude“, pa tako zamijeni kancelara grofa Adama Revitzkoga grof Fidel Pálffy. Revitzky bješe isto tako vjeran Beču kao i Pálffy, ali kako su ga računali još medju „ljude kralja Franje“, smatrao je grof Kolowrat, član bečke regencije, Pálffyja kao svoga rodjaka pouzdanijim i zgodnijim. I odista, u Ugarskoj izazvalo je ovo imenovanje pravo zgražanje, jer je novi kancelar bio čovjek bezobziran, a pored toga nije ni magjarski znao. Čim je dakle preuzeo vladu, Pálffy je odmah uredio tajno redarstvo do savršenstva, te dao proširiti po njemu u javnosti razne glasine, koje su mu imale biti povod za naumljena nasilja. Sada se ujedared pročulo, da u Ugarskoj postoji neko tajno društvo, koje hoće da

« ПретходнаНастави »