zija bila u prvom redu sama sebi svrhom ispunjavajući zadovoljstvom i zanosom kao najljepšom nagradom tvorca samoga, ipak se ona osobito snažno doimala narodnoga javnoga života, što više, ona je prečesto služila političkim ciljevima. To je i sasvim prirodno, jer je poezija toga doba vazda imala pred očima budjenje i gojenje narodne svijesti i patriotizma, što i jeste poglaviti smjer čitave onovremene hrvatske poezije, i ne samo značajka drame i epa, već i lirske i pučke pjesme. Stoga teško da ima još koja evropska literatura izuzevši savremenu magjarsku, u kojoj bi pjesništvo u tolikoj mjeri uzimalo gradju svoju iz područja narodnosti i patriotizma, pa da bi je s tolikom atrom i zanosom obradjivala. I iste ljubavne pjesme isprepletene su žarom rodoljubnim; stoga i dijele pjesnici toga vremena srce svoje izmedju ljube i domovine. Dapače poezija ilirska diže se do sudije svoga vremena, čas ga blago i nježno podsjećavajući na njegove dužnosti i na viši zadatak ljudski, čas opet karajući ga s iskvarenih običaja i kukavštine, pokazujući kod toga na dičnu i slavnu uspomenu djedova i pradjedova, tih idealnih predstavnika narodnoga junaštva, kreposti, morala, vjernosti, požrtvovnosti i ustrajnosti. Odatle i njegovanje narodne prošlosti kao druge značajke ilirske književnosti, ali ne u smislu nauke, znanosti, već u sasvim romantičnom smjeru. Tada se nije izučavala historija s težnjom, da se nadje istina, već da se iznesu na svjetlost pred široke narodne mase uzorni primjeri rodoljublja, ne bi li tako pomogli do što krepčega ojačanja narodne ilirske

svijesti. Pa tako su u to doba poezija i historija sestre blizanke od zajedničke matere fantazije. Uza sve to ovaj je književni smjer osobito snažno djelovao na razvoj narodnih političkih ideja, a u prvom redu na pomisao rastave od Ugarske, ili bolje reći na prelom s Magjarima.

No preporodni rad hrvatske omladine našao je u taj par još i moćnoga saveznika i pravo ne znajući za nj; to su bili odnosi izmedju Magjara i bečkoga dvora.

Sabor požunski od godine 1832/36. jasno je dokazao, da liberalna (reformna) stranka raste u Ugarskoj, te da će ubrzo potpuno mah preoteti. Kako je dvor od toga zazirao, a naročito svemožni Metternich, odlučio se poslije sabora na oštre mjere, a uz pomoć njihovu nadao se ugušiti napredovanje Magjara. U prvom redu postavi na čelo vlade ugarske,,bezuvjetno pouzdane ljude“, pa tako zamijeni kancelara grofa Adama Revitzkoga grof Fidel Pálffy. Revitzky bješe isto tako vjeran Beču kao i Pálffy, ali kako su ga računali još medju ,,ljude kralja Franje“, smatrao je grof Kolowrat, član bečke regencije, Pálffyja kao svoga rodjaka pouzdanijim i zgodnijim. I odista, u Ugarskoj izazvalo je ovo imenovanje pravo zgražanje, jer je novi kancelar bio čovjek bezobziran, a pored toga nije ni magjarski znao. Čim je dakle preuzeo vladu, Pálffy je odmah uredio tajno redarstvo do savršenstva, te dao proširiti po njemu u javnosti razne glasine, koje su mu imale biti povod za naumljena nasilja. Sada se ujedared pročulo, da u Ugarskoj postoji neko tajno društvo, koje hoće da

podigne bunu, a uporedo s tom glasinom zaredjaše hrpimična uapšivanja tobožnjih sumnjivaca. Išlo se zapravo zatim, da se najglavniji članovi bivše saborske opozicije zatvore, a medju ostalima i sam Déak, do čega ipak nije došlo. Medju utamničenima pak nalazio se u prvom redu Ludovik Kossuth (od 5. maja 1837.), jer je bez vladine dozvole izdavao neke rukopisne političke novine. Kossuth bi radi veleizdaje odsudjen na četiri godine tamnice, koju mu kazan povisi stol sedmorice na pet godina. Poslije njega bi uapšen i član velikaške kuće barun Nikola Wesselényi, radi jednoga govora držana u Szatmáru, te je i on osudjen s veleizdaje na tri godine (1. febr. 1839.). Pored ovih progona Magjarâ bečka je centralna vlada dakako odmah pomislila i na sve one, koji su bili kivni na Magjare poradi njihova magjarizatornoga nastojanja. Nema sumnje, kako smo jasno vidjeli, da ilirski pokret nije bečko djelo, ali nema sumnje ni o tom, da se Beč njime namislio poslužiti u svoju korist, dakle da ga je od časa do časa podupirao.

Kao prvi znak sklonosti Hrvatima bješe to, što je kralj Ferdinand V. podijelio (1836.) grofu Janku Draškoviću poslije sabora red sv. Stjepana. No još značajnije pokazala se ta sklonost prigodom Gajeve molbe za osnutak štamparije, kao i tečajem daljih godina. Dobivši dopuštenje za izdavanje novina. Gaj je već onda pomišljao, kako da dobije privilegij, da smije u Zagrebu otvoriti svoju štampariju. I taj se važni obrt poradi svoje tijesne veze s političkim ciljevima u to doba dobivao samo od vrhovne vlade, dakle od samoga kralja. Još 30.

decembra 1835. predao je Gaj molbu, da mu se dozvola dade, da u Zagrebu osnuje,,bibliografski zavod". Molbu su njegovu preporučili ban Vlašić, biskup Alagović, zagrebački kaptol, županija zagrebačka, gradsko poglavarstvo i vrhovni školski ravnatelj grof Karlo Sermage, i to kao na rodnu potrebu. Ovu je molbu medjutim zabacila ugarska vlada, pa je tako Gaj saznavši za to uzeo nastojati, da mu ponovna molba (od 11. maja 1836.) dodje izravno na ruke kraljeve. Za tu svrhu pošao je lično u Beč ponijevši sa sobom preporučno pismo zagrebačkoga podžupana i bivšega poslanika netom minula sabora požunskoga, Hermana Bužana, i to adresirano na tadanjega dvorskoga prezidijalnoga tajnika (od 22. maja 1836.). U tom pismu kaže Bužan, da se na nj obraća,,u poslu, koji je od najvišega interesa po moju domovinu kao i po naš narodni opstanak“, „budući da Magjari hrvatske novine, kao osobito moćan nasap protiv širenja magjarizma u kraljevinama Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji gledaju krivim okom, dapače, kako smo iz posve pouzdana izvora saznali, već je ugarska vlada učinila neke korake, da onemogući dalje izlaženje našega narodnoga lista. Već iz toga nam razloga bezuvjetno treba Previšnje zaštite Njeg. Veličanstva, te visoke protekcije c. kr. ministarstva". Potom ističe Bužan, kako je izdavanje novina poradi maloga broja preplatnika skupa stvar, tako da bi ih Gaj bez svoje štamparije morao prestati izdavati,,,koji bi dogodjaj bio ne samo smrtni udarac po našu narodnost, te nas u očima Mag'ara, - jer bi njihova bahatost time samo još i

više porasla, kompromitirao, nego ne bi nimalo povoljnih posljedica za sobom povukao po interese cjelokupne monarhije".

Koncem maja stigao je Gaj u Beč, te odmah potražio ministra grofa Sedlnitzkoga kao i njegova tajnika. Gajeva je molba odmah uzeta u raspravu, te onda kralju, odnosno Metternichu predan spis, u kojem se Gajeva molba prosudjuje s političke strane (2. juna). U tom se veoma značajnom spisu ponajprije kaže, kako je Gaj god. 1834. dobio dozvolu za izdavanje hrvatskih novina, a onda nastavlja doslovno ovako: „,Ova je dozvola izdana s više važnih političkih obzira, a naročito u nakani, da se Hrvate i Slavonce predobije protiv zamišljene samostalnosti Ugarske na osnovu magjarskoga jezika, te da se i ojača njihova privrženost previšnjem c. kr. prijestolu, a onda još i u toj nakani, da se preko njih predobiju i privuku k Austriji susjedni slavenski puci kao što su Srbi, Bošnjaci, Hercegovci, Crnogorci i Turska Hrvatska, koji kao da većma mare za Rusiju i njezin blagotvorni utjecaj. I odista se u kratko vrijeme, kroz rečene hrvatske novine, u oba smjera pokazao povoljan rezultat po monarhiju, jer je s jedne strane proisteklim političkim entuziazmom Hrvata stavljen snažan nasa p protiv magjarskih težnja, a s druge stali su se posredovanjem ovih novina oni pomenuti puci u književnim poslovima zbližavati, pa tako gledaju sada većim interesom u ovu monarhiju negoli ikuda drugud, kako se sve to vidi iz ,,Danice" i njenih dopisa". Stoga preporuča grof Sedl