Слике страница
PDF
ePub

koji se samo starao oko toga, da sačuva svoj položaj smatrajući ličnim dušmaninom svakoga, pa i prijatelja, koji bi samo riječ izustio u korist reforama.

Još prije sabora, u doba županijskih izbora, vlada je medju brojnim drugim nasiljima počinila jedno vrlo značajno. Ona je naime zabranila peštanskoj županiji izabrati grofa Gedeona Rádaya, koji je u svoje doba energički istupio u korist političkih osudjenika. Peštanska ga je županija ipak izabrala, našto je vlada odlučila, da će silom spriječiti, da grof Ráday ne zauzme svoga zastupničkoga mjesta. Sasvim je dakle prirodna stvar, da je saborsko zasijedanje vrlo burno počelo, a naročito u donjoj kući, gdje se umjesto o kraljevskim propozicijama uzelo raspravljati o povredama, o slobodi govora, o parnicama baruna Wesselényija i Ludovika Kossutha, kao i o ostalim osudjenicima. Rádayeva stvar lako je bila riešena jer se grof odrekao mandata, ali se stim žešća borba vodila oko onih drug h pitanja. U toj raspri predložio je palatin Josip, da bi se zamolio kralj, da osudjenicima milošću svojom opet povrati slobodu, no u Beču o tom ne htjedoše ništa ni da čuju, šta više, već su stali pomišljati na to, kako bi sabor raspustili, u županije poslali kraljevske povjerenike i silom utjerali porez. No Déak i njegova stranka takodjer ne htjedoše ništa da znadu za milost kraljevu, već su tražili pravicu. U tom je času nastao u vanjskoj politici preokret. Poradi istočnoga pitanja uzela se Francuska spremati na rat, što je dalo povoda ozbiljnoj bojazni u Beču, da ona tom prilikom i opet

Tali pore ništa då tom je točnoga podalo po

ne bi stavila na glavu jakobinsku kapu i tako možda ponovno Evropu bacila u vrtlog revolucije. Ta pogiba o spasla je sabor od raspusta i omogućila o poziciji, da od vlade bečke iznudi važnih uspjeha. Prvo je bilo, da je Metternich pristao na pomilovanje Wesselényijevo, dok je i Déak odstupio od svoga ranijega stajališta, te načelno pristao na amnestiju, ali samo za sve osudjenike, dakle i za Kossutha. Podjedno je izjavio, da bez toga ne će vlada dobiti poreza. Iza dulje debate sklopljen je konačno sporazum ; dne 29. aprila 1840. kralj je potpisao pomilovanje, našto su uapšenici pušteni na slobodu. Nadalje je omogućio vanjski politički položaj, da je Ugarska sada konačno u čitavoj svojoj upravi potpuno dobila magjarski kao službeni jezik, osim u vojsci, a onda još su stvoreni neki važni zakoni na polju narodno-gospodarstvenoga kredita i pravosudja, zaključeno je graditi most lančanik izmedju Pešte i Budima, provesti regulaciju Dunava, te konačno stvoriti mjembeni zakon. Osim toga još je votirana za gradnju peštanskoga magjarskoga narodnoga kazališta 450.000 for., kod koje je svote i plemstvo dobrovoljno sudjelovalo. Stvorivši tako pedeset i pet zakonskih članaka sabor se razišao, nakon što ga je kralj sam zaključio, dne 13. maja 1840.

Medjutim ni taj sabor nije po Hrvate mirno prošao, jer su Magjari i tom prilikom što s uspjehom, a što bez uspjeha napali hrvatska prava. Na nj su došli od Hrvata pored trojice poslanike, naime podbana Andrie Markovića za gornju, a Aleksandra Dominića i Hermana Bužana

a donju kuću, još i protonotar Nikola Mikšić s glasom i m, estom u donjoj kući, onda od visokoga klera Juraj Haulik, biskup zagrebački, Josip Kuković djakovački, Mirko Ožegović senjski, Josip Schrott naslovni beogradski, pa Stevan Stanković mitropolit karlovački s Josifom Rajačićem, episkopom vršačkim. Od velikaša bili su nazočni : grofovi Nikola Szécsen, veliki župan požeški, te Nikola Zdenčaj zagrebački, pa grofovi Aleksandar Drašković, Aleksandar Erdödy, Petar Pejačević i barun Franjo Kulmer. Kaptol zagrebački zastupao je kanonik Josip Haramustek, djakovački Karlo Pavić, a čazmanski Petar Javić, dok su u ime kr. slob. gradova došli : Franjo Kukuljević za Bakar, Karlo Catinelli za Rijeku, Karlo Klobučarić za Karlovac, Martin Segerc za Varaždin, a Ivan Bedeković za Zagreb. Napokon slavonski županijski zastupnici bili su : Gustav Marković, veliki bilježnik i Aleksandar Farkaš, odvjetnik za požešku, grof Ivan Pejačević i Ladislav Janković prisežnici županijski za virovitičku, te Žigmund Posavec komorski savjetnik i Josip Žitvay podžupan za srijemsku. Turopoljsku plemićku općinu zastupao je komeš Antun Josipović.

Za saborovanja, kako u donjoj tako i u gornjoj kući, Hrvati sudjelovahu gotovo u svim raspravama zauzimajući redovito konzervativno stajalište vladino naspram magjarskih reformističkih težnja, što je i bila sasvim prirodna stvar, jer su se sve novotarije pokazale kao pogibeljne po hrvatska prava. Prvi je sukob planuo u donjoj kući 26. juna (u 7. sjednici) i to prigodom čitanja popisa svih saborDr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

15

logu službeni ne i uze kao 78(16. jul

skih nazočnih zastupnika i poslanika. Kad je naime pročitan ovaj popis, primijeti zastupnik županije virovitičke Ladislav Janković, da je razabrao, kako se u njemu ne pravi nikakova razlika izmedju ugarskih i slavonskih županija, pa stoga, da se iz te novotarije ne bi u buduće izvodili kakovi zaključci, ulaže protest. Sada uzeše Magjari tumačiti ovu novotariju kao nedužnu posljedicu poredjanja županija alfabetskim redom, no Déak izjavi, da je bolje, da se ostane kod dosadašnjega običaja, u čemu ga podupriješe još: Herman Bužan, Aleksandar Farkaš i Žigmund Posavec. Tako se i zbude.

Mnogo je znatnija rasprava o odborovu predlogu, da se općenito uvede ma gjarski jezik kao službeni ne samo u Ugarskoj, nego i u Hrvatskoj. U toj raspravi uze kao glavni govornik hrvatski riječ Herman B u ž a n (16. jula u 13. sjednici), te reče: Kad je u zadnjem deceniju prošloga stoljeća narod magjarski opazio propadanje svoje narodnosti, nije uzrok tome tražio niti u vladanju Josipa II. niti u ranama zadanim drevnom ustavu, a niti u udaljivanju od starih običaja, jer je dobro znao, da narodnost može i bez ustava postojati, te da se izgubljeni ustav dade opet i natrag zadobiti, dok se propala narodnost nikad više oživiti ne da. Budući da je jezik najkrepče obilježje, kojim se narodi izmedju sebe razlikuju, i jer je on podjedno još i najbolje i najpouzdanije mjerilo za napredak i kulturu svakoga naroda, narod je magjarski spremajući se da provede s duhom vremena složne promjene u svojim zakonima, u prvom redu smatrao potrebnim procvat narodnoga jezika, čime

se nadao udariti zdrav osnov narodnoj sreći. I odista, već u kratko vrijeme opazio je svaki rodoljub udivljenja vrijedan uspjeh, i to baš uz pomoć za tu svrhu stvorenih zakona. No sve ovo valja takodjer primijeniti i na Hrvatsku i njen narodni jezik. Da se bolje razumije položaj Hrvatske u tom pitanju, potrebno je još jednom istaknuti što predlaže odbor : staleži i redovi žele, da se odsele unaprijed svi zakoni, kraljevske pozivnice i predstavke na sabor, kao i otpisi i odluke pišu jedino na magjarskom jeziku, a i okružnice ugarske vlade i osude stola sedmorice, pa konačno da se magjarski jezik uvede u Vojnu Krajinu, te u svim školama Ugarske i Hrvatske učini nastavnim jezikom. To predlaže odbor. No kad uzmemo u obzir, nastavi Bužan, da zakone, koji su odlučni po život poštenje i imutak gradjana valja napisati na jeziku, koji je svima razumljiv, nadalje s obzirom na to, što je u Hrvatskoj i Slavoniji latinski jezik municipalni jezik, pa onda što se isto tako uvedenju magjarskoga jezika protivi duh i narodnost stanovnika Vojne Krajine, dapače i sama je vojna uprava uzalud pokušavala kroz tri stoljeća, da u njoj ukorijeni njemački jezik, te konačno s obzirom na to, što se predmeti u školi ne mogu obučavati na jeziku koga nitko ne razumije, — Bužan otklanja predlog odborov, koliko bi se imao protegnuti na teritorij Hrvatske i Slavonije, jer bi to značilo uništenje hrvatske narodnosti. Hrvati pak nastoje po primjeru Magjara svom snagom, da unaprede procvat svoga jezika, te su u tom poslu već za kratko vrijeme

« ПретходнаНастави »