Слике страница
PDF
ePub

pravo sebi sačuva. A zar je ovo, što se sada hoće s predlogom odborovim, zalog povjerenja Hrvatske, kojim se ona povjerila pouzdanosti staleša Ugarske, koji tada i obećaše, da će ta prava hrvatska čuvati? Zar će sada sinovi onih staleža Hrvate pritisnuti? To ne može da vjeruje, te se nada, da predlog odborov ne će biti prihvaćen. Mikšića poduprli su još i Josipović, Klobučarić Bužan, Dominić, dok Slavonci ne progovoriše ni riječi, jer se njih to pitanje nije ticalo. Uza sve to predlog odborov bi prihvaćen i otpućen u gornju kuću, koja ga zauzimanjem glavnoga hrvatskoga govornika Haulika, pa podbana Markovića, župana Szécsena i drugih na predlog predsjednika palatina Josipa otkloni. I tako bi stajalište hrvatsko u tom pitanju spaseno. Medjutim se primače kraj saboru, koji bješe zaključen 13. maja 1840. Nekoliko dana prije toga stiže na sabor otpis kraljev od 5. maja 1840., kojim otkloni potvrdu onoga ključka, da se ima magjarski jezik kao zvanični uvesti i u Hrvatsku poslije deset godina, ali je zato potvrdjen urbarski zakon, kojim bješe dopušten kmetovima potpuni otkup, dakle oslobodjenje. Puni zadovoljstva i s ovakoga uspjeha ostave Hrvati požunski sabor, da izvijeste zagrebački o svom radu.

za

Hrvatski se sabor našao na okupu dne 10. augusta 1840. pod predsjedanjem banova zamjenika biskupa Haulika, budući da je ban Vlašić još 16. maja iste godine umr'o. Ponajprije primio je na znanje izvještaj svojih poslanika s požunskoga sabora, te kraljev otpis, kojim se biskup Haulik

imenuje namjesnikom banske časti, a onda zaključi, da se umoli Njeg. Veličanstvo, da bi Hrvatskoj dao za bana nadvojvodu Stjepana, a medjutim neka bi namjesnik upravljao zemljom potpunom vlasti kao da je ban. Iza toga odluči sabor, poradi dogadjaja na požunskom saboru, na kralja poslati posebnu predstavku s molbom, da županijama požeškoj, virovitičkoj i srijemskoj ostane naziv donja Slavonija (Slavonia inferior), dok je posebni odbor imao da izradi spomenicu, u kojoj se ima na osnovu historijske gradje dokazati, da je Slavonija dio kraljevine Hrvatske, a ne Ugarske; u taj su odbor ušli Vjekoslav Bužan kao predsjednik, a Nikola Mikšić protonotar, Josip Briglević, Stjepan Kereskenyi i Eduard Zerpak kao članovi. Drugi se pak odbor s biskupom Haulikom, grofom Jankom Draškovićem, Imbrom Inkeyem, Hermanom Bužanom i arkivarom Aurelom Kuševićem imao pobrinuti, da sakupi dokaze o pripadnosti Dalmacije Hrvatskoj. Člankom XIV. pak izreče sabor Njeg. Veličanstvu napose zahvalu, što je odbio nepravedne zaključke požunskoga sabora. No sabor je ovaj obratio još i napose pažnju svoju na procvat narodne kulture. Člankom XXIV. odredi, da se zamoli Njeg. Veličanstvo,,,d a se u kr. zagrebačkoj akademiji i po svim gimn azijama urede katedre čistoga narodnoga jezika (t. j. štokavštine), pa da se tako uporaba njegova proširi, te njegovanje njegovo snažnije potpomogne". Taj svoj zaključak sabor izrijekom tumači, da ga je stvorio,,osokoljen primjerima drugih naroda, a tako i Magjara, koji

rade gorljivom brigom oko što većega procvata svoga narodnoga jezika; stoga držimo da je i naša dužnost, da i naš jezik što većma uzgojimo, da se tako istakne tip naše narodnosti". Ovo je prvi saborski zaključak od vijekova stvoren u korist općenita procvata hrvatskoga jezika. No sabor učini još jedan znatan korak. Poznato nam je već, kako se stalo baš u to doba i hrvatsko kazalište radjati poglavito brigom Dimitrije Demetera. I Magjari su na nedavnom saboru votirali znatnu novčanu svotu za osnutak svoga kazališta. Sada sabor hrvatski po tom primjeru zaključi člankom XXVII., da se imadu kupiti sa svrhom, da se ,,narodno kazalište potpomaže i uzdržava“, dobrovoljni prinosi. Sabor sam započe dobrim primjerom sabravši izmedju svojih članova četiri i po hiljade forinti, no podjedno odabere i posebni kazališni odbor s grofom Jankom Draškovićem na čelu, da čitavo pitanje dobro prouči i onda sabor izvijesti. Iza nekih omanjih posala sabor se razidje dne 18. augusta dokazavši jasno, da je stupio u službu narodnoga preporoda hrvatskoga.

Duh koji je provijavao hrvatski sabor, osokolio je na dalji rad i široku javnost. Dne 25. marta 1841. osnovano bi,,društvo za unapredjenje i popravljanje poljodjelstva u Hrvatskoj", ili poslije prozvano,,Gospodarsko društvo". A da se unapredi književnost, odluči se zagrebačka čitaonica, da će osnovati posebnu glavnicu pod imenom,,Matica Ilirska", dok se njeni članovi obvezaše, da će,,kupiti barem po jedan primjerak svake novo izdane ilirske knjige".

O osnivanju,,Matice Ilirske" raspravljalo se na glavnoj skupštini zagrebačke čitaonice 10. februara 1842., a svrhu njenu i potrebu prikazao je grof Janko Drašković ovim riječima: „Najpoglavitija svrha društva našega jeste rasprostranjivati nauku i književnost u narodnom jeziku našem, pa mladeži našoj dati prilike, da se domorodno izobrazi. Ovamo najviše pripada tiskanje vrsnih knjiga za priličnu cijenu. Mi imamo mnogo starih i glasovitih djela iz XVI. i XVII. vijeka, kad je njemačka literatura bila još u zipci. Imamo Čubranovića, Ranjinu, Zlatarića, Gundulića, Palmotića, Gjorgjića i mnoge ine. Ovo dakle preštampati organičkim (glasoshodnim) pravopisom našim, jednoglasna je želja svih onih, kojima su poznate ove stare klasične knjige, jednako dične po duhu i po ukusnoj krasoti. Ovim bi putem postigli slavu u književnom svijetu, a uz to bi takodjer znatnu pomoć dali i domaćim našim spisateljima, da sastave kakovo vrsno djelo". Skupština prihvati predlog Draškovićev i tako bi ,,Matica" osnovana. Prvi njen odbor sastavljen bijaše ovako: Dr. Ljudevit Gaj predsjednik, Vjekoslav Babukić tajnik, a Demeter, Štoos, Antun Mažuranić i Ljudevit Vukotinović odbornici. Već prve se godine javilo 150 utemeljitelja i 400 članova.

I ovako je zanosom i radom narod hrvatski stekao u nekoliko godina temelje svoga svoga kulturnoga života. Sada se trebalo silom prilika dati na organizaciju obrane ovih stečevina a to je moglo biti jedino zadaća političke stranke. Sve do ovoga vremena, to jest

do sabora požunskoga od godine 1839./40., nije ni u Ugarskoj kao ni u Hrvatskoj bilo političkih stranaka složenih na načelnim temeljima, dakle stranaka s jasno istaknutim programom i organizacijom, već samo političkih skupina, koje bi se vazda nanovo sastajale prigodom pojedinih pitanja. Tekar sabor od 1839./40. urodio je u Ugarskoj tvorbom političkih stranaka; obrazovala se konzervativna stranka na čelu joj grof Aurel Dessewffy, zapravo dvorska, premda je i ona podupirala sve reforme, koje su išle u korist magjarstvu. Njoj nasuprot stoji liberalna reform na stranka s Franjom Déakom na čelu, dok se tek u zametku nalazila radikalna magjarskas Ludovikom Kossuthom kao vodjom. Već 1841. planuo je medju ovim strankama ljut boj po novinama, koji je najposlije samo radikalizmu donio koristi.

Prema uzoru magjarskomu obrazovaše se i u Hrvatskoj političke stranke. Već su se kroz dulji niz godina, a naročito poslije 1830., mogle u javnosti jasno raspoznavati dvije skupine ljudi s različnim političkim nazorima. U prvi kraj bijahu prijatelji Ugarske i jačanja magjarstva brojniji i običajniji ne samo po našim županijskim i drugim skupštinama, već i u saboru, no nešto poslije, upravo povodom težnja požunskoga sabora za onim poznatim nam reformama, nastade preokret: prijatelji Magjara našli su se u gradjanstvu i u inteligenciji u tolikoj manjini, da se ne usudjivahu nikako ni na javu izlaziti. Medjutim pojava velike ideje ilirske, a naročito prihvat štokavštine, a potom i udruživanje

« ПретходнаНастави »