Слике страница
PDF
ePub

i zaklju, pa tako i jedino na

župan požeški Szécsen i barun Kulmer. Svi su oni ovo pitanje označili jedino nutarnjim poslom hrvatskim, pa tako i zabaci velikaška kuća predlog i zaključak donje kuće, po čem Hrvati uspješno prevladaše u tom pitanju i ovaj put.

Uz protestantsku debatu, a nešto docnije i uz gravaminalnu, došlo je na dnevni red i pitanje o pripadnosti Slavonije. Slavonski zastupnici, a naročito Janković, grof Pejačević, Posavec, pak Požežani Marković i Farkaš usprotiviše se tome, da se Slavonija smatra dijelom Ugarske, te da se broji medju ugarske županije. U toj debati iznese još i kanonik Haramustek gomilu historičkih dokaza, da Slavonija pripada odvajkada Hrvatskoj, odnosno banskoj vlasti, a naročito od 1745. dalje, a samo je porezno od 1751. izjednačena s Ugarskom (19. febr. 1840., u sjednici 87.). No Magjari uza sve to uzeše tvrdokorno tražiti, da se posve napusti ime Slavonija, dok se konačno ne umiješa predsjednik Szerencsy u raspravu, rekavši da to ne može da bude, jer se Slavonija nalazi u kraljevskom naslovu, a i kod krunisanja nosi se posebni njezin barjak s grbom. Zastupnici se magjarski uzeše potom pozivati na Verböczyjev „Tripartit“ (od 1517.), koji da broji sadanje slavonske županije (vukovsku (Valko : Vukovar), srijemsku i požešku) kao dio „Hungarije“, dok pod ,,Slavonijom“da razumijeva županije križevačku, varaždinsku, zagrebačku i virovitičku. Stoga neka se na ove županije prenese ime Slavonija, a sadanje tri slavonske županije neka se posve i sasvim sjedine s Ugarskom. No predsjednik se i tome usprotivi istaknuvši, da

sve to ne može da bude, jer se nikad nije nijedan kralj ugarski izjavio, da su one tri ž u pa nije sastavni dio Uga rske, a onaj drugi predlog dokazuje samo to, da ipak treba da ostane naziv „Slavonija“. Poradi toga ostade i ovaj put slavonsko pitanje povoljno riješeno za Hrvate, a to stim više, što su se u gornjoj kući takodjer zauzeli za hrvatsko stajalište požeški župan grof Szécsen, podban Marković biskup Haulik, kanonik Schrott, barun Kulmer, pa i neki magjarski velikaši.

Napokon je još trebalo Hrvatima preturiti jedno znatno pitanje, a to je pravo plaća nja polovice vojnoga poreza, što ga Ugarska plaća po pojedinoj porti, jer je predlog odborov išao zatim, da ukine hrvatski privilegij i da Hrvatsku u porezovnom pogledu posve izjednači s Ugarskom. Debata se vodila 15. aprila (u sjednici 133.), a glavni hrvatski govornik bješe protonotar Nikola Mikšić. On smatra prirodnom pravednošću, reče, da svi dijelovi jedne iste zemlje nose i jednake terete. Tu su pravednost imali pred očima i oni, koji su izrekli, da Hrvatska ima da plaća drugačije porez negoli Ugarska, jer H rvatska niti je ž u pa nija, niti dio Ugarske. Potom prikazuje Mikšić historički razvitak hrvatskoga poreza, a onda reče: U Ugarskoj su staleži zamijenili portalni vojnički sistem s redovitom vojskom (1715.), a izvori, kojih su prihodi prije služili za uzdržavanje portalne vojske, bili su otada odredjeni za uzdržavanje redovne vojske. Odonda je taj prihod poznat pod imenom

„ugarskoga poreza“, a nastao je odatle, što je Ugarska, jer nije mogla biti prisiljena na dvostruki teret, naime na dužnost sudjelovanja u portalnoj insurekciji i na porez, koji sada služi za uzdržavanje redovite vojske, bila oslobodjena od prvoga tereta, to jest portalnoga, a tako je ostalo sve do danas. Naprotiv Hrvatska je troškove za insurekciju zadržala, te nije nikad taj teret prelila u drugu formu, pa kao što se Ugarskoj nije dvostruki teret naprtio, tako nije ni Hrvatska nikaki novi porez preuzela pod bilo kojom formom otkupa od tereta insurekcije. Stoga Hrvatska kao što ga nije do sada plaćala, ne će ga ni od sa da, jer vrši svoju insurekcionalnu dužnost, kako onda tako sada. Pored toga Hrvatska plada i za uzdržavanje Krajine, dakle zapravo više negoli Ugarska. Prema tome dakle plaća nje poreza uopće nije zajedničko U ga rskoj i Hrvatskoj, već ima jedno posebno ugarsko i jedno posebno hrvatsko, pa kao što Ugarska nije nikad bila dužna da pridonosi plaćanju hrvatske insurekcije, tako ona to nije ni danas. Prije godine 1790. nije pitanje poreza hrvatskoga bilo predmet požunskoga sabora, već hrvatskoga. Tada se zaključilo, da će se hrvatski porez na pose od ugarskoga raspravljati na požunskom saboru. Toga pak nijesu Hrvati tada učinili, da svoj porez povise, što su mogli i sami kod kuće učiniti, nego baš zato, da obrane lakše svoje pravo. Hrvatska dakle nije toga učinila 1790., da sebe liši svetoga prava votirati porez, koje je svim slobodnim narodima zajedničko, već da to pravo sebi sačuva. A zar je ovo, što se sada hoće s predlogom odborovim, zalog povjerenja Hrvatske, kojim se ona povjerila pouzdanosti staleša Ugarske, koji tada i obećaše, da će ta prava hrvatska čuvati? Zar će sada sinovi onih staleža Hrvate pritisnuti? To ne može da vjeruje, te se nada, da predlog odborov ne će biti prihvaćen. Mikšića poduprli su još i Josipović, Klobučarić Bužan, Dominić, dok Slavonci ne progovoriše ni riječi, jer se njih to pitanje nije ticalo. Uza sve to predlog odborov bi prihvaćen i otpućen u gornju kuću, koja ga zauzimanjem glavnoga hrvatskoga govornika Haulika, pa podbana Markovića, župana Szécsena i drugih na predlog predsjednika palatina Josipa otkloni. I tako bi stajalište hrvatsko u tom pitanju spaseno. Medjutim se primače kraj saboru, koji bješe zaključen 13. maja 1840. Nekoliko dana prije toga stiže na sabor otpis kraljevod 5. maja 1840., kojim otkloni potvrdu onoga z aključka, da se ima ma gjarski jezik kao zvanični uvesti i u Hrvatsku poslije deset godina, ali je zato potvrdjen urbarski zakon, kojim bješe dopušten kmetovima potpuni otkup, dakle oslobodjenje. Puni zadovoljstva i s ovakoga uspjeha ostave Hrvati požunski sabor, da izvijeste zagrebački o svom radu.

Hrvatski se sabor našao na okupu dne 10. augusta 1840. pod predsjedanjem banova zamjenika biskupa Haulika, budući da je ban Vlašić još 16. maja iste godine umr'o. Ponajprije primio je na znanje izvještaj svojih poslanika s požunskoga sabora, te kraljev otpis, kojim se biskup Haulik

imenuje namjesnikom banske časti, a onda zaključi, da se umoli Njeg. Veličanstvo, da bi Hrvatskoj dao za bana nadvojvodu Stjepana, a medjutim neka bi namjesnik upravljao zemljom potpunom vlasti kao da je ban. Iza toga odluči sabor, poradi dogadjaja na požunskom saboru, na kralja poslati posebnu predstavku s molbom, da županijama požeškoj, virovitičkoj i srijemskoj ostane naziv donja Slavonija (Slavonia inferior), dok je posebni odbor imao da izradi spomenicu, u kojoj se ima na osnovu historijske gradje dokazati, da je Slavonija dio kraljevine Hrvatske, a ne Ugarske; u taj su odbor ušli Vjekoslav Bužan kao predsjednik, a Nikola Mikšić protonotar, Josip Briglević, Stjepan Kereskenyi i Eduard Zerpak kao članovi. Drugi se pak odbor s biskupom Haulikom, grofom Jankom Draškovićem, Imbrom Inkeyem, Hermanom Bužanom i arkivarom Aurelom Kuševićem imao pobrinuti, da sakupi dokaze o pripadnosti Dalmacije Hrvatskoj. Člankom XIV. pak izreče sabor Njeg. Veličanstvu napose zahvalu, što je odbio nepravedne zaključke požunskoga sabora. No sabor je ovaj obratio još i napose pažnju svoju na procvat narodne kulture. Člankom XXIV. odredi, da se zamoli Njeg. Veličanstvo, „da se u k r. z agrebačkoj akademiji i po svim gimnazija ma urede katedre čistoga narodnoga jezika (t. j. štokavštine), pa da se tako uporaba njegova proširi, te njegovanje njegovo snažnije potpomogne“. Taj svoj zaključak sabor izrijekom tumači, da ga je stvorio „osokoljen primjerima drugih naroda, a tako i Magjara, koji

« ПретходнаНастави »