Слике страница
PDF
ePub

velikoga dijela južnih Slavena oko jedne misli i jednoga imena, pa nagli procvat ilirske literature i ostale kulture, a naročito glasna saborska izjava, da će Hrvatska sebi uzeti za diplomatski jezik hrvatski (ilirski), sve je to urodilo posljedicom, da su Magjari stali promatrati dogadjaje prekodravske kao nešto opasno po njihove aspiracije, pa su stoga stali pomišljati na ustuk. Pobijanje, a ako bude možno, isto iskorjenjivanje ilirstva, to je imala da bude zadaća njihovih pomagača u Hrvatskoj. Zameci magjarofilske političke stranke u Hrvatskoj imadu se tražiti na požunskom saboru od godine 1839., gdje su ondjašnji velikaši magjarski, a naročito grofovi Ludovik i Kazimir Batthyány, te Ludovik Pálffy uzeli djelovati na ondje nazočne hrvatske velikaše grofove Aleksandra Draškovića, sinovca čestitoga starca grofa Janka, i na Aleksandra Erdödyja, te ih nagovorili da preuzmu vodstvo u svoje ruke. Pored ovih bili su osnivači magjarofilske stranke još i neki Magjari nastanjeni u Hrvatskoj, a u prvom redu zagrebački akademički profesori Tivadar Pauler, Antun Molnár, Ivan Mikusay, Josip Mátsik, te sam prodirektor (inače rodjeni Hrvat) Josip Shufflay, a na teologiji vicerektor Stjepan Ledinszky, kivni dušmanin od klerika još 1836. utemeljena književnoga zbora duhovne mladeži. Razumije se, tom se kolu pridružiše još i oba brata baruni Levin i Juraj Rauch, turopoljski komeš Antun Daniel Josipović, onda neki plemeniti Jelačići, Karlo Jelačić, zagrebački odvjetnik Eduard Zerpak, županijski sudac Pavao Kereszthury i mnogi drugi.

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

16

Prvo bješe ovoj skupini plemića, da su osnovali po uzoru Széchenyjevu u Zagrebu ,,Kasinu“, kao protivutabor ilirskoj,,Čitaonici“. Za tu su svrhu nabavili, poglavito požrtvovnošću grofa Aleksandra Draškovića kuću grofa Amadéa de Várkonya (danas prirodoslovni muzej u Demeterovoj ulici), u kojoj se već u januaru 1840. uze razvijati društveni život, da u smislu svojih pravila njeguje magjarski jezik i širi magjarske političke ideje. Već početkom juna 1840. znali su Iliri, da se u tom kolu snuju nekakove tajne osnove ,,protiv naroda". I odista, politički su ciljevi ovih plemića išli zatim, da se u prvom redu odstrani magjarskim težnjama toliko protivno, a i opasno ime ilirsko, kao tobože u korist i na spas,,horvatskoga", nadalje, da se izbaci nova ortografija zajedno s ,,vlaškom" štokavštinom u korist kajkavštine te konačno, da se,,Horvati“ što tješnje prislone i pridruže Magjarima u jednu jedinstvenu magjarsku političku državu, da poprime jezik magjarski, ne samo kao službeni, već i kao obukovni u školama, a na požunski sabor da bi svaka od triju hrvatskih županija (zagreb., varažd. i križev.) izravno slala po dva zastupnika, onako kako to čine slavonske i ugarske. Prema tome dakle, ova je skupina plemića (da li svijesno ili nesvijesno danas je sasvim sporedno pitanje), zapravo išla u kraj nim konsekvencijama svojih političkih težnja za potpunom propašću hrvatske municipalne samostalnosti, te za magjarizacijom svoga naroda, jer to su samo mogle da budu poslje

dice odstranjenja onih razlika, što su postojale od vijekova izmedju Hrvata i Magjara u političkom i javnom životu. Sasvim je dakle u skladu s takovim nazorima i izjava komeša Antuna Josipovića i njegovih Turopoljaca na velikogoričkoj skupštini njihovoj (u junu 1842.), da „oni doduše žele da sačuvaju svoju hrvatsku narodnost, no ako bi došlo do toga, da se s njome moraju da rastanu, onda svakako vole da budu Magjari negoli Iliri". Nešto docnije, na požunskom saboru u više navrata isti Josipović javno je izdavao sebe i svoje nesvijesne Turopoljce Magjarima, pa tako se i zgodi, da su neki magjarski pisci, kao Mihajlo Horváth i Teodor Bottka uzeli pisati ozbiljne studije u tadanjim magjarskim časopisima (1844.) dokazujući, da su Turopoljci potomci prastaroga turskoga plemena Kabira, koje se (po kazivanju cara Konstantina Porfirogeneta) pridružilo Magjarima u Lebediji (na Crnom moru), a kao drugi dokaz njihova magjarskoga podrijetla istakli su činjenicu, da su kraljevi i hercezi iz kuće Arpádove baš stoga tako rado boravili u Zagrebu, da budu bliži Turopoljcima, koje su kao Magjare osobito voljeli i mazili !

Ubrzo, već početkom 1841. združe se gore pomenuti plemići u prvu hrvatsku političku stranku, dakako potporom i nastojanjem Magjara, a s gore istaknutim političkim programom i imenom,,hrvatsko-ugarska stranka", dok su joj protivnici nadali ime ,,Magjaromani", od čega postade pučka riječ,,magjaroni". Ovu stranku crta u jednom izvještaju,

[ocr errors]

u Beč profesor Moyzes ovako: To su stranom rodjeni Magjari, stranom potomci magjarskih roditelja, stranom opet takovi ljudi, koji su po magjarskim školama usvojili ultramagjarske principe, a stranom opet takovi, koji drže, da se samo u slozi s mnogobrojnim magjarskim plemstvom mogu u kreposti održati plemićka privilegija, ali ima još i takovih ljudi, koji se nadaju da će kroz Magjare štogodj postići, te koje vode isključivo lični interesi". Nova se ova stranka odmah dade na rad. U prvom redu uze nastojati, da ocrni Ilirstvo u Beču kao veleizdajničko, jer da je tobože u službi pravoslavne Rusije, što dokazuje nedavni Gajev put i odulji boravak u Varšavi, Moskvi i Petrogradu (od juna do septembra 1840)., prihvat štokavštine, dijalekta „,puna ruskih, srpskih i bosanskih riječi“, te napadno prijateljovanje i druženje Iliraca s pripadnicima,,grčko-nesjedinjenoga zakona." Ulogu ovu i posao preuzeo je zagrebački odvjetnik Eduard Zerpak, koji je već 24. februara 1841. poslao prvu svoju opsežnu ali lažnu tužbu u Beč na ministra grofa Sedlnitzkoga, a kroza nj na svemožnoga kneza Metternicha Istodobno uzeše i magjarske onovremene glavne novine, i to ne samo Kossuthov „Pesti Hirlap", već i isti konzervativni „Világ“, kao i liberalni „Jelenkor", žestoko udarati na Ilirstvo, kao na veleizdajničku misao.

Medjutim za Hrvatsku samu mnogo je znatnija agitacija magjaronske stranke u širokim masama nižega, naročito seljačkoga plemstva. Govorili su im,

da ih Iliri kane otkinuti od Ugarske, te sjediniti s austrijskom Ilirijom, u taj par zapravo s Kranjskom, s kojom bijahu prekosavske strane, dakle i Turopolje, sve do god. 1822. u zajednici, dašto pod njemačkom apsolutističkom upravom. Ovo pak sjedinjenje da za hrvatsko plemstvo znači koliko i potpuni gubitak ,,plemenščine" te plaćanje teških poreza, dapače morat će se svi i „,brijati kakti Kranjci“, a suviše još i učiti njemački i ostati bez ikakove konstitucije i slobode. Baš zato, jer su protiv plemstva, Ilirci,,nete ništa znati" o imenu hrvatskomu, koje je „od veka naše ime milo“, jer se,,na vseh Horvatov sramotu preveliku",,prekrstili jesu na Ilire i tak odstupili od prave svoje vire". No ne samo da nose tudje i sumnjivo ime, već se služe i pravomu Horvatu jedva razumljivim jezikom, koji su uveli u svoje knjige, a onda još i broje medju svoje turske Bošnjake i,,vlaške“ Srbe, koji svi nijesu naše vjere. S druge pak strane govorilo se neukim ljudima o magjaronima ovako: ,,Gledajte kako se ovi ljudi čvrsto drže vaše vjere i vašega jezika, dapače drugi jezik i ne znadu ; gledajte, kako se muče da spriječe nakane ilirske, boreći se tako za vašu narodnost horvatsku, vjeru i naše pravice. Oni su dakle pravi jedini Horvati, s njima dršte, njima se pridružite“. Sve je to dakako još i živom riječi, pa obiljem jela i pića učinjeno simpatičnim neukim plemićkim masama, tako da su ubrzo, a naročito u Turopolju, nastojanjem Josipovićevim, gledali u Ilirima najbješnje dušmane i izdajice. Kako je pak seljačko plemstvo bilo mnogobrojno, a i znatan dio

« ПретходнаНастави »