Слике страница
PDF
ePub

žom, i to ili u kazališnoj dvorani, ili u dvorani županijske zgrade. Pored toga još su neki Iliri stali osporavati Turopoljcima jednoselcima pravo glasa s pozivom na naredbu bana Josipa Esterházyja od 8. juna 1735. i na identični članak XXVIII. hrvatskoga sabora od 5. marta 1749., kojima bješe normiran red, kako da se biraju časnici u općini turopoljskoj, što dakako ima stim više da vrijedi za županijsku restauraciju. Prepirka svrši tako, da je mnijenje Ilira bilo prihvaćeno. Uza sve to. borba je bila medju objema strankama vrlo žestoka, a izgled u rezultat izbora neizvjestan, čemu mnogo ne pomože ni povjerljiva uputa samoga biskupa Haulika od 1. maja na sav kler biskupije zagrebačke, da nagovori seljačko plemstvo, da se pridruži velikom županu Zdenčaju, koji je uopće bio glavna nada i uporište Ilira. Poglavito se borba dašto i vodila oko predobljenja brojnoga seljačkoga plemstva, naime oko Turopoljaca, Sveto IvanZelinaca, Moravčana i Draganićaka; prva i najbrojnija skupina bila je potpuno u taboru magjaronskom, dok se ostale tri, a naročito Draganićaki priključiše ilirskoj stranci. Kako je u to doba bio običaj, dolazilo je plemstvo oboružano sabljama na izbore. Dakako, sada gdje su strasti bile toliko snažno raspirene, bilo se bojati krvava sukoba, stoga zabrani župan Zdenčaj plemstvu, da dodje s oružjem na izbor, našto mu se Josipović obveza, da će se njegovi ljudi pokoriti ovom nalogu.

Iza oduljega neumornog i strastvenog,,kortešovanja“ svane napokon 30. maj 1842. Ujutro održana je pod predsjedništvom Zdenčajevim žu

panijska kongregacija, na kojoj je uglavljen red, kojim će se opraviti restauracija i povrh toga bi još i odredjeno, da će se svečani čin obdržavati u dvorištu zemaljske kuće (banske palače). Poslije toga zapute se skupštinari u svoja glavna taborišta: Iliri podjoše u,,streljanu“, a magjaroni k,,paradajzlu". Poslije podne oko tri sata podju kolima Gaj i još neki Iliri ususret svetoivanskim i moravečkim plemićima do Sesveta i nešto dalje, da ih svečano doprate u grad i da im porazdijele glavno spoljašnje obilježje ilirske stranke

crvenkape s ilirskim grbom. Kad to saznaše magjaroni, otpreme oveću četu u Maksimir, da ondje na otvorenoj cesti dočekaju pomenuto plemstvo i da zametnu kavgu, ne bi li time oslabili redove ilirskih pristaša. I odista, kad opaziše magjaronski korteši, gdje se svetoivanečki i moravečki plemići voze pod crvenkapama s Gajem na čelu u prvim kolima, zaustave povorku, izvuku sablje, te stanu vikati:,,I mi smo Horvati, i mi smo plemenita braća vaša, ali nismo Iliri! Skinite crvenkape!" I čas potom zametne se krvava tučnjava, u kojoj prisjednik banskoga stola, svetoivanečki plemić Antun Štauduhar

na magjaronskom kortešu, inače takodjer rodom svetoivanečkom plemiću Čegeteku sablju na dvije pole ozlijedivši ga suviše još teško po glavi, da je sav krvav pao odmah na tla. To je prvi krvavi sukob izmedju Ilira i Magjarona, a dojmio se ostalih korteša tako, da su Iliri sa svetoivanskim i moravečkim plemstvom nesmetano mogli nastaviti put do grada. Medjutim

pobrza Gaj stigavši u Zagreb ravno k velikom županu Zdenčaju, da se potuži radi tog napadaja, no dok se u stanu spremao za tu posjetu, doletješe u grad i oni magjaronski napadači s prekinutom polovicom Štauduharove sablje, da će ravno k velikom županu, da se i oni potuže. Nedaleko županova stana namjere se na Gaja, podignu užasnu viku: „Ubijte ga, ubijte!“, koju popratiše kišom kamenja, tako da se Gaj jedva spasao naglim koracima u županovu sobu. Naveče istoga dana odluče Iliri priredit sa svojom glazbom serenadu svojim prvacima, no kad htjedoše da iz Mesničke ulice zakrenu na današnje Strossmayerovo šetalište, doleti u mraku od nekuda kamen, koji teško obrani jednoga glazbara. Sada nastade vika i smutnja i potjera, a kad Iliri nigdje ne nadjoše krivca, poleti jedna njihova skupina do magjaronske kazine i na njoj polupa sve prozore.

Sve ovo baš nije podavalo mnogo nade u mirni tok sutrašnje restauracije. Već u 6 sati ujutro vičući uz put po zagrebačkim ulicama: „Mi smo Horvati!", napune Turopoljci i ostali magjaroni čitavu desnu stranu dvorišta zemaljske kuće zaposjevši stol i šator priredjen za velikoga župana kao i sve klupe odredjene za županijske časnike. U osam sati dodjoše Iliri, te zapremiše lijevu stranu dvorišta. Čim se stranke ugledaše, počeše dašto padati razni poklici, ali uglavnom ipak je neki red održan. No kad udje u dvorište veliki župan s ostalim časništvom, uzeše se Iliri gurati do stola, koji već, kako rekosmo, magjaroni zapremiše. Iliri su sada htjeli da i oni dopru do stola,

te da ga bar u polovicu za sebe preotmu, no magjaroni im toga ne dadoše. Poradi toga došlo je do guranja, onda do tučnjave, u kojoj neki Iliri izvukoše sablje, a drugi podigoše šake, pa tako bjehu iza žestoke tučnjave konačno magjaroni do jednoga iz dvorišta istjerani napolje, našto Iliri podignu Gaja na ramena uz urnebesno klicanje. Odmah u početku tučnjave ostaviše veliki župan i časnici dvorište, te Zdenčaj zatraži pomoć od vojničke oblasti. Kad je vojska došla, već su magjaroni bili izbačeni iz dvorišta, pa tako nastupi mir i red u njemu. Ipak zapremi vojska sva vrata i prolaze, našto se veliki župan vrati na svoje mjesto, te s nazočnim Ilirima jednoglasno provede restauraciju : u dva sata popodne bješe izbor obaju podžupana Benka Leutulaja i Eduarda Jelačića

opravljen, a sjutradan izbor ostalih časnika. U Zagrebu još nevidjena zanosna bakljada iste večeri 1. juna završi pobjedu ilirsku. Od kolikoga li bješe zamašaja ova restauracija županije zagrebačke za političko shvaćanje našega naroda, najjasnije pokazuju riječi, što ih je umni Maksim Prica pisao Gaju, čijoj su neodoljivoj agitatorskoj vještini općenito svi pripisivali ovu pobjedu ilirsku, koja da je,,čin, djelo, koje je ulilo nove žive krvi i višeg života u suhe žile ne samo hrvatskoga, nego i srpskoga plemena, pa u najnovije doba i u žile Kranjske i Štajerske. Vaša je zasluga veća nego najvećih spisatelja, jerbo lakše je perom vladati, nego činom, tako rekuć s mačem u ruci uzdizati trule, raznježene mase k životu. Vi imate za štit proti svakim strijelama vaš čin i plod vaše radnje.

Restauracija 1842. je više učinila i više našem svijetu života donijela, nego sve u nas napisane knjige i knjižice."

I odista, tako je i bilo. Već sada (3. juna) predloži barun Franjo Kulmer, kad se kod grofa Janka Draškovića našao u društvu s Gajem, Stoosom, Babukićem i Vakanovićem, da uvede hrvatski jezik kao službeni u hrvatske županije, našto Gaj napiše dne 18. istoga mjeseca članak u svojim novinama, u kojem istače, kako Hrvatima, a napose seoskom plemstvu, nikad ne će trebati drugi koji jezik do li hrvatskoga,,,a to stim manje, ako ilirskim domorodcem podje za rukom, kao što se ufaju da se u sve poslove (zemaljske) hrvatski jezik uvede (kao službeni)".

Medjutim ilirski uspjeh prigodom zagrebačke restauracije kud i kamo je snažnije djelovao na Magjare i njihove prijatelje magjarone. Sikćući od srdžbe oni su pregli za tim, da se rezultat njezin proglasi nezakonitim i nevaljalim, da sruše,,intrigana“ župana Zdenčaja, da se imenuje novi ban, koji će onda ponovno opraviti restauraciju. Poradi toga zaključe magjaroni, da više ne će sudjelovati na županijskim kongregacijama zagrebačkim, dapače vodstvo njihovo uloži već 1. juna protest protiv nezakonito provedenoga izbora pred županijom i kod ugar. dvorske kancelarije, a 3. juna pred zagrebačkim kaptolom. Dne 7. juna opet se sastaše Turopoljci u Velikoj Gorici na skupštinu, na kojoj onda zaključiše, da se ima kralju Ferdi

« ПретходнаНастави »