Слике страница
PDF
ePub

i pomame, riječju s va protivu ustavna gibanja iliriz ma progla š ujemo po gradjanskoj dužnosti našoj kao greš na.“ Virovitička županija pak primijetila je, da ako bi se istragom pronašlo, da je turopoljska tužba lažna, onda neka tužitelji ne ostanu bez kazni. Za Turopoljce se donekle angažovala još i županija požeška, dapače i varaždinska svojom izjavom, da ona samo „u imenu kraljevstva horvatskog a nalazi jamstvo municipalnoga svoga života, ustavne slobode i pradjedovske narodnosti, pa osudjuje stoga sva takova teženja, koja bi prelazila preko granica izobraženja narodnoga horvatsko-slavonskoga jezika, kojemu ilirskog a na zivanja, jer neosnovana u zakonu, pod nikojim obzirom priznati ne može.“ Jedino križevačka županija i grad Karlovac odrješito stanu na stranu Ilira, a na poruku Turopoljaca ne odgovoriše ništa.

Pred tolikom vikom čitave Ugarske i većega dijela Hrvatske i Slavonije uze bečka vlada popuštati. Prvo je bilo, da je imenovala sebi odana i vjerna muža, inače po odgoju Magjara, potkapetana u dvorskoj ugarskoj tjelesnoj gardi, Erdeljca grofa Franju Haller al banom (16. juna), a 25. jula virovitičkoga župana Josipa Ši škovića kraljevskim komesarom, da povede istragu o tečaju zagrebačke restauracije. Na taj glas pošalje županija zagrebačka na kralja molbu (23. augusta), da se opozove imenovanje komesara, no sve bijaše uzalud. Sada je svima bilo jasno, da se za Ilire nešto nepovoljno sprema. Već 17. juna javlja Ferdo Livadić iz Samobora Gaju ovako: ., Saznao jesam, da će kraljevska komišia iz Beča dojti, vsakoga Ilira posebno pretresati, obsuditi, Vas nemilo skončati dati, ime slavne svete starodavne Ilirije za sve vijeke uništiti !"

1 Grof Franjo Haller de Hallerke ö, rodio se 24. marta 1796. u obiteljskom dvorcu Kerelő Szent Pál (u županiji Kisküküllö) Po dovršenim pravnim naukama pošao je u vojsku, te stekao na bojištu kod Leipziga (1813). oficirski čin. Potom postade komornik palatina Jo. sipa, a onda bi imonovan potkapetanom dvorske tjelosne ugarske garde. Odrekavši se banstva nastavi vojnički život po Italiji i u Beču. Umro je u Beču 5. marta 1875.

Ovo prinudi ilirsku stranku, da u javnosti razloži, što hoće i kako misli urediti poslove, a naročito kako sebi pomišlja odnošaj s Magjarima. Taj je posao izvršio Dragutin Rakov a c u knjižici „Mali katekizam za velike ljude“, u kojem ponajprije istače, da u Hrvatskoj postoje dvije stranke, od kojih jedna hoće da Hrvatima narine magjarski jezik (,,nadrimagjarska stranka“), dok druga, „ilirska stranka“, štiti narodnost svoju i jezik. Iza toga kaže Rakovac, kako je nadrimagjarska stranka izdala statute za svoju kazinu na njemačkom jeziku, a ipak se u njima govori samo o Ugarskoj i o učenju magjarskoga jezika, dok su hrvatski sasvim prešutjeli. Uopće ova stranka ne ide ni za čim, što bi bilo od koristi po hrvatstvo, već samo za onim, što je dobro po magjarstvo, dapače drže sebi i Magjare za sluge. Ovi odrodjeni hrvatski plemići podupiru dakle Magjare u njihovoj težnji, da na razvalinama ostalih narodnosti podignu svoju pomagjarivši čitavu Ugarsku, Erdelj, Hrvatsku, Slavoniju, Krajinu i Rijeku. Svi ovi krajevi opet imadu ne samo pravo, nego im je i dužnost, da magjarizaciju odbiju, jer je svakom narodu njegova narodnost svetinja, upravo onako, kako je i Magjarima njihova. Uostalom, kaže Rakovac, ni u samoj Ugarskoj nije potreban jedan isti službeni jezik. Hrvati i Slavonci p a k neće nik a d primiti magjarski jezik već zato, što se od starine služe latinskim, pa na tom jeziku imadu napisane sve svoje spise. Cim bi pak to pravo napustili, Ma gjari bi potom nastojali, da im i sva ostala pra va unište, jer se ne bi samo zadovoljili uvedenjem magjarskoga jezika kao službena, već bi uznastojali, da on i na svim područjima života prevlada, a „mi pako ni malo volje nemamo narodnost i jezik naš izgubiti“, te „ako bi već do toga došlo, da bi se morali odreći latinskoga jezika, volimo za naše poslove uvesti svim a ra zu mljivi ilirski jezik, nego narodu nera zumljivi ma gjar ski“. , Ilirima, a ne isključivo Hrvatima, zovemo se zato, nastavlja Rakovac, jer hoćemo da imamo literaturu, a znamo, da tri hrvatske varmegje s granicom hrvatskom literature imati ne mogu. Dakle literatura treba da se protegne i na ostalu našu braću po krvi i jeziku, naime na Slavonce, Dalmatince, Srblje, Kranjce, riječju na sve jugozapadne Slavene". Rakovac vjeruje, da su stari Iliri bili Slaveni, ali kad i ne bi to bili, a ko se pod ovim

imenom možemo svi sjediniti, zašto da se ne sjedinimo, kad pod dr ugim imenom to nije moguće. Potom prelazi Rakovac na magjaronske prigovore. Zastrašuju plemstvo, da će plaćati poreze kao i kmetovi. To je nesmisao, jer baš u garske su županije one, koje predlažu, da se plemstvu natovari porez, dok se u hrvatskim županijama nije još ni jednom povela o tome riječ; to dakle rade Magjari, a ne Iliri. Prigovara se surki i crvenkapi s polumjesecom i zvijezdom. To je narodno odijelo, a ono drevni ilirski grb, koji dolazi već na hrvatskom novcu u doba Arpadovića i u grbu grada Zagreba. Onda kaže : Iliri dakle hoće narodni jezik svoj i književnost, narodnu prosvjetu, neoskrvnjena svoja prava municipalna, da tako i odsad a k a noi dosa da budemo brać a Magjar a pod konstitucijom ugarsko m“. Konačno svršava Rakovac : „Već je to žalosno, što se mi za narodnost i jezik naš moramo boriti, i to u XIX. stoljeću ; žalosnije je, što mi proti konstitucionalnoj našoj braći, koja bi trebala da su nam najveći prijatelji na svijetu, narodnost i jezik naš braniti moramo; no naj žalosnije je to, što isti rodjeni domovine sinovi proti vlastitoj narodnosti i jeziku bjesne. Mi usta smo, da sač uvamo narodu jezik i narodnost od propasti, a proti na ma ustade jedna stranka baš ovoga naroda kriveći nas, da mi hoćemo domovinu da upropastim o!“

Ovaj mjerodavni program uzbuni samo još većma magjarone i Magjare, pa ne mogući ništa drugo učiniti uzeše neprekidno i postojano Ilire kod dvora tužakati s najnevjerojatnijih stvari: u prvom redu s veleizdaje i šurovanja s Rusijom, to jest da Iliri idu zatim, da poruše temelje austrijskoga carstva, pa onda da stvore samostalnu državu s Gajem na čelu kao samostalnim vladarom. Pokazivali su kod toga kao na dokazala na Dalmaciju, gdje je po ondjašnjoj inteligenciji bilo mnoštvo pristaša ilirizma, onda na slovenske zemlje, gdje je takodjer bilo muževa prijatelja ilirskih, a tako i u Bosni, a naročito medju franjevcima. Šta više, magjaroni dojaviše u Beč i tu novost, da Iliri pjevaju umjesto „Bože živi našeg cara“ – „našeg Gaja“, dakako u veleizdajničkoj tendenciji ! I tako se borba na roda na šega oko njegova jedinstva i ujedinjenja stala od njegovih protivnika tumačiti kao zločin, kao veleizdaja, već kod prvoga istupa; odsada dalje veleizdaja postat će gotovo stalno sredstvo, da se dobije zakonska izlika za nasilno gušenje prirodnoga narodnoga razvitka.

Na ovo svrnu se I van Kukuljević u jednom njemačkom članku („Die Nationalität in Kroatien und Slavonien“), otštampanom najprije u „Luni“, književnom prilogu magjaronskoga organa (od početka 1842.) „Agramer Zeitung“. On piše : „Mi hoćemo da za štitimo svoju konstituciju, svoja prava i narod

Kroatien "uomačkom člankya n Kuk

« ПретходнаНастави »