Слике страница
PDF
ePub

nost, što smo sve dobili po zasluzi svojih djedova. A zar je briga oko prosvjete igdje grijeh ? To je jedina tendencija ilirskih H vata i Slavonac a. Ima, istina je, kod nas nekoliko rodoljuba, koji s velikom čežnjom bacaju svoje oko na one krajeve preko korduna, gdje su sinovi jedne majke kao robovi pod turskim jarmom, gdje živi kršćanski narod, kojije nekad bio s nama u zajednici. A ne obvezuju li se kraljevi naši kod krunidbe, da će te zemlje, u kojima gospoduju muslimani, a otete su hrvatskom plemstvu, opet povratiti pod onu vlast, pod kojom su bile ? To je tendencija nekih rodoljuba, a donosi li ona pogibli Hrvatskoj, Slavoniji, Ugarskoj ili čitavoj Austriji ? Sve druge tendencije, koje nam podmeću, nijesu drugo nego tvorovi bujne fantazije. Svega će toga sumnjičenja nestati, ako Magjari priznadu svim narodima njihovo prirodno pravo narodnosti i jezika. Dogodit će se to, dodju li do uvidjavnosti, da nije možno ni na koji način provesti zamisao magjarskih rodoljuba, to jest sve narode jednim jezikom upravljati“. Kako je u to doba Gaj predao redakciju „Ilirskih narodnih novina“ vještomu i bistroumnomu Bogoslavu Šuleku, inače po rodu Slovaku, uze se i on uplitati u nizu članaka u tumačenje političkoga ilirizma (prema kraju 1842.). Ponajprije istače potrebu jedinstva jezičnoga i pravopisnoga kao prvi i temeljni uvjet književnomu napretku ; to bješe prvi zadatak ilirizma, a i inače to je posve prirodno pravo, koje se ne može ni jednom narodu oduzeti. No znatniji je odnos ilirizma spram politike. Šulek ga je ovako obrazlagao: „Ilirizam u vezi je is politikom, jer je svrha njegova izobraže nje cjelokupnoga naroda ilirskoga u Austriji i Turskoj živuće ga, i to sredstvom literature ; ali ne znam koji bi pravi čovjek Ilirom ugarskim, imenito pako Horvatom, trzanje ovo zamjeriti mogao, dokle god oni u tom granice ne prekoračuju, koje im zakoni njihovi obilježiše. Grešili bi oni, vredjali ustav i prestolje, kad bi nastojali politiku u užem smislu u svoje preuzeće potegnuti, kad bi se u upravljanje svih ilirskih pokrajina miješali, ili nekakvo općenito ilirsko carstvo „à la Napoléon“ osnovati nastojali“. Tko tako govori (tuži !), taj to mora i dokazati. Simpatije spram Slavena pod turskim jarmom, ilirski grb, Safarikova mapa slavenskih jezika, sve to nijesu još nikakovi dokazi, da Iliri idu za revolucijom, jer bi se po tom mogli svi narodi okrivljivati, pa i sami Magjari. Hrvati odlučno odbijaju svaku sumnju, da teže za novom konstitucijom. To im priznaju i Magjari, da su konzervativni, da su tvrdoglavi kao sredovječni narodi, pa kako ih mogu prekoravati s takovih tobožnjih prevratnih misli ? Istina je, da Hrvati miješaju politiku u ilirizam, da se upuštaju u utjecanje kod uprave ilirskih pokrajina. Ali Ilirija su sve one dr ž a v e, gdjeg od stanuje narod ilirski, dakle sve pokrajine do Balkana. Sav taj narod govori jednim jezikom, pa stoga može i imati jednu lite

raturu; ali jedno carstvo iz ovih pokrajina učiniti ne bi uspjelo ni svjetobornomu Atili, a kamoli nam slabim novinarom. U širem dakle znamenovanju ilirizam se odnosi samo na jezik i literaturu.” – Konačno se i Vukotinović oglasio u toj raspri odbivši najodlučnije klevetu veleizdaje, jer da pod crvenkapama nema nemirnih glava, koje žele bunu i raspre medju pukom zametnut, već hoće slogu.

Medjutim stigoše oba dvorska odredjenika u Zagreb, komesar Šišković i ban Haller, i to prvi dne 1. oktobra, a drugi 17. istoga mjeseca. Komesar Šišković pokuša u prvi kraj, da obje stranke izmiri, nakonšto bi se nagodile, a kad uvidje, da od toga ne može ništa da bude, onda započe istragu saslušavši nakon prisege mnogobrojne svjedoke obiju stranaka. Opravivši to ostavi Zagreb, u koji se povrati tek početkom 1843., da posao nastavi saslušanjem okrivljenih. Nakon toga opet ostavi Zagreb, a da nije nikake presude izrekao.

Budući da se općenito držalo, da novi ban dolazi s misijom, da „napravi reda“ u Hrvatskoj, a napose još se isticalo, da će njegovu „jaku ruku“ u prvom redu imati osjetiti Iliri, zaključiše oni na predlog samoga Gaja, da će novoga bana kao potkralja i predstavnika hrvatskih municipalnih prava svečano dočekati, i to sa što većim brojem svojih pristaša iz cijele zemlje, s razloga da ban podjedno odmah prvi dan vidi, da su Iliri snažan politički faktor. Kao dan instalacije odredjen je 18. oktobra, za koji ban Haller pozove na sabor u Zagreb hrvatske i slavonske staleže i redove.

još se imati o, da deatskih rečim b10 ban

[ocr errors]

Već 16. oktobra stigao je u grad grof Albert Nugent s četom od sto i šezdeset svojih slobodnjaka, odjevenih u narodno odijelo s crvenim kapama i plaštem, pa barjakom s natpisom : „Odlučio sam“, a poslije i ostale mnogobrojne pristaše Ilira. Isto se tako skupiše i magjaroni, a naročito Turopoljci, ponijevši sa sobom grb svoje plemenite općine, u kojem se nalazi još i polumjesec sa tri zvijezde, što je prouzročilo dosta šale. Zagrepčani pak okitiše svoje kuće, a gdjekoji staviše u prozore razne značajne natpise ; tako Gaj: „Brani narod, čini samo pravo ; drugo Iliri od tebe i ne išću“; a drugi gradjanin : „Tko nam rod i dom zatira, – on pod sabljom nek umira“. A gradom se nosio golem natpis s lozinkom kralja Ferdinanda V.: ,,Recta tueri“. Novoga bana pozdraviše sve oblasti, a u ime grada Zagreba njegov načelnik (sudac) Josip Štajdaher izrekavši nadu, da će pod banovom zaštitom „zeleniti se i cvasti tolikim poveljama potvrdjena i naročitim zakonom od Drave ć a do Jadranskoga mora protegnuta vlast banska, da će se sačuvati stari djedinski ustav, nadalje da će municipal na ovim kraljevinam vlastovita uredjenja i prava neoskvrnjena opstojati, i najposlije da narodnost njihovu, skopčanu ljubavlju prama domovini u sve vijeke, nikakova ni najmanja zlijed postići ne će“. Prigodom same instalacije opet izreče u saboru biskup Haulik kao kraljevski komesar svečano slovo latinskim jezikom, u kojem spomenu opću radost s banova dolaska i imenovanja, a

onda istaknu kako ovaj narod kleveć u njegovi protivnici, pa se nada, da će to sada prestati, kad ban upozna ovaj narod, „koji je najnježnijom ljubavlju podaničkom kralju svomu privržen, dapače koji je, kako što povijest svega prošloga vremena svjedoči, vazda tolikom vjernošću odan bio svomu zakonitomu vladaru, da ga onaj užas od opačine, koja se nevjerom zove, nikada ni napose, ni u kojega od njegovih gradjana okaljao nije, – narod koji se ne manjom iskrenošću vazda grlio s braćom, koja su s njime sjedinjena podjednom istom slavnom ugarskom krunom“. Ban Haller zahvali se potom, te obeća, da će „štititi ona prava na še domovine, koja se obično municipal na zovu“. Svečanost je završena banskim objedom, na koji bješe pozvan i ilirski vodja Ljudevit Gaj.

Uza sve to, što su Iliri ovako susretljivo dočekali novoga bana, stvari se ubrzo uzeše po njih nepovoljno razvijati. Klevete i ocrnjivanja ne prestadoše, šta više, kad se neki Iliri izjaviše spremnima, da predju na grčko-istočnu vjeru, proširiše se glasine, da Iliri hoće da od Austrije otkinu južne slavenske zemlje, te da sa Srbijom zajedno stvore novu samostalnu ilirsku državu, kojoj dašto ne treba ugarske konstitucije. Poradi toga nadje se sam Gaj prinukanim, da u pozivu na pretplatu za godinu 1843. stavi javno u svojim „Ilirskim novinama“ ovaj upit : ,,Je li koji drugi Horvat ili Slavonac našu, samo u konstituciji utemeljenu, slobodu, i našu, samo u mu

« ПретходнаНастави »