Već 16. oktobra stigao je u grad grof Albert Nugent s četom od sto i šezdeset svojih slobodnjaka, odjevenih u narodno odijelo s crvenim kapama i plaštem, pa barjakom s natpisom: „Odlučio sam“, a poslije i ostale mnogobrojne pristaše Ilira. Isto se tako skupiše i magjaroni, a naročito Turopoljci, ponijevši sa sobom grb svoje plemenite općine, u kojem se nalazi još i polumjesec sa tri zvijezde, što je prouzročilo dosta šale. Zagrepčani pak okitiše svoje kuće, a gdjekoji staviše u prozore razne značajne natpise; tako Gaj: „Brani narod, čini samo pravo; drugo Iliri od tebe i ne išću"; a drugi gradjanin,,Tko nam rod i dom zatira, on pod sabljom nek umira". A gradom se nosio golem natpis s lozinkom kralja Ferdinanda V.: ,,Recta tueri". Novoga bana pozdraviše sve oblasti, a u ime grada Zagreba njegov načelnik (sudac) Josip Štajdaher izrekavši nadu, da će pod banovom zaštitom ,, zeleniti se i cvasti tolikim poveljama potvrdjena i naročitim zakonom o d Drave ća do Jadranskoga

m or a

protegnuta vlast banska, da će se sačuvati stari djedinski ustav, nadalje da će municipalna ovim kraljevinam vlastovita uredjenja i prava neoskvrnjena opstojati, i najposlije da i najposlije da narodnost njihovu, skopčanu ljubavlju prama domovini u sve vijeke, nikakova ni najmanja zlijed postići ne će". Prigodom same instalacije opet izreče u saboru biskup Haulik kao kraljevski komesar svečano slovo latinskim jezikom, u kojem spomenu opću radost s banova dolaska i imenovanja, a

onda istaknu kako ovaj narod kleveć u njegovi protivnici, pa se nada, da će to sada prestati, kad ban upozna ovaj narod, ,,koji je najnježnijom ljubavlju podaničkom kralju svomu privržen, dapače koji je, kako što povijest svega prošloga vremena svjedoči, vazda tolikom vjernošću odan bio svomu zakonitomu vladaru, da ga onaj užas od opačine, koja se ne vjerom zove, nikada ni napose, ni u kojega od njegovih gradjana okaljao nije, narod koji se ne manjom iskrenošću vazda grlio s braćom, koja su snjime sjedinjena podjednomistom slavnom ugarskom krunom“. Ban Haller zahvali se potom, te obeća, da će,,š tititi ona prava naše domovine, koja se obično municipalna zovu". Svečanost je završena banskim objedom, na koji bješe pozvani ilirski vodja Ljudevit Gaj.

Uza sve to, što su Iliri ovako susretljivo dočekali novoga bana, stvari se ubrzo uzeše po njih nepovoljno razvijati. Klevete i ocrnjivanja ne prestadoše, šta više, kad se neki Iliri izjaviše spremnima, da predju na grčko-istočnu vjeru, proširiše se glasine, da Iliri hoće da od Austrije otkinu južne slavenske zemlje, te da sa Srbijom zajedno stvore novu samostalnu ilirsku državu, kojoj dašto ne treba ugarske konstitucije. Poradi toga nadje se sam Gaj prinukanim, da u pozivu na pretplatu za godinu 1843. stavi javno u svojim,,Ilirskim novinama“ ovaj upit: „Je li koji drugi Horvat ili Slavonac našu, samo u konstituciji utemeljenu, slobodu, i našu, samo u mu

nicipalnim pravima, to jest u starim horvackim pravicama utemeljenu narodnu neodvisnost slovom i činom, ili jezikom i perom, te svakim po zakonu dopuštenim načinom, u javnim mjestima krepče branio, negoli upravo oni Horvati i Slavonci, koji se radi ispovijedanja sloge zovu Ilirima? Nijesu li se baš ovi tako zvani Iliri kao pravi Horvati i Slavonci svakom prigodom po istini govoreć jedini odlikovali, opirući se lukavim i vuhvenim na upropaštenje kraljevine Horvatske i Slavonske osnovanim zamkama i zapletima nekih pod nazivom tobože Horvata sakritih službenika tudjinstva? Nijesu li baš ilirski domorodci pribavili sebi ime tvrdoglavih neprijatelja napredovanja zato, što oni neustrašivo i krepko čuvaju i brane starinske horvatsko-slavonske pravice, svaku i svekoliku, te što ih podnipošto ne dopuštaju ni najmanje drmati ? Jesu li Horvati i Slavonci i jednu samu sloboštinu izgubili radi ilirstva?" A onda odbije prigovor glede vjere i pita:,,Zar se sada kod nas tako kao prije sedam godina čuje, da brat jednoplemenik Horvat kaže Srbljinu kao za porugu,,Vlah", ili pako Srbljin Horvatu,,Šokac"? Nije li ilirstvo usprkos svim predsudam zlobe, tmine i nenavisti sve ono, što bijaše bratinskoj ljubavi i slozi medju Horvati i Srblji protivnoga, istrijebiti i ukinuti nastojalo? Neka se djela gledaju! Ilirski su domoroci svojimi djeli pokazali, da oni svaki svoju: Horvat horvatsku, Slavonac slavonsku, Srbljin srpsku, a svi skupa općenitu domovinu svoga naroda bez razlike imena, vjerozakona, vladanja i ostalih poseb

nosti vrhu svega ljube i da po ilirskoj slozi ništa drugo ne žele postići, nego baš to, da svaki, bratinskom ljubavi objačen, sve svoje opčuva i uzdrži. Ilirske dakle sloge načela zahtijevaju, da se svekoliko što tko imade i što je njegovo čuva, brani i uzdrži i da, ako se štogod dobra umnožati i povekšati ne može, da se barem ono što jest, nipošto ne umali".

Kad je Gaj napisao ove zanosne riječi o uspjesima ilirstva, zacijelo nije ni slutio, što se sprema. Poznato je, da su se i bosanski katolici, a naročito neki mladji Franjevci pridružili književnom nastojanju Gajevom potpisujući se pod svojim radovima kao,,Ilir iz Bosne". U to pak doba (od 1832. do 1846.) bio je veći dio bosanskih franjevaca u teškoj razmirici i svadji sa svojim glavarom, apostolskim vikarom i biskupom fra Rafom Barišićem, i to poradi ustanovljenja i popunjenja župa, koje je pravo biskup isključivo sebi prisvajao. Poradi toga zavlada medju obje stranke strastvena mržnja i pakost. Poglaviti protivnici Barišićevi bijahu baš oni franjevci, koji su učili filozofiju i teologiju u Hrvatskoj i Ugarskoj, dok su talijanski pitomci bili Barišićevci. Godine 1839. i početkom 1840. učili su u Vesprimu teologiju franjevački klerici, a oduševljeni Iliri, Frano Jukić, Blaž Josić, Bartol Jurić (Kovačević) i Jako Baltić. Ovi se mladići upoznadu s vesprimskim nekim trgovcem, inače Srbinom Jovanovićem, koji im za čestih sastanaka i razgovora povjeri, da tobože postoji nekakovo tajno društvo, koje nastoji, da Bosnu i Hercegovinu oslobodi od turskoga ropstva. Ova vijest

odmah zanese mlade franjevce, a naročito Jukića. U daljem razgovoru s Jovanovićem oni se odluče, da će poći u rano proljeće 1840. iz Vesprima kući, pa će svaki u svom rodnom kraju podići bunu. Kad mladići stigoše kući, te se povjeriše svojim franjevačkim drugovima, uzeše ih oni od toga opasna i neprovediva posla odgovarati, pa tako od svega ne bude upravo ništa dakle od razgovora dalje uopće nikadidošlo nije. Ipak je ovaj neznatni dogadjaj donio sa sobom teških posljedica. Prvo je bilo, da je tadanji bosanski namjesnik Mehmed Vedžihi paša saznao za to, dašto kao o jednom ozbiljnom i opasnom poslu, i to nesumnjivo budi izravno od biskupa Barišića, budi od njegovih pristaša, jer je tajni onaj razgovor mogao izići na javu samo iz franjevačkih krugova. Tim povodom dakle obrati se Vedžihi paša dne 11. rebi ul ahira 1256. p. Hdž. (= 31. maja 1840.) na bana Vlašića u Zagreb turskim jezikom napisanim pismom, u kojemu mu javlja, da predleže dokazi, kako neki latin u Zagrebu imenom Ljudevit Gaj, podigavši se iznad mjere mirnoga života, s a s t a vlja pisanih stvari S buntovnom tež njom, te ih onda šalje u ove krajeve. Pošto je izmedju porte i bečkoga dvora mir, koji oba vladara žele da održe, a rad Gajev s onim pisanim buntovničkim stvarima, podobnima da mir i sreću sultanovih podanika potkopaju, zacijelo nema ni u kojem pogledu privole niti previšnjega bečkoga dvora, niti hrvatskoga bana, to Vedžihi paša moli istoga bana, da s obzirom na istaknute prijateljske