Слике страница
PDF
ePub

hvativši sabor jednoglasno ovu instrukciju, još izrijekom dodade, da se poslanici imadu na požunskom saboru služiti isključivo latinskim jezikom, a u koliko im instrukcija ne bi dostajala, neka se drže još i one od 11. novembra 1832. Sada izjave ban i biskup Haulik, da će oni u gornjoj kući progovoriti i magjarskim jezikom, ako bi se to pokazalo od koristi po hrvatske poslove, što je sabor takodjer uzeo na znanje. Prema tome dakle bili su na latinski jezik vezani isključivo poslanici hrvatski, a ne još i virilisti.

Prihvativši instrukciju sabor je hrvatski uzeo u raspravu još i neka pitanja u svom autonomnom djelokrugu stvorivši 26 članaka (articuli), od kojih nas najviše zanimaju ovi. Prvi članak obazire se na odgodu otvorenja sabora od 22. aprila ovim riječima:,,Nakon što je bio sabor kraljevina Hrvatske i Slavonije urečen po banu za 22. i slijedećih dana mjeseca aprila ove godine, saznalo se, da turopoljski komeš Antun Danijel Josipović i drugi, koji s njime jednako misle, namjeravaju u Zagreb dovesti prosto plemstvo općine turopoljske sve protiv starodrevnoga običaja, budući da prosto plemstvo nije nikad dosada dolazilo na sabor, niti je ono ikad pojedinački biralo državne poslanike. Čega smo se bojali, to se i zgodilo. Na urečeni dan došlo je u Zagreb sva sila Turopoljaca i drugih prostih plemića županije zagrebačke, naročito oni iz Sv. Ivana Zeline, Moravča, Šašinovca

i Jamnice, svega više od 700 ljudi, oboru žanih sabljama, sjekirica ma, toljagama i željezom okovanim štapovima. Poradi toga održao je ban konferenciju sa zastupnicima sviju oblasti, onda s prelatima i velikašima ovih kraljevina, u kojoj bješe privolom ovih zastupnika kraljevine Hrvatske i Slavonije odlučeno, da se sabor u takim prilikama, e bi se prepriječili svi izgredi, što bi ih pomenuto prosto plemstvo počiniti znalo, dne 22. aprila otvoriti ne može." Treći članak bavi se poreznom reformom, na koju je svrhu odabran posebni odbor, peti članak prihvaća zaključak zagrebačke županije glede kvalifikacije profesora u Hrvatskoj, šesti zaključuje, da se odašalje predstavka na kralja, da ugarske oblasti budu upućene, da su dužne primati latinske dopise hrvatskih oblasti, a sedmi, da bi vrhovne ugarske oblasti primale i hrvatskim jezikom sastavljene spise. Osmi se članak bavi,,unapredjenjem narodnoga jezika i literature" te potvrdom ,,učenoga društva", sve u smislu zaključka zagrebačke županije. Trinaestim je zaključeno zamoliti kralja, da se i kod najviših zajedničkih sudišta ugarskih namještaju u razmjernom broju hrvatski sinovi, četrnaestim, da se Slavoniji dade službeni naziv ,,Donja Slavonija" (Slavonia inferior), a dvadesetišestim, da se iz kraljevskoga naslova ne izostavljaju Dalmacija, Hrvatska i Slavonija,,,da se time ne bi dao povod neosnovanom mišljenju, kao da se pod imenom Ugarske i ove kraljevine razumijevaju, i da se ne bi činilo, kao da je ovih kraljevina posve nestalo."

Kad se raspravljao osmi članak, iznesen za unapredjenje narodnoga jezika i literature (2. maja), ustade mladi Ivan Kukuljević, sin Antuna Kukuljevića, te izgovori zanosnim glasom i obrazom prvi hrvatski zastupnički govor, kojim zagovaraše, da se hrvatski jezik uvede umjesto mrtvoga latinskoga kao diplomatski ovih kraljevina, dakle kao saborski i uredovni.,,Kao što svaki pravi Hrvat i Slavonac, reče, tako sam i ja velikom zaista radosti i nutarnjim ushićenjem razumio, da slavni staleži i redovi ovih kraljevina žele podignuće katedra za narodni naš jezik i literaturu, kako ja mislim, ne samo u akademiji, nego u cijelom distriktu akademije zagrebačke (t. j. u Hrvatskoj), čim bez dvojbe to steći žele, da svi izobraženiji stanovnici kraljevina naših, svoj materinski jezik dobro i izvrsno nauče. No pitam ja s poniznim dopuštenjem, za kakovu će korist i svrhu biti učenje našega jezika? Kakovim uspjehom? Kakovom posljedicom? Kakovim trudom učit će ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim ne bude nikad nikakovo dobro skopčano? Ako po njem nitko ništa ne bude sebi mogao zaslužiti, i ako mi nikad ne ćemo pomisliti uvesti ga u javni život? Zaista on će ostati bez toga kao i dosada u tmini; s njim će se zabavljati samo oni, koji baš zato vremena imali budu. Uostalom ne će ga ipak veća strana naroda znati, a oni koji se javnim životom bave, i koji su u javnim službama namješteni, zanemarit će ga kao i dosada. Podignuće pako naših katedra i učiona ne će na drugo služiti, nego na zasli

jepljenje domorodaca i tudjina. Znam ja, da mi kako smo ovdje skupljeni, s veće strane naš jezik dobro ne znamo i da se u cijeloj domovini našoj ličnosti obojega spola lako na prste prebrojiti dadu, koje u svom materinskom jeziku dobro govoriti, čitatii pisati znadu, a šta je tomu uzrok nego to, da ga mi u javnom životu i up oslovima nigdje ne upotrebljavamo i s njim se samo natoliko zabavljamo kao gizdavi gospodar sa svojim plaćenim slugom. Još ne zna veća strana naroda našega, kakova je to višnja slast i milina, svojim rodjenim materinjim jezikom govoriti moći i smjeti. To samo onaj može iskreno ćutiti, koji je duže vremena medju tudjimi narodi u tudjih državah stanovati i živjeti morao. Mi svoj jezik čuvamo još uvijek samo z a družinu i za naše km etove! U javni život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremenih kad na cijelom svijetu jedini jezik latinski za izobraženi i izdjelan držao se jest, taj jezik. U društveni život i u familiju našu uvukao se je s vremenom jezik njemački i promijenio rodjenu našu narav i način mišljenja otaca naših, u Primorju pako učinio je to jezik talijanski. Št a smo mi postigli potom nego to, smo se otudjili samom sebi, da smo se ocijepili od susjedne jednokrvne braće svoje i da mnogi od naro d a našega n1 ne znadu od kojega su naroda i koji puci po rodu,

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

d a

19

a

po krvi i po jeziku spadaju k nama! Mi gledamo svaki dan kako nam domovina sve dublje i dublje propada, kano imanje one djece, što su pod svakojakimi tutori; svaki tutor sebi utakne nešto u džep, svaki nešto sebi prisvoji, napokon djeci ne će ništa ostati. Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Talijani, malo Magjari i malo Slaveni, ukupno iskreno govoreći nismo baš ništa! Mrtvi jezik latinski i živi magjarski, njemački i talijanski, to su naši tutori; živi nam se grozi, mrtvi nas drži za grlo, duši nas i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke! Sada imamo još toliko snage, da se suprotstavimo mrtvomu, zamalo ne ćemo moći nadvladati žive, ako se čvrsto ne stavimo na svoje noge, to jest ako svoj jezik ne utvrdimo u domovini i ne postavimo ga vladajućim. Susjedi naši, osobito braća naša konstitucionalna Magjari, ne će već odstupati od svoga jezika, i iz prijateljstva i uljudnosti spram nas, ili iz drugoga kakvoga uzroka ne će ga zaista zamijeniti ma s kojim drugim, a najmanje s mrtvim. No i to tražiti od njih značilo bi htjeti vezati orlu krila, da k nebu ne poleti. Njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladat će zaista našu nestalnost, neslogu i mješariju. Čuli smo juče preuzvišenu gospodu bana i biskupa pred skupljenim slavnim staležima i redovima ovih kraljevina izjaviti se, da će oni u velikom saboru ugarskom i magjarski govoriti, ako time stvari i našoj domovini budu hasniti mogli. Mi se tomu nismo protivili, niti se že

« ПретходнаНастави »