Слике страница
PDF
ePub

Kad se raspravljao osmi članak, iznesen za unapredjenje narodnoga jezika i literature (2. maja), ustade mladi I van Kukuljević, sin Antuna Kukuljevića, te izgovori zanosnim glasom i obrazom prvi hrvatski zastupnički go y or, kojim zagovaraše, da se hrvatski jezik uvede umjesto mrtvoga latinskoga kao diplomatski ovih kraljevina, dakle kao saborski i uredovni. „Kao što svaki pravi Hrvat i Slavonac, reče, tako sam i ja velikom zaista radosti i nutarnjim ushićenjem razumio, da slavni staleži i redovi ovih kraljevina žele podignuće katedra za narodni naš jezik i literaturu, kako ja mislim, ne samo u akademiji, nego u cijelom distriktu akademije zagrebačke (t. j. u Hrvatskoj), čim bez dvojbe to steći žele, da svi izobraženiji stanovnici kraljevina naših, svoj materinski jezik dobro i izvrsno nauče. No pitam ja s poniznim dopuštenjem, za kakovu će korist i svrhu biti učenje našega jezika ? Kakovim uspjehom ? Kakovom posljedicom ? Kakovim trudom učit će ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim ne bude nikad nikakovo dobro skopčano ? Ako po njem nitko ništa ne bude sebi mogao zaslužiti, i ako mi nikad ne ćemo pomisliti uvesti ga u javni život? Zaista on će ostati bez toga kao i dosada u tmini; s njim će se zabavljati samo oni, koji baš zato vremena imali budu. Uostalom ne će ga ipak veća strana naroda znati, a oni koji se javnim životom bave, i koji su u javnim službama namješteni, zanemarit će ga kao i dosada. Podignuće pako naših katedra i učiona ne će na drugo služiti, nego na zasli

jepljenje domorodaca i tudjina. Z nam ja, da mi k a ko smo ovdje skupljeni, s veće strane na š jezik dobro ne zna mo i da se u cijeloj domovini na šoj ličnosti obojega spola lako na prste prebrojiti da du, koje u svom materinskom jeziku dobro govoriti, č itatii pisati z nadu, a šta je tomu uzrok nego to, da ga mi u javnom životu i uposlovima nigdje ne upotreblja v a mo is njim se samo natoliko zabavljamo kao gizda vi gospodar sa svojim plaćenim slugom. Još ne zna veća strana naroda našega, kakova je to višnja slast i milina, svojim rodjenim materinjim jezikom govoriti moći i smjeti. To samo onaj može iskreno ćutiti, koji je duže vremena medju tudjimi narodi u tudjih državah stanovati i živjeti morao. Mi svoj jezik ču va mo još uvijek sa mo za družinu i za naše k m etove! U javni život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremenih kad na cijelom svijetu jedini jezik latinski za izobraženi i izdjelan držao se jest, taj jezik. U društveni život i u familiju našu uvukao se je s vremenom jezik njemački i promijenio rodjenu našu narav i način mišljenja otaca naših, u Primorju pako učinio je to jezik talijanski. Šta smo mi postigli potom nego to, da smo se otudjili sa mom sebi, da smo se ocijepili od susjedne jednokrvne braće svoje i da mnogi od narod a na še ga ni ne znadu od k 0jeg a su naroda i koji puci po rodu, Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

19

po krvi i po jeziku spadaju k nama! Mi gledamo svaki dan kako nam domovina sve dublje i dublje propada, kano imanje one djece, što su pod svakojakimi tutori ; svaki tutor sebi utakne nešto u džep, svaki nešto sebi prisvoji, napokon djeci ne će ništa ostati. Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Talijani, malo Magjari i malo Slaveni, a u kupno iskreno govoreći nismo b a š ništa! Mrtvi jezik latinski i živi magjarski, njemački i talijanski, to su naši tutori ; živi nam se grozi, mrtvi nas drži za grlo, duši nas i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke ! Sada imamo još toliko snage, da se suprotstavimo mrtvomu, zamalo ne ćemo moći nadvladati žive, ako se čvrsto ne stavimo na svoje noge, to jest a k o svoj jezik ne utvrdimo u domovini i ne postavimo ga vlad ajući m. Susjedi naši, osobito braća naša konstitucionalna Magjari, ne će već odstupati od svoga jezika, i iz prijateljstva i uljudnosti spram nas, ili iz drugoga kakvoga uzroka ne će ga zaista zamijeniti ma s kojim drugim, a najmanje s mrtvim. No i to tražiti od njih značilo bi htjeti vezati orlu krila, da k nebu ne poleti. Njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladat će zaista našu nestalnost, neslogu i mješariju. Čuli smo juče preuzvišenu gospodu bana i biskupa pred skupljenim slavnim staležima i redovima ovih kraljevina izjaviti se, da će oni u velikom saboru ugarskom i magjarski govoriti, ako time stvari i našoj domovini budu hasniti mogli. Mi se tomu nismo protivili, niti se že

limo ; nam je drago, da su i preuzvišena gospoda toga mnijenja, da Hrvati i Slavonci u javnom životu ne moraju uvijek kod jezika latinskoga ostati, i njihova misao veseli nas zaista tim više, budući da se možemo ufati i nadati, da oni s vremenom u Hrvatskoj k Hr va tom i hrvatski budu govorili, kad će jednoć naš jezik u javni život u veden biti. No čitam ja u očima mnogih ovdje nazočnih tu misao : da to dopuštenje, da se naš materinski jezik u javni život i poslove uvede, nikad i nikad zadobiti ne ćemo. Pitam ja na to slobodnim duhom, tko može zapriječiti jednomu cijelomu narodu, pa bio on i bog zna kako malen, no ako istinitu i krepku volju ima, svojim rodjenim jezikom govoriti – njega na prvo mjesto staviti i po tom narodnost svoju podići ? Tko može i smije slobodnomu jednomu narodu, kao što su konstitucionalni Hrvati i Slavonci, to zapriječiti? Ima li sile na svijetu, koja ono, što komu Bog dade, uzeti smije ? Ili pako kojoj stvari drugo ravnovjesje podati, nego joj je Bog odlučio, a na što su jezici naroda odlučeni, to će svaki od nas znati. Ja mislim najviše na taj cilj, da se po njih narodi od inih luče, da se njimi barem kod kuće služe i da svaki narod svoj jezik nada sve ine poštuje, ljubi i uzvisuje. Hajdemo dakle i mi sa svojim jezikom k tomu cilju. Držimo se u tom primjeru ostalih naroda evropejskih koji su živim jezicima zamijenili mrtve, i potom najviše k svom narodnom razvitku pridonijeli. Pogledajmo samo na susjede, koji su s nama pod istim žezlom austrijskim ; svaki od njih, Nijemac, Magjar i Talijan

stavio je svoj jezik na prvo mjesto, samo mi ponizni i krotki Slaveni, kojih u carstvu imade 17 milijuna, samo mi pljašljivi Hrvati i Slavonci, koji u svojoj domovini nismo ni s kojim drugim pukom pomiješani, bojimo se našega jezika kao kakvog strašila, i služimo radije tudjemu i tudjoj volji, i činimo samo ono, što se drugima lijepo i krasno biti vidi, i što je drugima hasnovito. Ili je može biti jezik slavnih predja naših od providnosti nebeske, ili od kakovoga prokletstva na to odsudjen, da uvijek u ropstvu i kod prostoga puka prebiva, da uvijek u blatu kopa, da nikad u visinu poletiti ne smije, kud toliki drugi jezici od našega manje mili i slatki, manje bogati i izdjelani, manje krepki i silni, kroz toliko vijekova već lete i uzdržavaju se ? Pitam ja sve iskrene Hrvate i Slavonce, što im na to srce veli ? Je li naš jezik, najdulje rašireni, jezik najprostraniji u cijelom svijetu, za vječnu tminu ili za jasnu bistru svjetlost stvoren ? Ako je za prvo, odbacimo ga odmah što prije zauvijek u vjekoviti grob i zaboravimo ga posve, ne podižimo mu nikakih škola ni katedra, nego ogrlimo cijelom silom prvi živi koji nam se nudi, bio azijatski ili evropejski ; može biti, da ćemo s njime bar u tudjoj prilici srećniji postati ! Ali ako je stvoren za svjetlost, moramo ga očistiti od svake tmine koja ga sada svuda još krije, moramo se samo za njega skrbiti, samo s njim najviše zabavljati se i kao majka dijete svoje nad svim drugim stvarima ljubiti ga. On nam mora prvi biti srcu našemu, on mora biti i prvi našemu duhu ! S njim i po njemu moramo nesrećnu domovinu i nesrećni naš narod

« ПретходнаНастави »