svečanoga otvorenja u prvoj cirkularnoj sjednici (17.maja) komeš Josipović izjavivši, da je „izbor hrvatskih poslanika izvršen nezakonito, pa da stoga ovdje nema hrvatskih poslanika" i uloživši podjedno protest protiv nazočnosti njihove u sjednici. Taj put ostade stvar ograničena samo na Josipovićevu izjavu, no posljedice njegova strastvena djelovanja medju magjarskim zastupnicima po privatnim sastancima ubrzo se pokazaše.

Na ovaj su sabor požunski od Hrvata došli pored poznate nam trojice poslanika u velikašku kuću još i ovi odličnici: senjski biskup Mirko Ožegović (stric Metelov), djakovački Josip Kuković, zagrebački Juraj Haulik, naslovni beogradski i prior vranski Josip Schrott, srpski metropolita Josip Rajačić, episkop karlovački Evgenije Jovanović, nadalje ban Franjo grof Haller, župan požeški Nikola grof Szécsen, virovitički Josip Šišković, guverner riječki Pavao Kiss, te grofovi Josip i Aleksandar Draškovići, Ivan Nep. Erdödy, Albert Nugent, Ferdinand, Ladislav i Petar Pejačevići, te baruni Franjo Kulmer i Levin Rauch. U donju kuću pak došli su protonotar Nikola Mikšić, onda u zastupstvu kaptola kanonici Martin Komendo (djakovački) i Adam Mravince (zagrebački), dok su slavonske županije zastupali požešku Gustav Marković i Aleksandar Farkaš; virovitičku Ludovik Szallopek i grof Ivan Pejačević (a od 4. dec. 1843. dalje Franjo Delimanić); te srijemsku Josip Žitvay i Eduard Cseh. Turopolje zastupao je komeš Antun Josipović, Rijeku Mihajlo Horhy (od 21. okt. 1843. dalje Ludovik Cimiotti) i Ivan

Kobler, Bakar Bartol Zmaić, Koprivnicu Henrik Štajdaher (od 17. febr. 1844. dalje Antun Milinčević), Karlovac Ferdo Švajcer, Križevce Andrija Barić, Požegu Josip Prickelmayer, Varaždin Franjo Rizmann (od 16. jula 1843. dalje Antun Milinčević), a Zagreb Ignjat Andrijević. Odsutne velikaše zastupali su, i to baruna Ljudevita Bedekovića župana križevačkoga Koloman Bedeković, grofove Jurja Oršića Mirko Bogović, Stjepana Draškovića Aurel Kušević, Janka Draškovića Pavao Lentulaj, a udovicu baruna Ferdinanda Kulmera, Josipu groficu Oršić Albert Striga. Ovi su zastupnici imali mjesto u donjoj kući, no nikakova prava govora.

Sabor otvori dne 20. maja uz svečane uobičajene ceremonije kralj Ferdinand V. u pratnji kraljice Ane Marije Savojske i kancelara kneza Metternicha. Kraljevske propozicije sadržavale su kao program budućega saborskoga rada medju ostalima reformu kaznenoga zakona, zakon protiv nereda kod županijskih skupština, zakon o sudjelovanju gradova u saboru i zakon o unapredjenju komunikacionih sredstava. Potom se prešlo na verifikaciju. Prema dosadanjem ob čaju hrvatski su poslanici predali svoje vjerodajnice objema predsjednicima, pa'atinu i personalu, dok su ih Magjari predavali (na prvoj cirkularnoj sjednici (17.maja) posebno izabranom odboru, koji je imao tek zadaću, da sastavi autentični popis svih članova sabora. Kad se tome uzelo u donjoj kući prigovarati, ustane (24. maja) Metel Ožegović, te zače govoriti latinskim jezikom. Tek što je progovorio prve riječi, nasta zaglušna buka, zveket sabalja i vika

„magyarul“ (magjarski), našto predsjednik Stjepan Szerencsy opomene sabor, da nije dozvoljeno sabljama zveketati, a Ožegović potom nesmetano izjavi, da su hrvatski poslanici prema dosadašnjem običaju predali svoje vjerodajnice palatinu i personalu, pa da nijesu nipošto imali na umu, da vrijedjaju pravo onoga odbora, koji i onako sve dosada nikad još nije ni postojao. Kad to predsjednik primi do znanja, ustade barun Sztojka, te reče, da je taj čas čuo, gdje netko govori na stranom jeziku; niti je znao, tko je to, niti šta je htio da kaže. Tek je iz riječi predsjednikovih razumio, o čemu se radi. Stoga ga moli, da bi odredio, da u buduće takovo što,,ne bi više vrijedjalo naše uši“, jer će inače svakomu biti dozvoljeno, da govori jezikom, kojim bude htio. Predsjednik na to odbije prigovor Sztojkin izjavivši, da hrvatski poslanici imadu pravo, da govore latinskim jezikom. Sada ustane komeš Josipović i reče:,,Već sam u cirkularnoj sjednici protestirao protiv nevaljala izbora hrvatskih poslanika, jer su izabrani potisnućem ma gjarske stranke (a magyar párt) pomoću ilirske stranke i zagrebačkoga biskupa. Stoga pozivam sabor, da hrvatske zastupnike ne prizna, a razloge i dokaze iznijet ću docnije u cirkularnoj sjednici." Ove Josipovićeve riječi poprati dugotrajni i burni pljesak, prvi, što ga je požnjeo jedan Hrvat stojeći uz Magjare protiv većine naroda svoga. Povladjivanje ovo prekide predsjednik, koji reče, da je vjerodajnice hrvatskih poslanika našao u potpunom redu, pa da stoga nema razloga, da na protest po

jedinih zastupnika proglasi ovamo korektno odaslane poslanike neposlanicima". No ova izjava, premda mjerodavna, ipak ne zadovolji Magjare. Peštanski zastupnik Szentkirályi, jedna od prvih glava toga sabora, primijeti, da bi najzgodnije bilo, kad bi Hrvati govoreći magjarski dokazali, da ona optužba ne stoji, kao da oni žele Magjare u Hrvatskoj potisnuti, ali inače podupire Josipovića. Sada se diže K 10bučarić, te uloži svečani protest protiv Josipovićeve izjave, budući da izbor hrvatskih poslanika nije opravljen nezakonitim načinom, niti Josipović ima pravo, da kritizuje ovdje rad jedne korporacije, to jest hrvatskoga sabora. Isto potom izjavi latinskim jezikom i zastupnik zagrebačkoga kaptola Mravine c, našto grof Ráda y ljutito dobaci, ako već imadu hrvatski poslanici pravo da govore ovdje latinski, to razumije, ali da tim jezikom, a ne magjarskim, govori jedan kaptolski zastupnik, protiv toga protestira. Ove riječi izazvaše buku i povladjivanje, dok konačno sabor ne prihvati predlog Zsedényjev, da se u najkraće vrijeme ima stvoriti zakon, po kojemu će biti i Hrvati obvezani, da na saboru govore magjarski.

Nekoliko dana poslije, dne 30. maja, sastaše se opet magjarski zastupnici u cirkularnu sjednicu, kojoj pribivahu i Hrvati, jer se znalo, da će toga dana onaj verifikacioni odbor izvijestiti o izboru hrvatskih poslanika. I odista odbor izvijesti, da je našao vjerodojnice hrvatskih zastupnika potpuno u redu, samo da je protiv njih uložio

protest komeš Josipović, koji bješe i pročitan, a sadržaje tendenciozan opis odgode hrvatskoga sabora dne 22. aprila i konačno ističe, da „plemstvo lišiti prava sudjelovanja i jednostavno bez naznake novoga roka sabor odgoditi, jeste nezakonitost." Drugi slični protest, za koji se reklo da je predan banu, potpisali su grofovi Aleksandar Drašković, Antun Erdödy, Vilim Oršić, baruni Juraj i Levin Rauch, Antun Josipović, Karlo Jelačić, Toma Matačić, Aleksandar Kovačić, Ferdo Puc, Ivan Trputec, Ignjat Tučić, Petar Tomašić, Mikša Stojanović, Danijel Farkaš, Stjepan Kos i Stjepan Pavleković. No predsjednik izjavi, da protest ne pripada u kompetenciju ove sjednice, jer joj je isključiva svrha ustanoviti popis saborskih članova, a onda reče O ž e g o vić magjarskim jezikom (pošto su cirkularne sjednice imale privatni karakter, a ne politički), da ima prije svega da upozori gospodu na dva načela, prvo, što i sami priznaju, da stvar ne pripada amo, jer se ne mogu upustiti u istraživanje izbora jednoga slobodnoga municipija, i drugo, na saborsko načelo, da se nijedna pritužba ne može smatrati povredom sve dotle, dok se ona nije najprije raspravila dikasterijalnim putem, to jest putem uprave, vlade. Stoga moli, da se pritužba, jer ne pripada ovamo, uputi na kompetentno mjesto, a protiv uvredljivih izraza u protestu ulaže svečani prosvjed. Nato bi stvar odgodjena na 2. juna, kad zače u cirkularnoj sjednici debatu zastupnik novogradske županije Kubinyi žestokim napadajem na ilirski pokret u Hrvatskoj, koji da je kao djelo ruske panslavističke