Слике страница
PDF
ePub

srećnim učiniti. On neka kod nas zakon daje i razglasuje, on neka bude trublja buduće naše sreće i slave!... Na koncu činim pozorne slavne staleže i redove ovih kraljevina, da ja nisam od one u bjesnilu trčeće stranke, koja odmah i sve i sva steći želi. Poznam ja dobro one velike presude, onaj mali obskurantizam i onu neizmjernu nemarnost, koji u domovini našoj vladaju i koji čine, da se sve tudje domaćemu i svaki tudji jezik materinjemu predpostavlja. Zato sam ja samo toga mnijenja, da bi slavni staleži i redovi na to već jednom misliti počeli, kako da svoj jezik tudjemu predpostave i njega u javni život uvedu i da se u molbi za podignuće katedra narodnoga jezika ta klauzula prida, da mi te katedre zato molimo, budući da mislimo s vremenom svoj jezik po primjeru drugih evropejskih naroda u javni život i u poslove u vesti i mrtvoga živim za mijeniti. Jer ako mi na to nikada ne ćemo ni pomisliti, ostat ćemo kao i dosada, ne narod, nego sjena od naroda, a u Evropi medju narodima, koji se svi živim jezicima služe, kao zapušteni mali otok u moru, i umrijet ćemo prije ili poslije s mrtvim jezikom i mi, i to umrijeti kao onaj čovjek, koji u cijelom svom življenju za uzdržavanje svoga života baš ništa radio nije! Rekoh.“

Historički ovaj govor primljen je od nižega, naročito mladjega plemstva s ushićenjem, tako da je Kukuljevića učinio jednim od vodja mladje generacije, no svrhe svoje ipak ne postiže, jer je visoko plemstvo s banom na čelu smatralo ideje „neiskusnoga mladića“ „pretjeranom novotarijom i reformom“, gotovo pogibeljnom po municipalna prava hrvatska. Sjutradan 3. maja završi sabor hrvatski svoj rad, a nato izreče biskup Haulik govor latinskim jezikom, u kojem zahvali banu Halleru „za veliko štovanje, koje prama domorodnim zakonima, prama pravima kraljevina ovih ukazaste, za neoskvrnjeno nastojanje oko pravice, za nježnu od svake pristranosti posve prostu, čistu pravičnost, za tolike i toliš teške radi općega dobra položene brige, trude i skrbi“, a to stim radije, „u koliko većma uvidjam, reče biskup, neizmjerne posljedice, koje će otuda za općenitu sreću i blago kraljevina ovih proisteći.“ Staleži i redovi opet uvjereni su, da treba tako napredovati, da se ne bi neizvjesnim skokovima, koji nikad bez pogibli nisu, a k tomu rijetko kad k žudjenoj svrsi vode, nego jedino po stazi zakona i blagotvornih običaja, krepkim i sigurnim korakom naprijed išlo.“ Osim toga staleži i redovi,,proti ugarskomu narodu, s kojim su toliko vijekova skopčani vezom bratinske ljubavi, pod istom slavnom krunom srećno živjeli, srca neprijateljskoga ne goje i ne pada im na um bratsku tu medjusobnu ljubav promijeniti ili ukinuti, dapače oni su odlučili s viteškim tim narodom u vjekovita vremena živjeti“. te „zahtijevaju samo, da im municipalna prava i u buduće sveta i neoskvrnjena ostanu.“

Medjutim već nekoliko dana potom biskup Haulik mogao se na saboru požunskom uvjeriti, da je suviše lijepih riječi izrekao u slavu „bratske ljubavi“.

Kako nam je poznato, kralj Ferdinand V. sa zvao je 15. marta sabor u Požun za 14. maja. U pozivnom kraljevskom pismu izrijekom mu se odredjuje glavnom zadaćom, da bi nastavio rad prošloga sabora od godine 1839./40., te da bi se pobrinuo oko napretka i boljitka Ugarske i Hrvatske. Nakon proglašenja kraljevskoga poziva sastale su se ugarske županije na skupštine, da odaberu svoje zastupnike. Izborna borba, koja se razmahala voči ovih izbora, bijaše neobično strastvena i žestoka, tako da je u više mjesta došlo do krvavoga sukoba izmedju vladine konzervativne i opozicionalne reformne stranke, a da i ne podamo osobite važnosti onome već od više godina u Ugarskoj uobičajenom kupovanju giasova novcem i preobiljem jela i pića, što su ga obje stranke u jednakoj mjeri vršile. Pog.avito pitanje, kojim se agitiralo, bješe oporezovanje plemstva, dakle vrlo nepopularna stvar. Baš tim je povodom došlo i u zaladskoj županiji do sukoba, tako da je reformna opozicija jedva nekako proturala svoga kandidata Franju Déaka samo uz pomoć krajnjih sredstava korupcije. Samom se Déaku ta „pobjeda“ toliko zgadi, da mandata ne htjede nipošto da primi. Tako ostade taj puta sabor požunski bez svoje prve glave, što se teško osjećalo, ma da je opozicija imala većinu u donjoj kući. Niti je na tom saboru bilo prave discipline, niti jedinstva, a prema tome bješe i rezultat saborskoga rada uglavnom veoma slab. Tek u jednom se čitav sabor slagao, u dosle još nevidjenim napadajima na Hrvatsku i njena municipalna prava, kojima započe još prije

po prila ovaj s'nam trojici senja

svečanoga otvorenja u prvoj cirkularnoj sjednici (17.maja) komeš Josipović izjavivši, da je „izbor hrvatskih poslanika izvršen nezakonito, pa da stoga ovdje nema hrvatskih poslanika“ i uloživši podjedno protest protiv nazočnosti njihove u sjednici. Taj put ostade stvar ograničena samo na Josipovićevu izjavu, no posljedice njegova strastvena djelovanja medju magjarskim zastupnicima po privatnim sastancima ubrzo se pokazaše.

Na ovaj su sabor požunski od Hrvata došli pored poznate nam trojice poslanika u velikašku kuću još i ovi odličnici : senjski biskup Mirko Ožegović (stric Metelov), djakovački Josip Kuković, zagrebački Juraj Haulik, naslovni beogradski i prior vranski Josip Schrott, srpski metropolita Josip Rajačić, episkop karlovački Evgenije Jovanović, nadalje ban Franjo grof Haller, župan požeški Nikola grof Szécsen, virovitički Josip Šišković, guverner riječki Pavao Kiss, te grofovi Josip i Aleksandar Draškovići, Ivan Nep. Erdödy, Albert Nugent, Ferdinand, Ladislav i Petar Pejačevići, te baruni Franjo Kulmer i Levin Rauch. U donju kuću pak došli su protonotar Nikola Mikšić, onda u zastupstvu kaptola kanonici Martin Komendo (djakovački) i Adam Mravince (zagrebački), dok su slavonske županije zastupali : požešku Gustav Marković i Aleksandar Farkaš; virovitičku Ludovik Szallopek i grof Ivan Pejačević (a od 4. dec. 1843. dalje Franjo Delimanić); te srijemsku Josip Žitvay i Eduard Cseh. Turopolje zastupao je komeš Antun Josipović, Rijeku Mihajlo Horhy (od 21. okt. 1843. dalje Ludovik Cimiotti) i Ivan

Kobler, Bakar Bartol Zmaić, Koprivnicu Henrik Štajdaher (od 17. febr. 1844. dalje Antun Milinčević), Karlovac Ferdo Švajcer, Križevce Andrija Barić, Požegu Josip Prickelmayer, Varaždin Franjo Rizmann (od 16. jula 1843. dalje Antun Milinčević), a Zagreb Ignjat Andrijević. Odsutne velikaše zastupali su, i to baruna Ljudevita Bedekovića župana križevačkoga Koloman Bedeković, grofove Jurja Oršića Mirko Bogović, Stjepana Draškovića Aurel Kušević, Janka Draškovića Pavao Lentulaj, a udovicu baruna Ferdinanda Kulmera, Josipu groficu Oršić Albert Striga. Ovi su zastupnici imali mjesto u donjoj kući, no nikakova prava govora.

Sabor otvori dne 20. maja uz svečane uobičajene ceremonije kralj Ferdinand V. u pratnji kraljice Ane Marije Savojske i kancelara kneza Metternicha. Kraljevske propozicije sadržavale su kao program budućega saborskoga rada medju ostalima : reformu kaznenoga zakona, zakon protiv nereda kod županijskih skupština, zakon o sudjelovanju gradova u saboru i zakon o unapredjenju komunikacionih sredstava. Potom se prešlo na verifikaciju. Prema dosadanjem ob čaju hrvatski su poslanici predali svoje vjerodajnice objema predsjednicima, palatinu i personalu, dok su ih Magjari predavali (na prvoj cirkularnoj sjednici (17.maja) posebno izabranom odboru, koji je imao tek zadaću, da sastavi autentični popis svih članova sabora. Kad se tome u zelo u donjoj kući prigovarati, ustane (24. maja) Metel Ožegović, te zače govoriti latinskim jezikom. Tek što je progovorio prve riječi, nasta zaglušna buka, zveket sabalja i vika

« ПретходнаНастави »