Слике страница
PDF
ePub

ma već kroz stoljeća u savezu nalazeći se narod hrvatski, neka znade, da nosi tešku odgovornost, a i žalosnu dužnost, da ima svoje tvrdnje i dokazati. Stoga treba prije svega da se tužba pokaže opravdanom. No magjarski zastupnici ne prihvatiše mnijenja predsjednikova, dapače oni označiše ilirski pokret kao vrlo opasnu stvar, a da je dotle došlo, kriv da je u prvom redu nemar vlade ; dosta je, rekoše,pročitati Rakovčev „Mali katekizam“, pa će se predsjednik brzo uvjeriti o tome. Klauzál pak izrijekom naglasi, da je opće poznata stvar, kako Iliri idu zatim, da stvore samostalnu ilirsku državu u savezu s Bosnom i Srbijom, dok Szemere spočitnu predsjedniku, da govori o Hrvatskoj kao o sa veznoj zemlji, a on samo zna, da je podjarmljena (partes subjectae), te pita, gdje je taj dobrovoljni savez, na osnovu kojega se Hrvatska združila s Ugarskom ? Potom stvori kuća zaključak, da se turopoljska, tužba prihvaća i dalje u p u ćuje velik a škoj tabli.

Istoga dana 21. juna sastaše se i Hrvati pod predsjedanjem bana Hallera u konferenciju, iz koje javiše hrvatskim županijama jučeranji dogadjaj i podjedno zatražiše od njih točnu instrukciju. Pored toga hrvatski zastupnici sastaviše još i svečani protest protiv onoga saborskoga zaključka, te ga predadoše predsjedniku Szerencsyju i palatinu. Taj protest najavi potom predsjednik u donjoj kući dne 28. juna, no ova ga zabaci ne dopustivši ni da se pročita sa dva razloga, prvo jer je latinski pisani drugo, jer nije uputno, da se udomaći običaj ulagati prosvjede protiv učinjenih saborskih zaključaka. No istoga dana 28. juna zabavi se i gornja kuća porukom donje u poslu turopoljske tužbe. Prvi ustade b a n H aller, te uloži magjarskim jezikom svečani prosvjed protiv tvrdnje izrečene u istoj tužbi, kao da je njega tobože nagovorio na odgodu sabora hrvatskoga (22. aprila) biskup Haulik, jer da je to on sam učinio bez ičijega nagovora po svomu uvjerenju. Za taj će čin svoj on odgovarati Njeg. Veličanstvu, a sabor, ako ga i visoko poštuje, ne smatra svojim sucem, pa mu se stoga i ne kani opravdavati, premda je vazda rado pripravan, da mu po istini referira. Sam izbor hrvatskih poslanika pak smatra zakonitim, i to tako dugo, dok ga kompetentni sud ne proglasi nevaljalim. Iza bana ustane biskup Haulik, te se u dugom magjarski izrečenom govoru dade na pobijanje turopoljske tužbe. Po načelu, koje su prihvatili i sami velikaši na saboru, ne može se sabor upuštati u raspravu o pojedinim izborima i njihovim instrukcijama. Ako taj princip vrijedi za pojedine županije, to više vrijedi za izbor poslanika kraljevine Hrvatske i Slavonije. No i ugarski zakoni, a naročito zak. čl. LVIII. : 1790/1., daje hrvatskomu saboru pravo, da svoje municipalne poslove sam opravlja. Prema tome dakle sadanji je korak donje kuće protuzakonit, a suviše još je i tužba sama puna neistina, tako da će još više razdražiti narod u Hrvatskoj. Stoga smatra dužnošću, dą saboru prikaže dogadjaj po istini. Na hrvatski sabor pozivaju se banskim pismom 173 lica, medju njima šest velikih župana, osam biskupa, pet kaptola, sedam kralj. slob. gradova, ko

načno i turopoljski komeš. U debati i kod izbora mogu sudjelovati samo ovi pozvanici, nipošto pak čitavo plemstvo, budući da je ono i onako zastupano po dvojici zastupnika od svake pojedine županije. Da bi više tisuć a plemića moglo pristupiti izboru, ne slaže se već ni sa reprezentativnim sistemom, šta više, turopoljski plemići nemaju pojedinačko pravo glasa ni na skupštinama svoje rodjene plemenite općine u Velikoj Gorici, jer ondje glasuju tek seoski suci. Bio bi dakle apsurd, kad bi oni imali pojedinačko pravo glasa na hrvatskom saboru. Što se Turopoljci pak pozivaju na diplomu Matije Korvina (od 15. okt. 1466.), ne znači ništa, jer kralj im u njoj dopušta tek izbor njihova protonotara, a o saboru ne govori uopće ništa ; uostalom se za vrijeme od preko četiri stotine godina mnogo toga i promijenilo. On (naime biskup Haulik), bio je već na petoro hrvatskih sabora nazočan, a na trima dapače i predsjednikom, no nikad nije ni jednog a turopoljsko g a plemić a vidio; medjutim upitao se kod više od dvadeset uglednih ljudi o tom poslu, pa su svi složni bili u tom, da turopoljski plemići nijesu nikad imali pristupa na hrvatski sabor. Ako su dakle možda ipak poneki došli, onda se na njihov neznatni broj nije nitko ni obazirao. Ali da bi ih na stotine i to oruža no dola zilo, pa da je svaki pojedini im a o pravo glasa na hrvatskom s a boru, naprosto nije istinito. Što je pak ban kao predsjednik odgodio sabor na treći dan (to jest od 22. na 24. aprila), bilo je njegovo

neosporivo pravo, a učinio je dobro, jer gdje nagrne sedam do osam stotina seoskih plemića oružanih sabljama, buzdovanima, zaoštrenim toljagama i korbačima, gdje kolovodje njihove govore o osveti, kojoj da je već čas kucnuo, gdje iste kolovodje na banov upit odgovaraju, da za mir jamčiti ne mogu, gdje su ljudi po ulicama zgrtali kamenje i cigle, - u takovoj prilici nalagao je već zdrav razum, da se otvorenje sabora odgodi. Tek onda, kad se oboružano plemstvo razišlo, sazvao je ban sabor sporazumjevši se prije na konferenciji s većinom zastupnika, a da on nije bana na to podgovorio, znadu svi ovdje nazočni velikaši, koji su onoj konferenciji pribivali. No on bi sebi smatrao za čast, da je ona misao nikla u njegovoj glavi, jer je jedina bila, da odvrati opasnost ; medjutim ban nije trebao njegova savjeta. Uostalom neka Turopoljci hvale Bogu, da do sjednice saborske onoga dana nije došlo, jer bi više njih, kako su mnogi bili ogorčena srca, izgubilo život. Ono pak, što se u tužbi kaže, da je tobože on sastavio četu od dvije do tri stotine sveéenika, oboružanih kuburama i pištoljama, naprosto je smiješno; ta u cijelom saboru nije bilo više od jedanaest svećenika. Što mu opet komeš Josipović spočitava, da je branitelj Ilira, ne stoji, jer on je jedino zaštitnik i propagator sloge, pravice i mira, pa zato se i nije pridružio Josipovićevoj stranci, „jer njegova stranka hoće da zajedno s vratim a upadne u kuću i nema povjerenja u Hrvatskoj“. Nikada nije bio član ilirske stranke, ni vodja ni kapral, pa stoga je ludo, kad mu se spočitava, da je on i istoga

bana, kao i neke druge uveo u krug Ilira ! Konačno još mu je primijetiti, da će magjarizam u Hrvatskoj imati slabe potpore od Josipovića, jer ondje ima vrlo malo ljudi, koji bi umjeli da razlikuju magjarsku riječ od kineske, a što se u novije doba turopoljska općina upustila u magjarsko dopisivanje s ugarskim županijama, u tom se osim magjarizacije krije još i nešto drugo. Stoga će donja kuća mnogo bolje uraditi, ako bude poštivala prava i želje hrvatskih poslanika, negoli podupirala komeša Josipovića. Onda se možemo pouzdano nadati, da će se uzbudjene strasti staložiti u Hrvatskoj, a žestoke će provale ilirizma malo po malo zajedno s imenom iščezavati.

Poslije biskupa Haulika uze riječ varaždinski administrator grof Ivan Nep. Erdödy, dakle jedan od vodja magjaronskih. Odmah u početku požali, što se mora da služi latinskim jezikom, jer da nažalost ne zna toliko „zemaljski jezik“. On da je protest potpisao, jer smatra onaj postupak, koji je proveden na hrvatskom saboru nezakonitim, no zato ne krivi bana, budući da je tek nekoliko mjeseci u Hrvatskoj, pa tako točno još ne pozna ni zakona ni običaja njezinih. Samo na taj se način može shvatiti, kako to, da je ban upao u ruke onima, koji ne idu za boljitkom domovine i pravednošću, već da nerede neredima liječe. Staleži bili su pozvani za 22. aprila, da dodju na sabor, no taj se nije bez ikake objave, niti toga niti narednoga dana održao ; staleži bjehu tako posve prezreni. To je prva protuzakonitost, jer ako ima predsjednik pravo, da sabor sa zove, ima i dužnost, da ga onog

« ПретходнаНастави »