Слике страница
PDF
ePub

ferpora do bogao samništa, de da i nija, ali tajnosti. Poljno odetaj bi nas

dana i održi. Isprika, da se tobože bilo bojati izgreda, ne dokazuje ništa, jer na taj bi način predsjednik mogao samovoljno odgadjati otvorenje sabora do beskrajnosti. Istina je, da je održana konferencija, ali to je bila više privatna stvar, a sve da i nije, zašto nije ban održao obećanja svoga, da će stvar podastrti Njeg. Veličanstvu na rješenje ? Druga je nezakonitost, da je bilo turopoljskom plemstvu poručeno, da se izbor ne će opraviti njegovim sudjelovanjem, jer je došlo oboružano i jer mu se ne priznaje pravo biranja. No onaj, koji znade, da je isto plemstvo prije deset mjeseci (to jest 31. maja 1842.) došlo na izbor neoboružano, pa od oboružanih Ilira bilo izbačeno s birališta, taj se ne će čuditi, da je plemstvo drugi puta došlo oboružano, ali se vladalo mirno i čedno. O pojedinačnom pravu glasovanja plemstva turopoljskoga dosta je teško govoriti, jer premda biskup zagrebački nije na pet sabora vidio nijednoga turopoljskoga plemića, ima ih ipak, koji su ih vidjeli svu silu. Sve dosada naime postoji izmedju bana i plemstva neki patrijarhalni odnošaj, zato i nema saborskih dnevnika, već samo zapisnika, koji ne govore ni o čem, već samo donose stvorene zaključke. Treća pak nepravda jeste, da je vodjama turopoljskoga plemstva bilo svečano obećano, da će čitava stvar biti predana na rješenje Njegovom Veličanstvu, a sve dotle, dok ono ne stigne, ne će se sabor sastajati, pa ipak čim je plemstvo otišlo, sabor složen od samih Ilira, održan je, kroz što je očito izigrano pomenuto plemstvo. Da pak ovi Iliri nemaju tako nedužnih ciljeva pred očima, kako reče biskup Haulik, dokazuje brošira

grofa Janka Draškovića (,,Disertacija“), iz koje sada grof Erdödy navede neka mjesta, dokazujući njima, da Iliri teže za odcjepljenjem od Ugarske i za propašću magjarske narodnosti. Sada prihvati riječ palatin nadvojvoda Josip i reče, da je ilirizam pojava, koja nije dosada našoj domovini bila od koristi, a u buduće kan da će još manje biti. Vrlo je velika nevolja, da pojedine stranke u ovoj državi traže za sebe pravo na posebnu narodnost. „Ja pak vrsta m se u redove onih, koji drže, da je svaki onaj, koji u Ugarskoj stanuje, pa bio on član kojega mu drago jezika, budući da u živ a sva prava, privilegija i dobra, što ih zemlja daje, Magjar. Ovdje nema Ilira ni drugoga naroda osim Magja r a.“

Iza ovih značajnih riječi jednoga člana vladajuće dinastije, koje odjeknuše burnim oduševljenjem kod cijeloga magjarstva, diže se mladi barun Levin Rau ch, a koji odmah uze žestoko udarati na ilirizam. On će, kad dodje na dnevni red pitanje ilirizma, - reče - iznijeti na javu sve one pogibeljne nauke, buntovničke proklamacije i pjesme rugalice, koje su doduše osudjene i zabranjene i s višega

1 „Én tehát azokhoz tartozom, kik azt hiszik, hogy az, ki magyar honban lakik, akármelly ajku légyen is az, miután azon jogokkal, kiváltságokkal, 's jótékony. sigokkal él, mellyeket az ország niúlt, a z magya r; itt nincs ilyr, nincs más nemzet, - mint magyar." Förendi napló I, 33.

2 Rodio se 1819., umro 1890.

mjesta. „Ja ću pokazati, da Iliri nose crvene opanke i crvene revolucionarne kape zato, da se za slučaj bune izmedju sebe poznaju i ne pokolju. Pokazat éu, da su Iliri noću blagosiljali tudju zastavu i da su noću pod vedrim nebom golim sabljama sklapali urotu sve protiv zak. čl. XL. : 1536., koji pod kazan veleizdaje zabranjuje urote. Ja ću pokazati, kakovu književnost širi u ilirskim novinama onaj Gaj, za koga reče jedan izvrstan sin naše domovine (naime Klauzál), da je obdaren nesrećnim mozgom. Pokazat ću kakove neobuzdanosti, kakove nauke on usadjuje u srca mladeži i klerika, te kako proriče, da će ubrzo ovdje u Požunu Rus davati zakone, nadalje kako će ubrzo Rus dati svakom slavenskom narodu, koji se njemu pridruži, ustav. Objasnit ću, da ilirski „živio“ ide ruskoga cara i kako Iliri pogrdjuju sve one, koji se ne smatraju Ilirima i kako ih progone. Dokazat ću, da Iliri sa svojom zvijezdom i polumjesecom hoće da se otkinu od Ugarske, i kako u vezi s drugim slavenskim narodima misle osnovati veliko ilirsko carstvo. Mogu dokazati, da su oni ovo zamislili još godine 1832., dakle da veliko-ilirske sanje nijesu nikakova reakcija, već prava akcija u smjeru toga cilja. Iliri samo tako dugo govore o ugarskom ustavu, dok ne nadju drugih putova“. Potom se baci barun Rauch na biskupa Haulika spočitavajući mu, da „još i poslije toga, što je kralj osudio ilirizam, on podupire buntovnike, šta više, još i onda kad su klerici pogrdili bana, kad su htjeli da dignu bunu, kad su u govorima istoga okrunjenoga našega kralja vrijedjali, — još i onda je biskup odobravao onom

svećenstvu koje drži s Ilirima!“ Nakon ovih naprosto nerazumljivih objeda barun Rauch predje na turopoljsko pitanje. Neosporivo je pojedinačno pravo glasovanja turopoljskog plemstva, reče, pa baš zato, jer je ono došlo na sabor u velikom broju, zadrhtaše Iliri, a s njima i jedna stanovita poglavica (egy bizonyos fönök, naime biskup Haulik), jer se činilo, da je većina na strani plemstva, a Iliri da će pasti. Da to spriječi, poglavica se domisli političkoj taktici, koja se ne može odobriti : sabor je, a da se ni sastao nije, raspušten, a onda treći dan održan, što je protuzakonito. „Budući da nijesam niti čovjek ruske knute, niti ilirska crvenkapa, dovrši barun Rauch, niti sam rad da dodjem pod kakovu okružnu kapetaniju (Kreis-kapitányság, naime Austriju), već hoću da ostanem svome kralju nepokolebivo vjeran član magjarskoga naroda (magyar nemzet tagja), a vlada saniranje hrvatskih nevolja odgadja preko reda, a ja želim da se iščeznuli zakoniti poredak opet povrati, - pridružujem se mnijenju donje kuće.“ Barunu Rauchu odmah se pridruži još i grof Aleksandar Drašković: „Tridesetoga maja prošlo je godinu dana, otkad se ona paklena ideja ilirska inkarnirana pokazala u svoj ogavnosti svojoj. Iliri su oružjem navalili na plemstvo !“ Potom pripovijeda tok restauracije od 1842., a onda prelazi na saborske dogadjaje od 1843., te konačno izjavljuje, da prihvaća nuncij donje kuće.

Iza ovih žestokih govornika zaredjaše blaži, koji uzeše u obranu Ilire, te zagovarahu, da se nuncij donje kuće ne prihvati. Bili su to požeški župan grof Nikola Szécsen, biskup senjski Mirko Ožegović, barun Franjo Kulmer, prior vranski Josip Schrott i djakovački biskup Josip Kuković; konačno još se obazre biskup Haulik na riječi baruna Raucha, naročito s obzirom na klerike, za koje reče da ne stoje, pa ih treba tek doka zati. Kad se iscrpe broj govornika, proglasi palatin kao predsjednik, da je većina velikaške kuće zaključila, da se imade donja kuća pozvati, da odustane od svoga zaključka u pogledu turopoljske tužbe. I tako ona propade.

Skoro potom sastaše se hrvatske i slavonske županije na skupštine, da se izjave na želju poslanika glede zaključka donje kuće od 20. juna.

Prva se sastala dne 8. jula županija križevačka na poziv svoga prvoga podžupana Ivana Zidarića, te zaključi iza kratke debate, da se zamoli ban grof Haller, da izvoli s banske konferencije poslati Njeg. Veličanstvu deputaciju, koja bi ga zamolila, da se poslanici Hrvatske ne sprečavaju u vršenju svoje instrukcije u donjoj kući, a za slučaj, da donja kuća nepokolebivo ostane kod svoga zaključka, neka bi ban isposlovao obdržavanje novoga hrvatskoga sabora, da se u toj stvari donese nov zaključak. Pored toga neka se zamoli još i palatin, da uzme u zaštitu hrvatska municipalná prava i narod hrvatski. Poslanicima pak naredjeno bi, da dok ne dodje previšnja odluka, imadu raditi prema dosadanjoj uputi. Isto zaključiše 10. jula još i županije v ar a ždinska i zagrebačka. Skupština županije zagrebačke bijaše vrlo brojno posjećena, a predsjedao joj je župan Nikola Zdenčaj. Kako se na njoj sabralo i mnoštvo maloga plemstva,

« ПретходнаНастави »