Слике страница
PDF
ePub

Ova je potom 12. augusta uzela u raspravu pitanje o protestantizmu u Hrvatskoj, dašto i opet u nenazočnosti hrvatskih poslanika. Debatu otvori predsjednik Szerencsy, te izrijekom istaknu, da se ovo pitanje ne može bez privole Hrvatske riješiti, dakle ni pravovaljan zakon stvoriti, pa stoga je bolje, da se pitanje prepusti budućnosti. No sabor ne prihvati mnijenja predsjednikova, a glavni mu je tumač bio zastupnik boršodske županije Bartol Szemere, koji tom prilikom izreče osobito značajan govor. On se ne će upuštati u potanje pobijanje predsjednikovih argumenata, reče, već jer misli, da je i u tom pitanju upletena neka spletka ilirske stranke, smatra nužnim, da izjavi jedamput zauvijek svoje mišljenje o zahtjevima i pravima, što ih vazda ističe ota nemirna stranka, i to ne samo u vjerozakonskom pitanju, nego u svakom, kad god se radi o napretku magjarskoga naroda. Jedva da ima koje životno pitanje magjarsko, protiv kojega ne bi Hrvatska bila istupila. „Mi želimo, da se naše saborske rasprave vode na magjarskom jeziku, tko protestira protiv toga ? Hrvati. Hoćemo da magjarski jezik, po kojemu su i država i kruna dobile svoje ime, učinimo državnim i službenim, a tko se tome opire već pola vijeka ? Hrvati. Radi smo, da opći porez porazdijelimo jednako medju sve stanovnike pod krunom sv. Stjepana, pa tko se diže protiv ovoga načela pravednosti ? Hrvati. Županije . srijemska, virovitička i požeška od postanka su dio naše domovine, a tko to osporava ? I opet Hrvati, premda ona zemlja, koju oni posjeduju, čini jedno tijelo

s Ugarskom u tolikoj mjeri, da počevši od Karpata pa do jadranskih obala nitko ne može da nadje državne medje, dok je ima spram Poljske, Austrije, Štajerske, Kranjske, Moravske, dapače i spram Erdelja. Pa ipak zar Hrvatska ne traži za sebe pravo, da stvori zakon, po kojemu će po miloj volji budi isključiti budi primiti gotovo četiri milijuna gradjana opće domovine (közha za), kao da je njihová zemlja plemenitija, kao da je isto tlo njihovo katoličko, koje ne trpi na sebi kršćana druge vrste! A što je princip toga vječnoga opiranja ? To, što je po njihovu mišljenju Hrvatska nezavisna i samostalna kraljevina, to, što oni drže, da opće magjarsko zakonodavstvo kod njih ima samo u onim stvarima potpunu vlast, za koje im se ne čini zgodnim da reknu, da takodjer idu u red njihovih municipalnih prava ... Tako su dakle Hrvati istupljivali protiv nas, no svagda s načelom nezavisnosti i municipalnosti, premda u različitoj slici i u različitim pitanjima. Vazda pak govore kod svakoga pitanja, da ono pripada medju njihova municipalna prava, dok mi njima odgovaramo, da je Hrvatska pridružena i podjarmljena zemlja i da bi bio pravi politički apsurd, kad ne bismo mogli stvarati zakona, koji bi i njih vezali, a oni da mogu utjecati na stvaranje svakoga zakona, koji je za nas obvezatan ! No već je minulo doba, da se time još i dulje zabavimo, jer je nastala potreba, da onu zemlju i puk, što smo ih jednom na bojnom polju oružjem sebi pribavili, sada po drugi put pokorimo na političkom polju razlozima, ali ne da nam budu sluge, ali ni zato, da budu nad nama, već zato, da nam budu sugradjani i da se ne krate pokoravati općem magjarskom zakonodavstvu“. Iza toga upita, gdje je taj ugovor, na koji se Hrvati vazda pozivlju, te konačno izjavi želju, neka Hrvati pokažu danas ili sutra ili nakon po godine, kad im se htjelo bude, taj izvorni starinski ugovor izmedju obiju država, neka posvjedoče historičku svoju nezavisnost od općega zakonodavstva, neka vjerodostojno nabroje sva ona municipalna prava, koja su izvan kruga ili nad krugom magjarskoga zakonodavstva. „Po drugi put oružjem u ruci, reče doslovno Szemere na kraju svoga govora, mi se s vama hrvatska braćo boriti ne ćemo, ali protiv otpor a mrskih Ilira za počet ćemo boj na političkom bojištu i to razlozima. Ova izja v a tim je potrebnija u tom pitanju, jer dok mi ne nadvla da mo njih, ili oni nas, dotle medju na m a sloge biti ne će“. Kad je Szemere dovršio govor svoj, odmah se požuri predsjednik, da oslabi argumentaciju njegovu, primijetivši, da se govornik najvećim dijelom udaljio od dnevnoga reda, a neke mu točke govora ne stoje. Tako da nije bilo razborito pozivati Hrvate, da pokažu starinski ugovor, koji je osnov njihovih municipalnih prava, jer, „mnogo ima ta kovih sloboština, kojih se autentičnost ne da iz diploma dokazati, pa b a š i mi Magjari sami smo u ta kom položaju, da baš ono s matramo najkrepčijim za k o nom našim, što originalnom ispra vo mne

bismo mogli potvrditi. Konačno ipak prihvati sabor predlog, da se protestantima ima dati u Hrvatskoj i Slavoniji gradjansko pravo i sloboda vjeroispovijedanja, te ga otputi velikaškoj kući.

Ova se opet sastade dne 17. augusta u sjednicu, u kojoj uze u raspravu od donje kuće prihvaćenu zakonsku osnovu o općenitoj uporabi magjar skoga jezika. Odmah nakon što je pročitana prva točka, ustade njitranski veliki župan barun Alojzije Mednyánszky te predloži, da se ona izmijeni ovako: „U zakon se uvrštuje premilostivo kraljevsko obećanje Njeg. Veličanstva, da' će prestolonasljednici kao i ostali članovi vladajuće kuće, nadvojvode i nadvojvotkinje još u djetinjstvu primati valjanu pouku u magjarskom jeziku, što je Njeg. Veličanstvo još i u odgojnom redu odredilo“, - što i bi jednoglasno bez dalje debate prihvaćeno. Kad je potom pročitana druga točka, javi se za riječ b a n grof Haller te predloži, da se iz nje izostavi Hrvatska (,,u Ugarskoj i s njom spojenim stranama“), budući da u njoj niti je znanje magjarskoga jezika toliko uznapredovalo, da bi se njime moglo uredovati, niti toga dopuštaju hrvatska municipalna prava, potvrdjena tolikim zakonima stvorenima na zajedničkom saboru, a naročito jer zaključak hrvatskoga sabora od 28. novembra 1805., koji je kruna potvrdila 8. februara 1806., imperativno traži, da u Hrvatskoj ima da bude isključivo latinski jezik diplomatskim. Što se pak tiče zahtjeva treće točke, da i u Hrvatskoj bude magjarski jezik nastavnim, on je neprovediv, pa ban stoga

Tu Uga u njoj nitijo, da bi po

protiv njega protestira. Isto tako ne može da prihvati točke četvrte, koja ukida uporabu grba i boja hrvatske zemlje na hrvatskim ladjama i po zavodima, jer će prou zročiti veliku uzbudjenost, a tako i točka peta sa zahtjevom dopisivanja u magjarskom jeziku, s kojom je još i u vezi najnovije silenje, da hrvatski poslanici moraju i na državnom saboru da govore magjarski. Točka šesta je zališna, jer se po hrvatskim školama i onako već više godina uči magjarski, a napredak bit će još i bolji, kad se Hrvati uvjere, da im Magjari ne misle uništiti jezika i narodnosti. Konačno zatraži ban, da se sedma točka posve briše, jer ako se ne ide za uništenjem hrvatske narodnosti, čemu se onda stavlja rok ? Iza bana progovori barun Eötvös i predloži, da se u prvom redu dade i trim slavonskim županijama, kao i Rijeci i Bakru rok od šest godina, poslije kojega ima započeti magjarsko uredovanje, a glede Hrvatske, da se naročito istakne, da se ugarska legislativa ne misli miješati u njezine nutarnje poslove, već da štuje njezina municipalna prava, pa stoga neka joj ostane nutarnji upravni jezik latinski, a dopisivanje u magjarskom jeziku neka se ograniči na one urede, koji dolaze u dodir s najvišim ugarskim sudovima ili s ugarskom vladom. Konačno izjavi želju, da se izrijekom stavi u zakon, da su hrvatski poslanici obvezani na državnom saboru govoriti magjarskim jezikom. Iza ovih govora razvi se duga debata, u kojoj su stanovište banovo podupirali požeški župan grof Nikola Szécsen, djakovački biskup Josip Kuković, hrvatski poslanik Herman Bužan, grof Ladi

« ПретходнаНастави »