na raspravu staleži potom i opet uzeše u raspravu u dvjema cirkularnim sjednicama (5. i 6. jula) poznatu nam već tužbu turopoljsku, koju nikako ne htjedoše da napuste, kako su im poručivali velikaši, što više, pored toga zaključiše, da se ima na Njeg. Veličanstvo otposlati posebna predstavka, te u njoj detaljno prikazati pogubno djelovanje ilirstva i upozoriti vladara na pogibao, što prijeti čitavoj državi od te veleizdajničke misli. U toj sjednici (6. jula) izbaci komeš Josipović, koji i inače nije nikad govor a držao, već tek po nekoliko žučljivih izreka izricao, ove karakteristične riječi, (kako ih ubilježiše stenografi):,,Ilirska je stranka sastavljena tek od nekoliko ništica, medju koje pripada i zagrebački biskup. Vlada pak ne će da Erdödyja onako brzo pomaže kao Zdenčaja. A zašto? Jer nas Bedeković, koji sebe smatra Hrvatom, izdaje; on je ono u Hrvatskoj, što su u Ugarskoj Cziráky i Somssich (t. j. konzervativci). Ako nam vlada ne pomogne, morat ćemo revoltirati, a jer rdjava austrijanska vlada toga ne će, morat ćemo dakle sami sebi pomoći". Inače pak istače se kao glavni opadač hrvatskoga narodnoga pokreta (ilirstva) peštanski zastupnik Mavro Szentkirály. Sjutradan 8. jula zabavi se predlogom o zakonskoj osnovi o preuredjenju Turopolja velikaška kuća. Čim bi pročitana, digne se ban Haller, te izjavi, da je i po njegovu uvjerenju odista potrebno, da se preurede odnošaji zagrebačkoj županiji podredjene općine turopoljske, jer da njezina privilegija

iz vremena cara Rudolfa (1582.) i onako više ne odgovaraju potrebama vremena. No odbor, koji če to pitanje proučiti, treba da je biran isključivo iz redova hrvatskoga sabor a, a ne zajedničkoga, ili drugim riječima, pitanje preuredjenja općine turopoljske autonomna je hrvatska stvar, koja se požunskog sabora ne tiče. Banov predlog potom obrazloži historijskim i pravnim dokazima poslanik Herman Bužan, te bi konačno prihvaćen.

Iza dulje stanke sabor se svrati opet u septembru na hrvatske poslove, kad dne 12. istoga mjeseca uze donja kuća u pretres prema predlogu cirkularne sjednice najprije treću poruku velikašima o turopoljskoj tužbi, a onda posebnu predstavku na Njeg. Veličanstvo glede opasnosti od ilirizma. Kad je pročitana prva točka, uloži protiv nje svečani protest Metel Ožegović, a iza druge izreče dulji govor (latinskim jezikom), u kojem istače, da je ovo vijek narodnosti, pa da se i Hrvati u težnji, da podignu svoju književnost, kao i na obranu svoje narodnosti, uzeše služiti jednim dijalektom. Uza sve to, što su to isto učinili i drugi narodi pa i isti Magjari,,,podigoše se protiv ovih književnih težnja najgadnije sumnje i tužbe, koje kad bi istinite bile, trebalo bi da ispune svakoga vjernoga državljanina zgražanjem i ne bi smio da ima pred očima svetije dužnosti, nego iz svih sila poraditi, da se zauvijek začepi izvor takih strahota, koje tobože prijete tolikom opasnošću ne samo državi, već i istom posvećenom kraljevskom prijestolu“. Što se pak narodnosti hrvatske tiče

i s njom spojene političke raspre, opaža, da staleži dobro znadu, da hrvatski narod „uživajući doduše pod zajedničkom krunom i zajednički ustav ipak ima još i svoja posebna prava kao i svoju političku samostalnost. Taj se dakle narodni život nipošto ne da ograničiti samo na obrazovanje jezika i književnosti, već se proteže još i na obezbjedjenje i obranu svoga vlastitoga prava, jednom riječi na ojačanje njegovih kroz tolike vijekove sačuvanih političkih i narodnih osebina." Baš to i jeste glavni razlog tim političkim rasprama, koje se porodiše otuda, što se ponovno pokušalo uvoditi magjarski jezik u Hrvatsku, čime se ,,ne samo duboko dirnulo u glavni živac naših narodnih i političkih prava, već bi se po vremenu potrebnim pokazalo i uvedenje magjarskoga jezika kod naše domaće uprave", što se nìkako dopustiti ne može. Konačno odbije Ožegović predloženu predstavku, no kuća je ipak prihvati i odašalje velikašima, koji je uzeše u raspravu 18. septembra. Velikaši sada i po treći put odbiše turopoljsku tužbu, no predstavku na kralja u pogledu opasnosti od ilirizma prihvatiše. To je zagovarao i sam poslanik hrvatski Herman Bužan rekavši: Što se tiče ilirskih pogrdnih pjesama i izgreda u županijskim skupštinama zagrebačkim, bilo je samo otpor protiv silovitoga postupka Magjara, jer su u sumnju dovodili opstanak hrvatske narodnosti i zaprijetili joj uništenjem. Na saborima od godine 1832.-1836., te 1839.-1840., kao i na sadanjem podneseni su više puta predlozi, koji su smjerali na uništenje hrvatskih prava; latinska

pisma hrvatskih oblasti vraćala su se natrag neotvorena, a eto i na ovom saboru donja kuća nije kroz osam mjeseci dozvoljavala hrvatskim zastupnicima da govore. Sasvim je razumljivo, da su se onda u Zagrebu dogodili krvavi prizori. Da sada slavni staleži žele, da se ove smutnje istraže, sasvim je u redu, no treba da se dopusti i Hrvatskoj, da i ona kaže svoju, jer nju najvećma boli to, što je se kleveće, kao da ilirizam pokreće i ravna jedan strani vladar (t. j. ruski car). Ovo će medjutim staleži težko moći dokazati, a nije ništa drugo negoli sumnjičenje vjernosti i odanosti hrvatskih podanika spram njihova vladara.,,Stoga završi

Bužan ne protivim se, da se izvidi i jasno istraži, da je sve ono, što se o pogibeljnim namjerama po državu u toj predstavci Hrvatima podmiće, naprosto pogrda, kleveta, podvaljivanje i neispravno brbljanje".

Eto, ovako je požunski sabor već preko godinu dana najvećim dijelom tratio vrijeme,,turopoljskom tužbom" i,,ilirskim opasnostima". Jasno je, da to nije moglo da dvoru bude pravo, pa poradi toga opomenu kralj Ferdinand posebnim otpisom kr. ugarske dvorske kancelarije od 12. aprila sabor, to jest obje kuće,,,da svoja vijećanja glede onih predmeta, što se još imadu izvršiti, i u smislu kraljevskih propozicija i poradi zemaljske potrebe, na svaki način požure, a rezultate da uznastoje što prije podastrijeti pred previšnje lice Njeg. Veličanstva." No Magjari su malo marili za ovu poruku, pa tako uze knez Metternich s bečkom centralnom vladom nekim nepovjerenjem gledati u saborski

rad. U Beču su pak nastojali još u februaru i martu 1844., da predobiju vladu za hrvatsku stvar poslanik Karlo Klobučarić, i naročito Karlovčanin Ambroz Vraniczany. O tom on sam obavješćuje Gaja dne 1. marta ovako: „Ovdi sam bio s Klobučarićem kod sve velike i najviše gospode, nego još k svima dospiti nismo mogli. Bili smo kod arkihercega Franz Karla, Kolovrata, Sedlnitzkija". Dne 2. marta bio je Klobučarić kod kneza Metternicha čitav sat, te mu razlagao, kako Turopoljce nikako ne patri pojedinačno pravo glasa. Nato mu knez odgovori:,,I ban mi je izjavio istu želju, da se Turopoljcima reducira broj glasova, još prije negoli se održi restauracija (županije zagrebačke). Ja prihvaćam njegovo mnijenje, te ću stvar dobro promozgati. To se mora urediti“. Kad mu je pak Klobučarić napomenuo nezadovoljstvo Hrvata poradi magjarski napisanih zakonskih članaka, reče Metternich:,,Ne spominjite nikad Hrvatske i Slavonije napose, već kažite uvijek,,partes adnexae". Ja kao Metternich dajem vam riječ, da ćete dobiti zakone latinskim jezikom i s kraljevim potpisom".

Medjutim približi se kraj ovomu neplodnom saboru, koji je za punih dvadeset mjeseci stvorio tek trinaest zakonskih članaka, medju kojima se ističu pored nama već poznatoga o općoj porabi magjarskoga jezika (zak. čl. II.), kojim bješe — kako rekosmo konačno sav službeni život u Ugarskoj sasvim pomagjaren, još i zak. čl. IV. i V. Njima bješe dozvoljeno, da ljudi neplemenita