tulaj izjavivši, da se županove riječi odnose samo na_službene protokole, dopisivanje i izvještaje, ali da nije mislio uopće zabraniti hrvatskim jezikom govoriti i izreći takova mišljenja, našto onda barun Franjo Kulmer dva puta uzastopce progovori hrvatski, što bješe burnim povladjivanjem popraćeno. Potom se svrši skupština u najvećem miru i redu. No poslije podne ipak je došlo do sukoba. Kad je naime jurat Dragutin Galac prolazio pored kuće magjarona Jurja Pisačića, napadoše ga neki ondje se nalazeći mladi magjaroni (medju njima Albert Modić i Josip Tomašić), te ga i raniše. Galac pobježe na Markov trg, gdje su se bili sabrali mnogi narodnjaci s namjerom, da podju na sprovod kaptolskomu županu (comes curialis) Franji Kukuljeviću, odličnom Iliru, a bratu Antuna Kukuljevića. Za čas došlo je sada izmedju njih i nekih ondje nazočnih Turopoljaca do kavge, kojim se povodom u tren oka skupi na trgu mnoštvo oboružanih ljudi. Turopoljci uzeše na to bježati prema kazini, a narodnjaci za njima. Utom se pokuša da probije kroz redove narodnjaka poznati Josipovićev korteš Gerenčir s dvjema kuburama u ruci, koje i ispali te dvojicu rani, a onda u općoj smutnji srećno umakne. Sada nasta opća vika i metež, no vojska postavljena pred kazinom spriječi svaki dalji izgred, a ban Haller naloži preostalim Turopoljcima, da odmah pod vojničkom pratnjom ostave grad.

Treći dan, 13. decembra, opet se sastade u dvorani županijske zgrade plemstvo, da prisustvuje proglašenju zaključaka stvorenih 11. decembra, a onda uloži županijski vicefiškal Josip Kuković

protest protiv pojedinačkoga prava glasa Turopoljaca na skupštinama, jer da je turopoljsko plemstvo zastupano po svom komešu. Protiv toga uloži opet protuprotest turopoljski asesor Josip Briglević.

Inače su bili narodnjaci zadovoljnis grofom Hallerom, kao is tečajem skupštine, kako javlja u Beč profesor Moyzes u svom izvještaju. Šta više, doskora ih još više obradova imenovanje baruna F r a nje Kulmera velikim županom srijemskim, što je dvor učinio upravo s tom namjerom, da se ova Magjarima najodanija županija naša predobije za drugu politiku (16. februara 1845., a svečana instalacija opravljena bi 1. aprila u Vukovaru). U kratkom razmaku uslijediše još i druga imenovanja, od kojih je osobito značajno ono poznatoga narodnjaka Mirka Lentulaja, brata zagrebačkoga podžupana Benka, administratorom županije vara ždinske (3. aprila), jer je položaj Ivana Nep. Erdödyja postao neodrživ, a grof Ladislav Pejačević otklonio podijeljenu mu administratorsku čast (21. februara) bolesti radi. Malo potom još je imenovan veliki bilježnik varaždinske županije, Metel Ožegović, hrvatski poslanik na nedavnom požunskom saboru, počasnim d vor s kim tajnikom u kr. ugar. dvorskoj kancelariji. No radost narodne stranke s ovih imenovanja. umanjivala je teška briga oko restauracije županije zagrebačke, koja bješe odsada dalje jedina. nada magjarona.

Poslije skupštine županijske od 10. decembra odbor se ovaj odmah dade na posao, da što prije dovrši točan popis ukupnoga plemstva s pravom glasa. No kod toga su posla bili zabavljeni i članovi obiju stranaka starajući se, da im ne umakne koji glas. Juraj Pisačić bacio se na Sveti Ivan. Stjepan Kos na Moravče i Šašinovec, dok su podžupan Josip Bunjevac, Karlo Klobučarić, Ante Vakanović i sam starac grof Janko Drašković obilazili po Pokupju i po Draganiću. Dašto, glavna je stvar ipak i sada bila Turopolje. Ovdje je medjutim pored Stjepana Pavlekovića komeš Josipović posao preuzeo u svoje ruke, ali tako, da je najprije nastojao, da provede što više dioba medju seljaštvom, dok su magjaronske kolovodje grofovi Aleksandar Drašković, Ivan Nep. Erdödy, Dioniz Sermage, baruni Rauch, te Karlo Jelačić i Koloman Bedeković zaključili Turopoljcima tobože prodati

po četvrt jutra puste i neplodne zemlje, samo da što više glasova stvore za svoju stranku; no do ostvarenja ove misli nije došlo, a nije ni trebalo. Josipović naime uze naprosto, kad dodjoše u Veliku Goricu županijski neki činovnici kao svjedoci (testimonium legale), svom pisaru Arbanasu diktirati redom imena ne mareći za protest istih činovnika, dapače oni biše još i izgrdjeni. Na taj je način komeš sastavio tri puta omašniji popis turopoljskoga plemstva s pravom glasa, negoli je to bio onaj od godine 1835., koji je trebao da služi kao osnov čitavom operatu. Protiv ovoga Josipovićeva posla uložiše nazočni županijski činovnici protest kod revizionoga odbora kojemu je predsjedao

grof Juraj Oršić. Dašto, odbor zabaci Josipovićev operat i odredi, da treba sastaviti nov i korektan popis. Medjutim je već bio grof Haller raspisao za 23. januara generalnu županijsku skupštinu, da primi do znanja sastavljene popise plemića glasača, a za 27. januara restauraciju. Sada uze grof Oršić tražiti od bana i župana, da odgodi skupštinu i restauraciju dok se turopoljska stvar

tako bitna i važna - korektno ne uredi. Kad grof Haller toga nikako ne htjede da učini, ond a odasla plemstvo županije zagrebačke brže bolje na kralja posebnu predstavku s molbom u tom smislu, a ban opet saznavši za to otpremi brzoga teklića (kurira) i od svoje strane u Beč s predlogom, da se predstavci ovoj ne udovolji. No u Beču se ipak odluče za odgodu - jer im je pred očima lebdilo izmirenje obiju hrvatskih stranaka, pa s takim kraljevskim rješenjem stiže banov kurir u Zagreb na veče 20. januara. Sjutradan dade grof Haller pribiti na vrata županijske zgrade oglas, .,da se uslijed previšnje naredbe ni 23. skupština, ni 27. januara restauracija slavne županije zagrebačke obdržavati ne će", a 24. noću otputova sam u Beč, nakon što je tik do pred odlazak dulje vremena konferirao s Josipovićem; iz Beča se vrati tek 1. marta natrag u Zagreb. Odmah potom, 7. marta raspisao je generalnu županijsku skupštinu za 27. marta, dok o restauraciji nije objavljeno ništa. Ovim vladanjem svojim, javlja profesor Moyzes u Beč, ban Haller izigra svu sim patiju narodne stranke što ju je sebi stekao istupom svojim na netom minulom požunskom

saboru, a naročito poradi dvoboja svoga s grofom Telekijem; šta više, vrativši se u decembru 1844. u Zagreb pozdravio je neke narodne odličnike, kad su k njemu došli, da ga pohode, s nekoliko hrvatskih riječi i otpusti dotadanjega ličnoga tajnika svoga rodjena Magjara, te uze Hrvata narodnjaka Josipa Ferenca. Kod toga ne pomože mu ni to, što se proširio glas, da je bečkoj vladi ponudio ostavku kao veliki župan zagrebački, a ni riječi, što ih je po povratku kazao grofu Janku Draškoviću, kao da bi on od srca rado, da narodna stranka pobijedi, pa kad bi on odlučivao, Turopoljci već bi davno izgubili ono uzurpirano pojedinačno pravo glasa, no ,,vlada je (bečka) tako slaba, da ne zna što da učini“. U stvari pak bilo je tako, da su se i konzervativni Magjari zajedno s palatinom nadvojvodom Josipom zauzeli za magjarone kod dvora, pa tome je utjecaju i Haller podlegao. I tako se zgodi, da su Josipović i njegovi drugovi ujedared uzeli hvaliti bana nazrijevajući u njemu svoga pomagača.

U velikom uzbudjenju obiju stranaka osvanu 27. mart. Već 25. uze se u gradu skupljati seljačko plemstvo; Turopoljaca samih došlo je do 2000, a medju njima i mnogo dječaka. Magjaroni su na taj način raspolagali znatnom većinom. Skupština je i opet održana u zemaljskoj kući u oba dvorišta, te uz vojničku asistenciju, baš onako kao 10. decembra prošle godine. Oko 10 sati došao je grof Haller, te otvori skupštinu latinskim govorom, u kojem izjavi, da je svrha njena, da rektificira popise plemića glasača s obzirom na buduću re