Слике страница
PDF
ePub

vih pratili 6Njeg da de

tučnjave posred najveće galame skupštinu zaključi s izjavom, da će čitavu stvar podastrijeti na rješenje Njeg. Veličanstvu, što su narodnjaci popratili burnim „živio“, a magjaroni bijesnom vikom, u čem se naročito istakoše Josipović i Crnolatec.

Tekar 2. jula obznani grof Haller nastavak skupštine za 9. jula. Medjutim u medjuvrijeme poslije 28. maja do toga dana, onaj odbor s biskupom Schrottom kao predsjednikom na čelu, počinio je sasvim samovoljno raznih zloporaba na popisu plemića glasača, i to tako da je u pisa o brojne ma gjarone, a brisa o mnoštvo narodnja ka. Više je nego samo vjerojatno, da je grof Haller za tu falzifikaciju bar znao, te da joj se nije protivio, a zašto, držim, da je prema svemu onomu, što je dosada rečeno, svakomu jasno ; Haller uopće nije ništa iz svoje inicijative radio, a u govorima svojima i izjavama što bi ih davao, nikad se ne bi običavao služiti „diplomatskom“ neistinom. Postupak onoga odbora ( u kojem su magjaroni imali većinu) narodna je stranka preko svojih odborskih članova odmah saznala, pa je tako skupština i opet poprimila vrlo buran tečaj. Ponajprije pročitana je previšnja rezolucija, kojom je naloženo, da se popis plemića ima udesiti prema onomu od godine 1835., dakle rješenje učinjeno je u korist magjarona, dašto pod utjecanjem palatinovim, kao i magjarske dvorske konzervativne stranke, šta više, dugotrajno otezanje s restauracijom županije zagrebačke i opet uzbuni čitavu

što je "ašto, držimar znao, te da

magjarsku javnost, koju je izvješćivao, dakako na svoj način, sam komeð Josipović. Poslije proglašenja kraljevskoga rješenja narodnjaci odmah započnu žestoku debatu poradi odborova, falzifikovanja popisa plemića glasača, što magjaroni zanijekaše, a s njima se složi i grof Haler, jer „da je obvezan, da u raspravama izriče zaključke prema mnijenju većine“. Potom izda bilježniku nalog, da čita a kta, to jest popise plemića glasača, a kad narodna stranka uze tome prigovarati, zaprijeti se, da će na prosto s va a kta proglasiti kao prihvaćena, što su magjaroni burno odobrili. Posred grdne galame, u kojoj se ni riječ nije mogla razumjeti, uze županijski bilježnik redom čitati popise plemića glasača po kotarima, našto onda ban i župan oko dva i po sata poslije podne skupštinu zaključi i odgodi na sjutradan, kad se ponoviše isti prizori. Narodna stranka bješe s ovoga nasilja kao izvan sebe ; grof Janko Drašković uloži protest protiv postupka Hallerova, dok su drugi vikali: „Balassa“, „Molit ćemo, da se veliki župan s časti svrgne“, „To je očita nepravda" i slično, no bilježnik je posred ove buke neprekidno i naglo kao kaki stroj dalje čitao popise sve do kraja, našto ban proglasivši ih od većine prihvaćenima, skupštinu zaključi i odgodi na drugi dan 11. jula. Toga dana odredjeno bi, da se restauracija ima opraviti na istom mjestu, naime u oba dvorišta zemaljske kuće, a pod svodom na zelenom stolu da se imadu postaviti posude za pojedine kandidate u koje će oni glasači, kojima će vikač (proclamator) redom čitati imena, bacati glasovnice (pločice); ka o dan odredjen bi 28. jula. Ovo je bio predlog magjarona, s kojim se narodna stranka nije slagala želeći, da se izbornici pomiješaju i glasaju na tri razna mjesta, kako je bilo godine 1835. Zaključak ovaj poprati fićukanje narodnjaka i razni uzbudjeni povici, našto bi iza rješenja još nekih manjih predmeta skupština zaključena.

I tako je konačno iza sedmomjesečnoga duševnoga naprezanja, golemoga troška za petero generalnih skupština uglavnom riješeno ovo temeljno hrvatsko političko pitanje onih dana, naime pitanje, kako će biti ustanovljeno pravo glasa. Teška srca ostavi narodna stranka skupštinu znajući, da su joj protivnici oteli na nekorektan način preko dvjesta glasova, a još ju je više boljelo, što nema te nema onoga tako željno iščekivana rješenja kraljevskoga u turopoljskom pitanju. I onako u manjini spram velike mase turopoljske narodna stranka nije poslije onoga falsificiranja popisâ uopće više imala nade u pobjedu, no ipak se odlučila hrabro baciti u borbu, da joj se ne spočitne bilo kakova krivnja, premda je slutila, da stvar ne će tako mirno proteći. Raspoloženje njezino crta ovim karakterističnim riječima njezin mladi pristaša jurat Slavoljub Vrbančić (12. jula): „Uvjereni smo, da onako kao što sada stvari stoje, ne samo što nema nikakove nade, da će se razdražena srca ublažiti i sporazumljenje povratiti, dapače kleti plam mržnje još će se više raspiriti, a rascijepljene stranke još više

raskinuti; i ako domala lijek ne stigne (očito ima pred očima ono kraljevsko rješenje), strah nas je, da ćemo biti svjedoci još većih nereda i nemira, nego što su oni bili, na koje svaki pravi Hrvat s tugom gleda ... Ima još kralja, komu je poslovica : „Recta tueri !"

Iza neumorne i strastvene agitacije, u kojoj su se obje stranke služile svim mogućim, inače već nam poznatim sredstvima nedavno (od 1842.) uobičajene „kortešacije“ („vabljenja“), konačno svane dan 28. jula 1845., koji Gajeve novine pozdraviše ovako : ,,Zeljena i mržena, izgledana i priječena, hvaljena i iskaravana riječ blage i gorke uspomene, ori se sada posvuda po Zagrebu; riječ je ova restauracija. To je sada na š a alpha i omega, na š zenit i na dir, oko kojega se sve vrti. Sa svih strana naše varmegje stižu nam glasovi, kako se sjajne priprave čine za ovu svečanost, kako se sve promeće i trči, nagovara i odgovara, kudi i hvali“. Drugi jedan narodnjak opet napisao je u velikom uzbudjenju u oči restauracije ovo: „Konačno je svanuo dan ... dan tolikih političkih uzdisaja ... dan oko kojega se poput polipa uhvatiše tolike strasti ... dan restauracije! O riječi toliko slatka i toliko gorka, toliko prozaična i toliko zanosna ! Jakobincu nije ljepše zvučilo njegovo „égalité et liberté“, Englezu njegova „charta magna“ i njegova „slobodna trgovina pamukom“, dobroćudnomu Nijemcu riječi „Hegel und Bier“, Talijanu pjev Nalabrankin, Poljaku „Jeszcze Polska nie zginela“, nego li tolikima u Hrvatskoj sada

zvuči riječ restauracija. Naš komšija Turčin ne sniva sladji san o devetom nebu, niti Rus ne gleda većom požudom na Carigrad, nego li što pa ze neki od staleža zagrebačkih već kroz tri godine na zagrebačku restauraciju !... A što čini zagrebačku restauraciju takim žarištem tolikih želja, zapravo životnim pitanjem koje iziskuje tolike žrtve? Zašto o njoj tepa svako dijete u Ugarskoj, dapače i strani svijet u nju upire oči pun zvedljivosti? Sa zagrebačkom restauracijom sk opčano je hrvatsko stranačko pita nje, – ona je osovina, oko koje se okreće hrvatski politički život, - ona se smatra odlučnim dogodjajem u našoj stranačkoj borbi“.

Već 26. jula počelo se u Zagrebu skupljati seljačko plemstvo, ili tako zvani „korteši“. Prvi su došli pristaše narodne stranke s jastrebarskom glazbom, a pod vodstvom svojih prvaka. Sjutradan, po kišovitom vremenu, ušli su u grad magjaroni, svi okićeni bijelo-zelenim kokardama, naime Sveto-Ivanci, Moravčani i Sašinovčani, a pred veče još i Turopoljci s komešom Josipovićem na čelu i sa svojom glazbom, koja je jednako udarala Rákóczijevu koračnicu. I narodnjaci i magjaroni nastaniše se u običajnim njihovim konačištima, u „Streljani“, kod „Paradajzla“ i u „Schönbachu“, odnosno u ka zini, Josipovićevoj kući i kod Karla Jelačića. Dne 27. jula uveče održana je kod bana i župana konferencija, kojoj su prisustvovala tridesetdva odličnika obiju stranaka; grof Haller ih upita, eda li imadu protiv dosadašnjega

« ПретходнаНастави »