raskinuti; i ako domala lijek ne stigne (očito ima pred očima ono kraljevsko rješenje), strah nas je, da ćemo biti svjedoci još većih nereda i nemira, nego što su oni bili, na koje svaki pravi Hrvat s tugom gleda... Ima još kralja, komu je poslovica:,,Recta tueri !“ Iza neumorne i strastvene agitacije, u kojoj su se obje stranke služile svim mogućim, inače već nam poznatim sredstvima nedavno (od 1842.) uobičajene,,kortešacije“ (,,vabljenja“), konačno svane dan 28. jula 1845., koji Gajeve novine pozdraviše ovako:,,Željena i mržena, izgledana i priječena, hvaljena i iskaravana riječ blage i gorke uspomene, ori se sada posvuda po Zagrebu; riječ je ova restauracija. To je sada na ša alpha i omega, naš zenit i nadir, oko kojega se sve vrti. Sa svih strana naše varmegje stižu nam glasovi, kako se sjajne priprave čine za ovu svečanost, kako se sve promeće i trči, nagovara i odgovara, kudi i hvali". Drugi jedan narodnjak opet napisao je u velikom uzbudjenju u oči restauracije ovo:,,Konačno je svanuo dan... dan tolikih političkih uzdisaja... dan oko kojega se poput polipa uhvatiše tolike strasti. . . dan restauracije! O riječi toliko slatka i toliko gorka, toliko prozaična i toliko zanosna ! Jakobincu nije ljepše zvučilo njegovo,,égalité et liberté", Englezu njegova ,,charta magna" i njegova,,slobodna trgovina pamukom", dobroćudnomu Nijemcu riječi,,Hegel und Bier", Talijanu pjev Malabrankin, Poljaku,,Jeszcze Polska nie zginela", nego li tolikima u Hrvatskoj sada zvuči riječ restauracija. Naš komšija Turčin ne sniva sladji san o devetom nebu, niti Rus ne gleda većom požudom na Carigrad, nego li što paze neki od staleža zagrebačkih već kroz tri godine na zagrebačku restauraciju!... A što čini zagrebačku restauraciju takim žarištem tolikih želja, zapravo životnim pitanjem koje iziskuje tolike žrtve? Zašto o njoj tepa svako dijete u Ugarskoj, dapače i strani svijet u nju upire oči pun zvedljivosti? Sa zagrebačkom restauracijom skopčano je hrvatsko stranačko pitanje, ona je osovina, oko koje se okreće hrvatski politički život, on a se smatra odlučnim dog odjajem u našoj stranačkoj borbi". Već 26. jula počelo se u Zagrebu skupljati seljačko plemstvo, ili tako zvani ,,korteši". Prvi su došli pristaše narodne stranke s jastrebarskom glazbom, a pod vodstvom svojih prvaka. Sjutradan, po kišovitom vremenu, ušli su u grad magjaroni, svi okićeni bijelo-zelenim kokardama, naime Sveto-Ivanci, Moravčani i Šašinovčani, a pred veče još i Turopoljci s komešom Josipovićem na čelu i sa svojom glazbom, koja je jednako udarala Rákóczijevu koračnicu. I narodnjaci i magjaroni nastaniše se u običajnim njihovim konačištima, u „,,Streljani", kod „Paradajzla“ i u ,,Schönbachu", odnosno u kazini, Josipovićevoj kući i kod Karla Jelačića. Dne 27. jula uveče održana je kod bana i župana konferencija, kojoj su prisustvovala tridesetdva odličnika obiju stranaka; grof Haller ih upita, eda li imadu protiv dosadašnjega županijskoga magistrata što da iznesu, a tako i protiv onih, koje će on istaknuti kao kandidate; no nitko ne prigovori ništa, već se svi izjaviše s time sporazumni, da veliki župan po svom uvjerenju postavlja kandidate, kako je to i dosada vazda bivalo. Drugi dan 28. jula, još prije sedam sati u jutro, dodjoše obje protivne stranke sa svojim glazbama na biralište, te zauzmu svaka svoje dvorište u zemaljskoj kući : narodnjaci ono u današnjoj prezidijalnoj zgradi, a magjaroni bansko. Prije svega odslužen je u crkvi sv. Marka,,Veni sancte", a onda oko osam sati započe restauracija pod jakom vojničkom asistencijom; u svemu nalazio se što u dvorištu i po hodnicima zemaljske kuće, što po Markovom trgu i po obližnjim ulicama potpuni bataljon vojske, i to 13. pješačke regimente barona Wimpfena, po narodnosti listom Talijani, iz tadanje austrijske Venecije i Lombardije, a pod zapovjedništvom potpukovnika Sartorija, komu je za taj dan izdao vojničku instrukciju zagrebački zapovjedajući general Maksimilijan grof Auersperg. Otvorivši skupštinu grof Haller izreče najprije kratak latinski govor staležima, u kojem obrazloži, zašto već nije restauracije prije opravio, a onda progovori i seljačkomu plemstvu nekoliko hrvatskih riječi opomenuvši ga na red i mir. Iza toga odrekoše se dotadanji županijski časnici s podžupanom Benkom Lentulajem na čelu svojih časti, našto nemirni i halabučni odvjetnik Eduard Zerpak učini neke prigovore protiv vjerodajnica, koje su baš činile glavnu snagu narodne stranke, pa stoga i njene pristaše Zerpaku bučno prigovoriše. Poradi toga uzeše magjaroni od bana tražiti, da bi restauraciju odgodio, što on otkloni. Potom imenova grof Haller, kao veliki župan, ponajprije odbor, koji će voditi brigu oko predavanja glasovnica, dakle glasački odbor, s grofom Dionizom Sermage, Hermanom Bužanom, barunom Levinom Rauchom, Aurelom Kuševićem i Rikardom Jelačićom kao članovima, a onda proglasi (po starom običaju) kandidaturu ovih plemića za prvoga podžupana Benka Lentulaja dotadanjega prvoga podžupana, Eduarda Jelačića dotadanjega drugoga podžupana, Alberta Modića st. aktivnoga drugoga podžupana županije varaždinske, Franje Novaka odvjetnika, Stjepana Pavlekovića odvjetnika i velikoga suca zagrebačke županije prije restauracije od maja 1842. i Josipa Žuvića, bivšega prvoga podžupana iste županije prije 1842. No glasalo se samo za Lentulaja kao kandidata narodne, te za Žuvića kao kandidata magjaronske stranke.1 Sada se prešlo na glasanje redom po kotarima: zagrebačkom (centralnom), svetoivanskom, prekosavskom (turopoljskom), pokupskom s lijeve obale, pokupskom s desne obale i gorskom kotaru. Do dva i po sata popodne glasao je zagrebački kotar, dakle glavno sjedište inteligencije, a onda je došao red na sveto 1 Magjaroni htjedoše zapravo kandidirati odvjetnika Josipa Briglevića, ali kako je upravo onih dana zapao u neku istragu, nijesu ga po zakonu smjeli kandidirati. ivanski (Moravčani i Šašinovčani bili su takodjer u njemu), kojim i svrši oko osam sati na veče glasanje toga dana s rezultatom, da je Žuvić dobio sto i dva glasa više od Lentulaja (532 i 430). Uza sve to stranke se mirno razidjoše svojim kućama, pa se sjutradan 29. jula opet vrate na svoja mjesta, kad je u osam sati nastavljeno glasanje ostalih kotara, medju njima i prekosavskoga, koji je sam davao magjaronima 570 turopoljskih glasova. Sve do tri sata po podne teklo je sve u miru i redu, kad ali ujedared navali u glasačkom odboru Rikard Jelačić surovim riječima na Hermana Bužana, dapače ga i pograbi za prsa. Nato grof Haller, koji je oba dana kroz čitavo vrijeme glasanja sjedio u svom županskom stolcu pod onim svodom medju obim dvorištima, smjesta odstrani napadača iz odbora, te mjesto njega imenova baruna Rukavinu, a onda se mirno produži glasanje do sedam sati u veče, kad je nakon opravljena skrutinija ban i župan grof Haller, očito veoma uzbudjen, proglasio rezultat za Lentulaja predana su 974 glasa, za Žuvića 1289, dok 102 plemića nije glasovalo. Prema tome proglašen je i od župana odmah i potvrdjen prvim podžupanom Josip Zuvić većinom od 315 glasova. Ovaj rezultat popratiše magjaroni burnim,,vivat", dok su narodnjaci vikali „,pfuj“ i zazviždali „na način ljutih guja“. Odmah potom ostavi grof Haller biralište u pratnji nekih magjaronskih odličnika i podje gore u stan, a onda se i stranke uzeše spremati na odlazak. Kao ludi od radosti magjaroni prvi ostaviše svoje dvorište, i to na pokrajna vrata |