Слике страница
PDF
ePub

pragmatičke sankcije, koja ih veže s austrijskim zemljama, smatrati posve ne zavisnom državom (ut regnum liberum), koja ne zavisi ni od koje druge države ni naroda, već ima svoju nezavisnost i svoj ustav, pa stoga vlada njome njezin okrunjeni baštinski kralj i njegovi nasljednici po njezinim sopstvenim zakonima i običajima, a ne po uzoru drugih provincija. Nadalje izjavljuje kralj Leopold (čl. XII.), da Ugarskoj i njoj pridruženim zemljama davati zakone, ili ih dokidavati i tumačiti, jedino može zakonito ok runjeni kralj zajedno sa staležima sabranima na s a bor u, pa stoga se kralj obvezuje, da će ovo pravo staleža neoskvrnjeno poštovati, ter ga tako i predati nasljednicima svojima uvjeravajući podjedno staleže, da se Ugarskom i njoj pridruženim stranama nikad više ne će dvorskim nalozima ili patentima vladati, dapače da ovakove spise nijesu oblasti (ugarske ni hrvatske) dužne primati. Sabor se ima sastajati barem svake treće godine, no može se i prije, ako to opće dobro zahtijeva. Člankom XIV. odredjuje se, da u Ugarskoj ima da bude vrhovna politička oblast ugarsko na mjesničko vijeće, koje je posve nezavisno od svih ostalih oblasti, te izravno kralju podloženo. Pored toga ostaju još i druge oblasti, naročito županije u kreposti. Tudjinski se nikaki jezik ne smije uvoditi kao službeni (čl. XVI.), dok se zasada odmah uvodi magjarski jezik u gimnazije, akademije (pravne i filozofske) i na sveučilište. Kod oblasti pak neka se zas a da još ureduje u latinskom jeziku (dicasterialia negotia autem idiomate latino nunc adhuc pertractanda venient.).1 Isto tako ne može kralj samovlasno tražiti za vojsku regruta, hrane i novaca, već se sve to ima izvršiti jedino u sporazumu sa staležima na saboru, a naročito se ratna daća (ili kontribucija) ima od sabora do sabora točno odrediti. Ovim člancima bješe osiguran, po mišljenju na saboru nazočnih Magjara i Hrvata ustav, pa se prešlo na nutarnje reforme.

1 Tim je hrvatski predlog o „senatus regni“, u svim cirkularnim sjednicama inače tako uspješno prihvaćen, sada propao, jer ga kralj ne htjede prihvatiti.

Kod toga se staleži žestoko zauzeše za svoje interese, pa su tek iza burnije debate primili medju zakonske članke onaj (čl. XXXV.), kojim se dopušta kmetovima i seljacima slobodno selenje. Tom prilikom dodjoše na red i Hrvati. Dne 3. decembra naime pročita hrvatski pronototar Lukavski u donjoj kući želje Hrvata, koje bijahu poglavito (osim manje važnih) u ovom : „Budući da hrvatske županije nijesu bile god. 1723. onako uredjene, kao što je to zahtijevao ugarski ustav, nije se mogao djelokrug namjesničkoga vijeća ugarskoga, osnovana zakon. člankom XCVIII. iste godine, protegnuti još i na njih. Kad je potom slavne uspomene kraljica Marija Terezija po svojoj vlastitoj odluci dodijelila toj kraljevini posebnu političku oblast (1767.), pokazalo je dvanaestgodišnje iskustvo, da je posebni dikasterij (t. j. hrvatska vlada) bio suvišan. Poradi toga je blage

i Tim su Hrvati, dakako pomoću velikaša, za sa da pobijedili.

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

uspomene pokojna kraljica Marija Terezija vlastitom odlukom poslove ove zemlje otputila na kr. ugar, namjesničko vijeće (naime 1779.), gdje se oni sve do dana današnjega rješavaju. Budući da stvaranje, dokidanje i sjedinjivanje ili odjeljivanje dikasterija pripada legislativnoj vlasti, dakle se mimo sabora ništa zakonita ne smije stvarati, staleži i redovi (hrvatski) ponizno mole (humillime petunt), da ove županije (zagreb., varažd. i križev.) i nadalje ostanu pod ugar. kralj. namjesničkim vijećem, a medju njegove vijećnike i niže članove neka se srazmjerno uzimlju i sinovi kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. I banu neka se takodjer dade mjesto i glas u njemu, dok se poslovi tičući se istoga kraljevstva i nadalje uredjuju na saborima kraljevine, koje će ban sazvati, kadgod se to njemu učini potrebnim, ili bi to županije kraljevina zatražile“. Čim je protonotar Donat Lukavski ovaj prvi stavak hrvatskih želja (propositiones ex parte statuum et ordinum regnorum Dalm. Cr. et Sclav.) pročitao, nastade medju kivnim Magjarima poradi magjarskoga jezika i protestantizma opća vika, po kojem da zakonu banu pripada to pravo, da može mimo znanja kraljeva sazivati hrvatski sabor, našto Hrvati odgovoriše, da su svi bani sve do grofa Franje Nádasdyja, pretprešasnika Josipova komesara grofa Balasse ovako radili, pa sada oni samo žele, da se drevni ovaj običaj osigura. No Magjari na to, s pozivom da toga nigdje u zakonu nema, jednoglasno zaključiše, da se ova stavka iz protonotarova sastavka briše. Potom pročita protonotar drugu želju : „Pošto

je ratna daća (kontribucija) već uredjena po načinu ugarske manipulacije, to staleži i redovi kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije najponiznije mole, da se zaključi, da se ni unaprijed kontribucija kraljevine Hrvatske (t. j. županije zagreb., varažd. i križev.) ne može izvan sabora (zajedničkoga) i nigdje drugdje raspraviti, ali tako da se na osnovu brojnih starih zakonskih članaka županije oporežu po portama samo na polovicu one svote, koja je odredjena za ugarske“. Opet nastade rasprava, te Magjari zaključe, da se izostavi sve ono o zakonskim člancima i o polovici plaćanja. Nadalje Lukavski zamoli u ime hrvatskih staleža, da banska čast ostane neokrnjena kao u staro doba i da joj se predade u upravu čitava Vojna Krajina hrvatska i slavonska, što Magjari prihvatiše, ali zato odbiše dalju stavku „da se po starodrevnom običaju imenuje po kralju novi ban izmedju četvorice predloženika hrvatskoga sabora, koga će sazvati najstariji veliki župan kraljevine odmah bez ikakvoga oklijevanja“. Ovako osakaćene želje Hrvata pošalje sabor na dvor već 6. decembra, doduše zajedno s magjarskima, ali ipak odjelito od njih. Kad se u Hrvatskoj začulo za ovaj postupak Magjara, nasta opće ogorčenje. Zagrebačka županija obrati se 15. decembra na bana, te mu se potuži, da ona nipošto ne može da dopusti vrijedjanje hrvatskih prava od strane Magjara izmjenjivanjem i ispravljanjem teksta, što su ga hrvatski poslanici predložili saboru. Stoga ga zamoli pouzdavajući se u nj posve, da prvo : budući da kraljevstvo kraljevstvu ne može zakona narivavati (regnum regno),

[ocr errors]

ubavijesti Magjare, da oni ne smiju toga činiti, već da treba da molbe i predloge Hrvata samo saslušaju, da u njima ne bi štogod protivu zakonito bilo, a odlučnu riječ da ima samo kruna, „er medju nama i ugarskim staležim a samo kralja priznajemo sucem".1 Stoga neka ugarski staleži hrvatskim željama stave (ako hoće) svoje primjedbe, ali teksta mijenjati ne smiju. Drugo, da je ban od vajkada imao pravo, da sabor sam po svojem sudu saziva, pa stoga neka dade iz arkiva dobaviti dokazne spise. Treće, da nikako ne izostanu kod plaćanja kontribucije oni zakonski članci i izrično naglašivanje polovice plaćanja, jer bi moglo doći vrijeme, kad će se to nepravedno po Hrvate tumačiti. Konačno četvrto, da se kod predloga hrvatskoga o podvrgnuću ugar. namjesničkom vijeću nipošto ne izostavi, da se to čini samo za vrijeme, dok nam se ne proširi domovina onim njezinim dijelovima, koje sada drže Turci i Mlečani.

Sada se odluče Hrvati poći u Beč do samoga kralja, da im on bude sudac. Podjoše ban Ivan Erdödy, Franjo Bedeković te Adam Škrlec, a kralj ih primi 16. januara 1791. u posebnu audijenciju, gdje ga oni zamoliše, da se njihove želje potpuno onako prihvate, kako su ih oni predložili. No kralj odbije Hrvate riječima : „Zahtjevi Hrvatske bili su veoma nezgrapni, a skrivali su u sebi još i mnoge (rdjave) posljedice“ (Postulata Croatiae valde fuisse salebrosa et consequentias multas sub iis latuisse).

1,Quia inter inclytos status Hungariae et nos unice principem iudicem recognoscimus.“

« ПретходнаНастави »